Eseji >

Naš profesor

Kritike Jovana Vave Hristića u knjizi Dugo traganje za pozorištem u izdanju zrenjaninske Gradske biblioteke

Jovan Vava Hristić je autor nekih od najznačajnijih eseja i knjiga o pozorištu i drami kod nas – Čehov dramski pisac, i O tragediji. Bio je uticajan pozorišni kritičar, urednik značajnih Nolitovih izdanja posvećenih pozorištu i drami, profesor dramaturgije… Njegovi najznačajniji eseji su odavno objavljeni (neki i više puta preštampavani), no delo klasika živi samo ako se iznova i iznova štampa i čita. Nedavno je Gradska narodna biblioteka "Žarko Zrenjanin" iz Zrenjanina objavila knjigu njegovih eseja Dugo traganje za pozorištem.

Kako se čitaju poznati tekstovi dragih pisaca? Odakle početi: od poznatog ili nepoznatog?

Na početku knjige je predgovor Boška Milina, pozorišnog kritičara, teatrologa, profesora dramaturgije i – nekadašnjeg studenta Jovana Hristića, a na kraju je pogovor Ivane Kronje, priređivača ove knjige. Boško Milin je sjajno opisao ko je bio Jovan Hristić, zašto je značajan, kako je učio studente da pišu kritike i kako ih je sam pisao. Zato bi možda čitanje ove knjige trebalo početi od eseja Jovana Hristića Godine učenja i godine lutanja jednog pozorišnog kritičara, Mala filozofija pozorišne kritike i Mala psihologija pozorišne kritike gde Hristić iznosi svoje stavove i svoj životni put kritičara, zatim pročitati uvod Boška Milina o Hristiću kritičaru, pa tek onda eseje o predstavama, dramama, glumcima…

Mladom kritičaru ili zainteresovanoj publici uvod Boška Milina može poslužiti kao podsetnik kako treba gledati predstavu, te je stoga korisno iščitavati ga više puta, naročito pred gledanje predstave. Boško Milin razvrstava različite vrste pozorišne kritike i predlaže pitanja koja kritičar treba sebi da postavi kada želi da piše. Iz samih pitanja se da zaključiti da je profesor Hristić, a i sam Boško Milin, od onih kritičara koji u fokusu imaju dramski teatar i rediteljsko uprizorenje dramskog teksta.

Kada se pročitaju Hristićevi eseji, uočava se da to jeste nesumnjivo bio Vavin fah, ali da je istovremeno imao i daleko šire vidike. U tom kontekstu je neočekivan i inspirativan esej Artoova vizija čak i za one koji su čitali njegove prethodne zbirke. Taj esej je očigledno pisao neko ko nije oduševljeni pristalica Artoa, ali ima dovoljno intelektualne širine i poznavanja umetnosti, posebno pozorišta, da razume i ideje koje mu nisu bliske. Takođe, pažnji publike preporučujem esej posvećen Joakimu Vujiću Bedni Vujiću naš, laka ti zemlja budi, u kojem Hristić ističe značaj Joakima Vujića kao čoveka koji je imao jak nerv za pozorište, a nije preterano mario za njegovu literarnu vrednost, i razvejava predrasude o Vujiću koje su stvorili literarni kritičari starije generacije. Takođe je veoma zanimljiv esej o Emanuelu Kozačinskom O Traedokomediji Kozačinskog, u kome na način pravog, strastvenog, ali istovremeno naučno-objektivnog istoričara rasvetljava tamne strane početka naše dramske književnosti i daje poseban pogled na našu pradramu – Traedokomediju, polemiše sa prethodnim mišljenjima o istoj, otkriva suštinu njenog žanra, razlog nastanka, kako taj razlog utiče na samu formu drame i kako je određuje, te kako tu dramu ne treba posmatrati u jednoobraznom ključu – gde kritičar nameće delu svoj estetski kriterijum, kako su to radili kritičari starog kova. Za razliku od prethodnika, Hrisić u kritici polazi iz samog dramskog teksta – što postaje jasno kada se pročita pogovor Ivane Kronje u kome na veoma delikatan način piše o svom poočimu Jovanu Hristiću i njegovom odnosu spram prijatelja, kolega, savremenika, porodice… i to putešestvijem kroz njegovu biblioteku.

Knjiga otkriva i Vavu koji je umeo divno da piše o glumcima. Iako su mnogi od tih tekstova inmemoriami, oni su više od toga jer onima koji ne znaju glumce kojima su posvećeni stvaraju upečatljivu sliku o njihovoj glumačkoj pojavi i pozorišnoj sudbini, a onima koji su ih znali daju priliku da svoja sećanja uporede sa Vavinim.

I zato neka svako odabere svoj način čitanja ove knjige. One koji dobro znaju mnoge od eseja objavljenih u ovoj knjizi zanimaće da čitaju fusnote, a knjiga će ih iznenaditi tekstovima koje malo ko poznaje. Naravno, poštovaoci lika i dela Jovana Hristića navešće "kao iz topa" bar dva njegova fenomenalna eseja koje bi rado čitali, a nisu uvršteni u ovaj izbor. Oni koji se ovom knjigom tek upoznaju sa Vavom, uvod Boška Milina će biti pravi izvor… i tako redom, jer delo klasika živi samo ako se iznova i iznova štampa i čita.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST