Torta (II)

Žerbo torta (Novka), Moj uspeh (Rada), Penasta torta, Brza reforma (Sneškina), Rokoko Jasnina, Sladoled torta bez pečenja, Kokos torta, Snežana torta, Španski vetar – Nadin, Japanski vetar, Kapućino torta (Ružica, napomena, jaka i skupa), Grilijaš torta, Ruske šnite (Rada), Tutifruti (opet Rada), voćna tradicionalna (mamina)... i još desetine u imeniku i na stranicama mog kuvarskog pomoćnika, sveske na kocke umazane tragovima masnih prstiju, čokoladnih mrlja, sa mirisom zrnaca vanile i ruma i flekama od prosutog fila na koricama. Svaka domaćica koja drži do kuvarskog umeća ima jednu ovakvu kupusaru iako se sad sa dva klika na računaru može naći video-recept svakog kolača na kugli zemaljskoj.

Za nas rođene pedesetih godina u selima i na planinama Srbije, torta je u život ušla prilično kasno. I šećer je bio manje-više dragocenost, kolači su se pravili samo za slavu, a i tad tek uštipci sa šećerom il babini kolačići sa slatkim mladim kajmakom. Još se u familiji prepričava anegdota kako su najmlađi ujak i tetka, šestogodišnjaci u godinama iza rata, zamalo umrli otkrivši džakčić sa šećerom na kome su napravili rupu i jeli dok ih onesvešćene i sa temperaturom nije pronašla baba i onda spasavala ko jaganjce, nalivajući ih vodom.

Čudo torta je bila prva koju je majka naučila da pravi, a posle i ja. Sve je tada na njoj bilo čudo za nas, ali joj mi nismo dali to ime, samo nam je torta kao čudo ušla u život i od tada počinju moje kulinarske muke ili radosti, vrag će ga znati. Prvi put pravili smo koru sa mlevenim orasima, prvi put kuvali smo krem od brašna i mleka u koji se, kad se ohladi, stavljao margarin umućen sa šećerom. Prvi put smo pekli te korice za tortu u okruglom plehu i onda ih nevešto presecali koncem. Dugo, vrlo dugo, bila je to najbolja torta koju smo pravili i jeli. Napraviti je i ispeći u šporetu smederevcu, sada kad pomislim, zaista je bilo čudo, možda je zbog toga i imala nenadmašan ukus, jer za drugi nismo znali.

Cela ulica je znala kada se pred Božić pravi torta jer se zvuk žičane mućkalice, kojom sam besomučno udarala o zidove emajlirane vangle, stapao sa istim takvim zvukom koji je proizvodila moja sestra na drugom kraju kuće. Umutiti belanca dok ne pobele u čvrst sneg, dodati isto toliko kašika šećera pa nastaviti da mutiš... Kloparale smo tako još od svoje desete godine našu okruglu čudo tortu.

Onda je neko otkrio jastuk tortu, a ona je imala tanak red džema od kajsija preko kore i beli, beli šam kao oblak koji se pravio sa špinovanim šećerom. Napraviti taj šam uspešno bilo je ravno čarobnjaštvu, sazvučje žice i vangle umelo je da traje dok ne ogluvimo i dok se ne ukaže sjajni beli krem, ili sve ne iscuri u vidu splaslog belanceta i šećerne vodice.

Kad jednom tako kreneš sa tortama, nema stajanja. Prvo se nabave novi plehovi, pa ti treba vodenica za orahe, koju jednom otac slavodobitno donese, teška tučana (hvala lepo i sad radi odlično), pa se traži nova mućkalica, pa onda stariji brat od prve plate unese u kuću prvi mikser, marke Iskra, pa još plehova, i već imaš čitavu kutiju kuhinjskih pomagala samo za torte.

Tu se moj tortni pripravnički staž već odavno završio. Malo je trebalo da recepti počnu da stižu i da se nižu, jedan za drugim, i da se dele ili ljubomorno čuvaju kao da smo partizanski ilegalci sa arhivom u najmanju ruku, da počnemo da otkrivamo čarobne sastojke, recimo sušeno voće i zadugo najomiljeniju tortu u našoj kući, tzv. voćnu, koju je godinama, spakovanu u kutiju od košulja jer joj je to bila baš mera, majka donosila u Beograd, vozom, za sve naše rođendane i proslave.

Kasnili smo za svetom gde se već u onom veku kusala saher torta po dvorovima, ali kad smo se jednom dohvatili vanile, putera, banana, čokolada crnih, čokolada belih, pečenih lešnika, grilijaša, voća – sve smo stigli. I sve sam probala da napravim i sve smo slavabogu izeli kao termiti. Rozen torte sa 15 korica, reforme čokoladne, Moskva šnite, vetrove španske i japanske kojima se kore suše toliko da slobodno možeš da odspavaš, žito torte od 5 kila... Tortu Pavlovu laku ko baletski korak, prvu koju sam pravila prateći uputstvo sa jednog kuvarskog bloga, pa je tako prhku i slasnu pojela sama da proverim ukus, a onda odmah istog dana napravila sledeću za najavljene goste...

Svi ti ukusi i mirisi dok se mućka, secka, malteriše špahtlama, ukrašava i šara, od svega što sam napravila i pojela, najlepši i uvek čekan, neponovljiv od one prve čudo torte do večeras ove čokoladne sa malinama kojoj sam dala sopstveno ime, je međutim jedan trenutak – kada se umućena jaja za koru sipaju u pleh, brat i ja uzimamo vanglu i svako sa kašikom, držeći vanglu među sobom, najbrže što može grabi ostatke materijala sa zidova. Čak i u godinama kada mu je šećer uveliko bio zabranjen, privlači nam se iza leđa otac i dajemo mu trećinu vangle da se i on zasladi. Povučemo crtu kašikom po zidovima sa ostacima krema i pazimo pomno da jedno drugom ne uđemo u teritoriju. Najvećem sladokuscu od svih u kući, ćaletu, kad sam postala meštar od vangle darežljivo ostavljam po kašiku tortnog testa, a on je, smejuljeći se, nikada ne odbija.

Ćale jezdi nekim drugim svetovima, a ja uvek pokusam i njegov i svoj deo. Gotovu tortu posle mogu, a i ne moram.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST