Teofil Pancic

nuspojave >

Rašrafljivanje stvarnosti

Dok se „antiprotivne" babe češljaju i začešljavaju, ova ekipa bukvalno rašrafljuje naše živote, i nikom ništa

Pametni su ljudi devedesetih govorili da treba biti na oprezu kad neko počne mnogo da se razmeće svojim patriotizmom (kao i sumnjičenjem tuđeg patriotizma): tada treba dobro proveriti je li vam buđelar na sigurnom, pošto je čvrsta veza između demonstrativne ljubavi prema svom plemencetu i tihe, ali postojene sklonosti k tuđem novčaniku naučno dokazana. E sad, izgleda da su ovi iz devedesetih bili čisti amateri za ove sadašnje kradljivce naših života: ovi su u stanju da vam, dok vas zamajavaju ispraznim samoreklamerskim pričama, ukradu mnogo veće stvari od jednog šlajpika, a da vi to ni ne primetite. Uzgred, malo je glupo govoriti o „onima" od tada i „ovima" od sada jer su to uglavnom jedne te iste osobe, samo što su u međuvremenu jako unapredile svoje lupeške veštine.

Evo šta se, recimo, desilo ovih dana u Beogradu: nestala je cela jedna železnička stanica! I to ne makar koja, nego glavna! Sve sa velikom staničnom zgradom, peronima, čekaonicama i koječime još; sa putnicima, brkatim kondukterima, policajcima, manijacima i klošarima, sa vozovima i golubovima, sa džeparošima i švercerima, sa svim izgubljenim i pronađenim dušama koje takvo mesto prirodno okuplja. Munđosi koji su nam je maznuli toliko su usavršili svoj zanat da je ova paranormalna pojava, mada formalno nezatajena, ostala gotovo neprimećena: tek poneka sitna vest u tek ponekim prestoničkim novinama, uzgredni prilogčić neutralno-komunalne naravi na ponekoj televiziji, i to je sve. Pucanje vodovodne cevi na Rospi ćupriji izazvalo bi veći publicitet. A ovi maznuli glavnu železničku stanicu glavnog grada u državi?! I umesto toga sluđenim putnicima koji više ne znaju kuda udaraju ponudili nekakav promajni tunel između Senjaka i Ničega kao zamenu?! Naime, sa dojučerašnje stanice od 10. decembra idu još samo međunarodni vozovi, i neka tri za Novi Sad; ostalo – eno ga na Prokopu. Ako ga ikada pronađete. I ako uspete da ga dosegnete, jedva postojećim prevozom (do pola 9 uveče!), pa šipčeći nekim beskrajnim stepenicama s koferima i torbama dođete do stanice koja nema čak ni – staničnu zgradu. Ej, čak i stanica u selu mog dede ima staničnu zgradu! Čak i sad, kad odavno nije stanica, jer tamo više nema vozova.

Onaj belosvecki iluzionista uspeo je da učini da nestane čak i Kineski zid, ali to je bila samo predstava: kad je šou završen, je lepo vratio Kineski zid u stvarnost iz koje ga je pozajmio. A ovi, prijatelju, ne vraćaju ništa. Uzgred, slična sudbina uskoro očekuje i autobusku stanicu: mada nikako ne uspevaju ni da počnu da grade novu na nekoj novobeogradskoj ledini, dosetili su se jadu: izgradiće nešto što su nazvali „aneks" (u osnovi, pomoćni objekat) i tamo preseliti BAS, a nova stanica kad bude biće, ako bude! Važno je samo da sadašnji BAS nestane što pre, ne iz mađioničarskih razloga, nego da ne smeta Beogradu na vodi: BNV-u, naime, svaki stvarni Beograd samo smeta, višak mu je u svakom smislu. Ne zato što je BNV iluzija, nego zato što je cilj da iluzijom postane ono što nije BNV, da se sve to naprosto polako ali sigurno iseli, izgura iz stvarnosti. Sve sa nama.

Da li je ovo (još jedna moja) tužna priča o beogradskoj železničkoj i autobuskoj stanici? Možda bi trebalo da bude, ali u osnovi nije: ovo je priča o tome kako su nam, osim buđelara i staničnih zgrada, ukrali i teme. I stvarnost. I život. Kako više ništa važno nije važno, i kako je sve sporedno ili čak ništavno sveprisutno. Kud ćeš veće pobede kradljivaca naših života, kud ćeš težeg i sramnijeg poraza svih ostalih?

Dok se „antiprotivne" babe češljaju i začešljavaju, ova ekipa bukvalno rašrafljuje naše živote, i nikom ništa. Ona demontira našu stvarnost i stavlja je u džep ako joj vredi, ili je baca na deponiju ako joj je suvišna, a mi to posmatramo uglavnom nemo i potpuno nemoćno. Za to vreme, u najboljem se slučaju bavimo polupostojećim likovima (jer su se, naime, sami svojim postupcima pretežno iselili iz relevantne stvarnosti) i pitanjima tipa „da li podržati Đilasa i zašto, zaboga", „da li Saša Janković bolje ruši PSG nego što to čini Vučić, ili ipak da", i tome slično. Beogradski izbori u jednom su trenutku ozbiljno zaličili na mogući početak kraja cele ove Nakarade; veruje li danas u to još iko ozbiljan? A opet, šta pa imamo i od neverice, od rezignacije, od predaje? Ako se prepustimo tome, idemo na ruku tzv. Vučiću (dakle, ne samo osobi nego celom kompleksu tog kodnog imena). Ali, ako se zanosimo iluzijama i trošimo se na pogrešne ljude i stvari bez supstance, opet radimo njemu u prilog. Kako izaći iz te zamke? Ne pretendujem na posedovanje sveobuhvatnog odgovora, ali ću rado ponuditi poneki „tip". Za danas, recimo ovaj: ne verujte ljudima koji vas uveravaju da je problem s BNV što se „ne vidi" i što praktično ne postoji (da, Đilas je jedan od takvih, a Janković nije u stanju da o tome kaže išta suvislo). Jer je u našoj običnoj građanskoj stvarnosti (radikalno različitoj od „đilasovske") problem s BNV, dakako, baš u tome što ga već danas ima veoma previše, i tek će ga biti, i tek će nam krasti i ukrasti još štošta iz života. Samim tim, ne verujte ljudima koji bi da rade „isto ovo, samo bolje". Prvi, aksiomatski preduslov zametka svakog poverenja: potpuni, bezuslovni, beskompromisni povratak stvarnosti, života i samim tim grada pod našu, građansku kontrolu. Ko ti vrati i buđelar i stanicu, taj radi za tebe; ko nudi manje od toga, radi za Njega, ili za sebe, što nije bitno drugačije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST