Roman – Dvojno državljanstvo >

Nelagodnost u kulturama

Knjigu Nine Jargekov, taj lucidan i briljantan inventar i komentar identitetskih mitova i totema, ispisala je ozbiljna književna i intelektualna zrelost

Blaženo se smešite. Biti jaziški nacionalista je tačno onako kako ste se nadali. Osećate blagost. Utehu. Toplinu. Pripadate veoma složnoj grupi. Imate klan, porodicu. Jedno jako i moćno Mi koje volite i koje voli vas zauzvrat. Zajedno, vi radite na pobedi jednog pravednijeg sveta. Vi branite čast nacije. Vi ste vitezovi. Neki među vama će poginuti na frontu, jer će rat biti težak, ali vi ćete radosno žrtvovati sopstveni život na oltaru vašeg plemenitog cilja. Rrrrrr, ah, to je ultraromantično.

Mlada žena stoji u prodavnici i odjednom shvata da ne zna ko je i kako je dospela tu. Zapravo, to i nije prodavnica, nego pariski aerodrom. Otkud ona ovde? Aha, izgleda da je upravo odnekuda doputovala. Odakle? To će joj reći vozna karta. A ko je ona uopšte? Aha, to će joj reći pasoš. Zapravo, khm, dva – dva pasoša: jedan francuski i jedan jaziški (mađarski). Ona je, dakle, ta osoba, dvojnog identiteta i državljanstva, ili ne, nego jednog identiteta a dvaju državljanstava, ili... Kako god bilo, ko je, dođavola, ona uopšte, otkud se našla na "Šarl de Golu" i kuda da krene odande?

Ovako počinje ne toliko obiman koliko gust roman Nine Jargekov (rođ. 1980, Francuskinja mađarskog porekla) Dvojno državljanstvo (prevela Katarina Trajković; Arhipelag, Beograd 2017). Amnezija njene junakinje tiče se samo ličnog identiteta, sve informacije i znanja "opšte" prirode i dalje su tu. Otuda ona, dakle, tragom onoga što pronalazi u vlastitom prtljagu kreće u potragu za vlastitim identitetom: ko sam, odakle sam, gde i s kim živim, šta radim... Rekonstrukcija daje ploda: pred nama je prevoditeljka, rođena u Lionu od mađarskih roditelja hladnoratovskih emigranata, u potpunosti bilingvalna, neudata. E sad još samo valja od tih bazičnih informacija preći na (re)konstrukciju vlastitog pogleda na sebe i na svet...

Motiv nagle i neobjašnjive amnezije – pred kraj romana, doduše, dobićemo možda neku vrstu zadovoljavajuće odgonetke – Nini je Jargekov bio potreban ne bi li svoju junakinju bar nakratko ogolela od svih nataloženih uverenja i predrasuda, ne bi li joj dala priliku da komponente vlastitog identiteta sagleda iz što više uglova, a sa što manje smetnji. Čitaocu taj motiv može u nekom trenutku i da zasmeta, da mu se učini odviše "veštačkim", no autorka naposletku ipak sasvim zadovoljavajuće izlazi na kraj s njim, to jest, čitaocu postaje sve jasniji – otuda i opravdaniji – njen naum s tim motivom. Uostalom, negde na toj tački iritacije (recimo, negde pre stote strane) doći će do onog prelomnog trenutka u kojem će čitalac ili ostaviti ovu knjigu, ili je, naprotiv, nastaviti iščitavati sa sve jačim poletom i sve većim zadovoljstvom. Otkud ova "raskrsnica"?

Nina Jargekov ispisuje zapravo književni tekst koji bi se ponajpre mogao nazvati roman-esej. Nezgodan je to žanrovski bastard, mnoga je celomudrena gnjavaža tako okrštena, pa je čitalac na razumljivom oprezu. Neretko je u takvim knjigama mnogo pametovanja, a malo književnosti. Ako, međutim, prelomi – vođen čitalačkim instinktom, kojeg je i iskustvo važan deo – da Jargekovoj ukaže poverenje, biće bogato nagrađen. Nisu li, uostalom, svi, ili svi ponajbolji Kunderini romani zapravo romani-eseji? A i Kundera je, gle, Parižanin i Istočnoevropljanin istovremeno, i takođe bilingvalno ostvaren...

Dvojno državljanstvo je, pre i iznad svega drugog, izvanredno lucidan, duhovit, složen i produbljen romaneskni traktat, ili niz mikrotraktata, o nekim od ključnih evropskih identitetskih dilema, večitih i dnevno aktuelnih u isto vreme – prava poslastica za ozbiljnog i na dobar i smislen način zahtevnog evropskog čitaoca. O Nini Jargekov ne znamo mnogo više od toga da je francuska književnica mađarskih korena koja se oseća podjednako dobro – dakle, i podjednako strano: bojte se čoveka koji ne oseća i vidan stepen nelagode u "sopstvenoj" kulturi! – u obe kulture; toliko nam je i dovoljno, jer sve drugo, a mnogo važnije, nalazi se u Dvojnom državljanstvu. Njena amnezična junakinja, otkrivajući iznova svoje poreklo, detinjstvo, roditelje, odrastanje u Francuskoj i kontakte sa "starom domovinom", inventivno i briljantno preispituje mitove i toteme velike, moćne imperijalne francuske države i kulture, sve sazdane na samopodrazumevanoj "univerzalnosti" koja, gle, može da zadobije i neugodan oblik neosvešćenog parohijalizma, neznalačke prepotencije. S kontroverzama "francuštva", pogotovo u današnjoj postnacionalnoj konstelaciji i multirasnom društvu, kao i kolonijalnog nasleđa i mnogo čega još, u Dvojnom se državljanstvu autorka i njena naratorka razračunavaju svestrano i dubinski, a pri tome bez vrišteće ideološke agende bilo koje vrste, težeći da svakoj iole relevantnoj tezi pronađu bar približno dobru kontratezu, da se implicitno (ili eksplicitno, uostalom) narugaju svakoj simplifikaciji, od nacionalističke pa do nadrilevičarske. I nije čudo da je to – ni sam ne znam govorim li sada više o autorki ili junakinji – suštinski privilegovani pogled nekoga ko je u stanju da bude insajder i autsajder u isto vreme, s podjednako jakim kreditom.

Tražeći svoje novo-staro Ja, i ljuteći se na Francusku zbog inicijative o ukidanju dvojnog državljanstva, njena će se junakinja ponovo obreti u Budimpešti, gde će ne samo saznati svašta "novo" o tome ko je ona, čime se bavi, kako i zašto, nego će i steći priliku za ništa manje nemilosrdne uvide u mađarsku kulturu, istoriju i nacionalne mitologeme, načine na koji dominantni etnonarativ razumeva samog sebe, svoju istoriju i sadašnjost, ali i susede kao i daleke, velike sile (sve, naravno, jedno groznije od drugog...). Ovaj će deo mađarskom čitaocu biti najdoslovnije familijaran, ali i srpski i svaki drugi čitalac iz "bednih malih istočnoevropskih država" (Ištvan Bibo) prepoznaće u svem tom političko-intelektualno-moralnom šoderu mnogo toga što ga stalno kolje kod kuće: svi se ti nacionalizmi patrljastih (da: patrljastih) na(ra)cija srednje, istočne i jugoistočne Evrope vrte oko istih autoviktimizacijskih kompleksa, naricanja nad strukturalno vrlo srodnim "strašnim nepravdama" i potpunog slepila nad sopstvenim istorijskim svinjarijama. Nije li lakše i lepše karikirati suseda, koji vam ionako sa zadovoljstvom uzvraća istom merom? Kako god, Ninina se junakinja upire da bude "dobra Mađarica", ali ispostaviće se da je to kritičkom duhu prokleto teško, jer ovaj – mada nimalo ne želeći to, naprotiv – stalno naleće na nove i nove razloge zašto je topla i ugodna posteljica "mađarstva" samo još jedan natruli mit, baš kao i ona francuska, mada na drugačije načine.

Ima li onda iz svega toga ikakvog izlaza? Ako ga ima, ko zna, možda je on opet u avionu... Ali nije red da to nagoveštavamo. Roman još mlade Nine Jargekov ispisala je ozbiljna književna i intelektualna zrelost, ako hoćete, dekartovski bistar kritički duh spojen s istočnoevropskom lucidnom jetkošću. Jedna od onih knjiga koje nikada neće steći milionske tiraže, ali koje se mogu propustiti samo na vlastitu ozbiljnu štetu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST