foto: Marija Janković

Intervju – Pavle Terzić i Gavrilo Vučetić, studenti FDU >

Srčani, neustrašivi i vaspitani

"Nisi ti tu izašao samo zbog sebe već zato što se brineš da li ćemo svi mi kao zajednica jednog dana moći da živimo kao normalni ljudi uzdignute glave ili ćemo da klečimo kao robovi", objašnjava Gavrilo Vučetić zbog čega je učestvovao na protestima "Protiv diktature". "Jednostavno, mladi neće da dozvole da samo kuckaju na Fejsbuku, na Tviteru i tako doprinesu svemu već će i da dođu na protest", dodaje Pavle Terzić. Obojica su studenti FDU i protiv obojice su podnesene apsurdne prekršajne prijave za organizovanje neprijavljenog skupa – pet meseci po okončanju protestnih šetnji

Najveća "briga" prosečnog učesnika studentskih protesta "Protiv diktature" koji su započeli 3. aprila, dan posle predsedničkih izbora, i svakodnevno se održavali oko mesec dana, bila je na koju stranu će kolona da krene u šetnju. I kada. Stajalo se ispred Doma Narodne skupštine, cupkalo s noge na nogu u iščekivanju, mladi ljudi su slušali muziku, pevali, skandirali, poneko je sa žardinjere (kao sa stolice u londonskom Hajd parku) govorio u megafon. Kad bi se konačno pošlo u šetnju, masa se često razdvajala u dve kolone na raskrsnicama, neki bi čak pošli i u suprotnom smeru, onda bi se stajalo, sačekivalo da se oni u manjini sa "pogrešne" trase vrate u masu, umelo je da potraje. Ipak, u svem tom metežu i vatrometu dezorganizovanosti, pripadnici MUP-a su pet meseci kasnije uspeli da izaberu dvojicu studenata Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) i podnesu prekršajne prijave protiv njih za organizovanje neprijavljenog skupa 21. aprila. Kao dokazi su navedeni da su Pavle Terzić, student četvrte godine pozorišne režije, i Gavrilo Vučetić, student treće godine filmske produkcije, "vodili" skandiranje ispred redakcije "Informera", a pritom su se "izdvojili na čelu kolone kao organizatori". Terzić i Vučetić su 17. oktobra pred sudijom Prekršajnog suda u Beogradu izjavili da nisu organizatori pomenutog skupa i da ne znaju ko jeste i da li je organizator uopšte postojao. Podršku su im ispred zgrade suda u Ustaničkoj ulici pružili građani, mahom studenti, među kojima su bili profesori Biljana Srbljanović, Vesna Rakić Vodinelić, Janko Baljak, Ivan Medenica, glumci Hristina Popović, Vladan Dujović, Nikola Đuričko, reditelj Srđan Dragojević, lideri opozicionih stranaka Saša Janković, Dragan Šutanovac, Zoran Živković...

"VREME": Vama se neka nenadana i neplanirana slava desila u poslednje vreme. Hoće li to vama dvojici pomoći ili odmoći u budućoj karijeri kad završite studije?

PAVLE TERZIĆ: Mislim da mi to ne treba da gledamo u tom pravcu, nikada mi to nismo radili iz nekog interesa. Ova situacija koja nas je zadesila može samo da nas okarakteriše kao mlade ljude sa stavom. Pokazali smo da nismo mediokriteti, da nismo robotizovani i da želimo da svoje mišljenje iskažemo.

GAVRILO VUČETIĆ: Ovo samo može da pomogne celoj našoj generaciji, zato što se sad preko nas dvojice njihov glas opet čuje kao što se čuo za vreme protesta. To je još jedan način da se nastavi borba za, jednostavno rečeno, slobodu.

Mislite da se neće desiti da vas neko, kad počnete da profesionalno radite, diskvalifikuje rečima: "A, to je onaj klinac sa protesta"?

VUČETIĆ: Ako nastavimo da živimo u ovoj državi, ovakvoj kakva je, onda možemo to da očekujemo. Upravo se protiv toga i borimo. Glavni cilj nam je da toga ne bude kad mi dođemo u godine za profesionalni rad. Ako ostane ovako, onda ništa nismo uspeli da uradimo.

TERZIĆ: A i malo smo ipak ušuškani s obzirom na to šta studiramo. Teško da ćemo Gavrilo i ja ikad biti zaposleni u državnim firmama...

VUČETIĆ: Ali, ići ćeš na državne konkurse, u Srbiji se kultura finansira preko države. Tako da ćeš ti vrlo da zavisiš od nje, nemoj da brineš. Sva pozorišta finansira država.

Rekli ste: "Ovo što mi radimo." Šta vi to radite?

VUČETIĆ: Mi smo sada stavljeni u poziciju da se preko nas prenese poruka svih mladih ljudi u Srbiji i da jednostavno kažemo da je ovo u čemu živimo nenormalno. Da se dvojici studenata sudi za nešto što nisu uradili, a za šta mogu da dobiju velike novčane kazne. To uopšte nije malo – 150 hiljada po glavi. Mislim da se preko nas širi ta poruka nezadovoljstva i neke želje za promenom.

Kako je to policija baš vas dvojicu identifikovala kao vođe protesta?

VUČETIĆ: Za vreme protesta ministar policije je imenovao neke ljude kao organizatore – Zorana Živkovića i još neke – to smo izjavili i na Sudu – a onda posle pet meseci stiže Pavlu i meni prijava da smo mi organizatori. To nije ni apsurd, to je besmisao.

TERZIĆ: Mi smo na te proteste odlazili da ukažemo na kriminalnu situaciju u kojoj se kultura nalazi. Mi smo išli da šetamo za kulturu. Kako je vreme odmicalo, masa se rasipala, dolazilo je sve manje ljudi, a nas dvojica smo u slobodno vreme i dalje dolazili. Mi smo bili pristojni, razgovarali smo sa svima, ljudi su nas voleli. Taj megafon je kružio među nama, nije to bio ničiji megafon, nekada ih je bilo i po tri, četiri na protestu. Pa su megafoni prvih sat vremena kod jednih ljudi, drugi sat kod drugih... Ali, mi smo bili najistrajniji, do samog kraja, sve dok se protesti nisu ugasili mi smo dolazili, makar da je bilo samo 50 ljudi.

VUČETIĆ: Ja stvarno ne znam zašto smo baš nas dvojica izabrani. Uopšte se ne zna da li je iko tu ikoga predvodio, niti smo mi želeli nekog da vodimo. Neko nam je dao megafon, mi smo pevali neke pesme koje se nama sviđaju.

Da li vas je policija nekad legitimisala?

VUČETIĆ: Jeste nas jednom legitimisala, ali je meni to izgledalo kao rutinska provera. Niko nam ništa nije rekao niti smo mi znali da će da nam pišu prijave. Mi smo možda bili najviše nezadovoljni celom situacijom, hteli smo da se borimo za pravdu, za neko najosnovnije poštenje i normalan život.

TERZIĆ: Bili smo srčani, ali fini i vaspitani.

VUČETIĆ: Na celokupnim protestima nije bio nijedan jedini incident, nijedna tuča. Ne znam zašto se ide ovim putem, da se neko targetira i kažnjava za proteste jer je to bio jedan najpristojniji način izražavanja nezadovoljstva. Osim da se, možda, preduprede neki budući protesti i da se zaustave mladi koji su se sad ponovo aktivirali preko našeg slučaja. Da se pošalje poruka da ako neko želi to isto da uradi, može da nadrlja. I da mu je bolje da malo spusti loptu i da ostane na Fejsbuku ili Tviteru.

TERZIĆ: Imamo apsurdnu činjenicu da su pripadnici policije nekad prilazili ljudima na protestu da pitaju kuda će se šetati. Tako priđu i meni i pitaju me sa sve imenom: "Pavle, kuda će se danas šetati?" Ja bih uvek dao isti odgovor: "Nemam pojma. To će sad narod da odluči."

VUČETIĆ: Policajci su tačno znali da protesti nemaju organizatora. To su mogli svojim očima da vide na ulici.

TERZIĆ: Ovo je stvarno bilo naivno. Čak je, onako, bilo i detinjasto. Sve je to vodilo ka tome da organizatora nema. Zato su se protesti i raspali, jer nije bilo nikog da vodi.

A zašto su, uopšte, ti protesti nastali?

VUČETIĆ: Moja prva reakcija posle predsedničkih izbora bila je razočaranje. Zatekao sam se tada u Batajnici, gde sam snimao studentski film, i onda mi je kolega glumac pokazao snimak hiljada ljudi koji idu niz Terazije. To mi je probudilo toliku nadu da sam sutradan otišao na protest. Od tad imam entuzijazam da će ovde nešto da se promeni, da ću ovde moći da nastavim da živim jer su mladi ljudi pokazali da se interesuju za budućnost i jedni za druge. To je bio jedan nesebičan akt. Nisi ti tu izašao samo zbog sebe već zato što se brineš da li ćemo svi mi kao zajednica jednog dana moći da živimo kao normalni ljudi uzdignute glave ili ćemo da klečimo kao robovi.

TERZIĆ: Stvarno su ljudi pokazali da mladi nisu ta generacija... kako ono kažu?

VUČETIĆ: Milenijals.

TERZIĆ: Milenijals. Kakav izraz. Jednostavno, mladi neće da dozvole da samo kuckaju na Fejsbuku, na Tviteru i tako doprinesu svemu već će i da dođu na protest. Naravno, tokom protesta se to sve rasulo i bilo je jasno da od svega neće biti ništa.

U čemu je smisao da se protestuje protiv nekoga ko je odneo veoma ubedljivu pobedu na predsedničkim izborima?

VUČETIĆ: Baš da vidim da li bi dobio u nekim iole normalnim uslovima. Da li je na većini ovih televizija koje imaju nacionalnu frekvenciju, Pinku, Hepi, RTS-u, moglo da se čuje neko drugo mišljenje? Naravno da nije, bilo je samo mediokritetsko spinovanje i zombiranje ljudi. Protiv toga smo se mi borili, da ti ovde ne moraš da budeš uhlebljen u nekoj partiji, već da budeš vredan, školovan, da imaš neku veštinu, da gledaš da se trudiš, a da ne budeš društveni parazit.

TERZIĆ: Ja stvarno nisam negativac. Recimo, sve ovo što se dešava u našem gradu: te rekonstrukcije, renoviranja, obnavljanja, restauriranja – ja ne vidim u tome samo loše stvari. Evo, i ta fontana na Slaviji. Okej, fontanica lepo izgleda, nije to loše, čak i svira. E sad, šta svira to je potpuno idiotski i besmisleno, vidi se da to uopšte nije promišljeno. Ali, nema nikakve logike da raskopaš celu Slaviju, zakrčiš saobraćaj, pustiš fontanu da radi mesec dana, da bi onda opet raskopao ceo trg, a pritom, na dvesta metara imaš Klinički centar, Dečju bolnicu u Tiršovoj, Urgentni centar koji se raspadaju.

Reditelj Ljubiša Ristić je bio jedan od vođa studentskih protesta ‘68. Dramaturg Čedomir Jovanović je vodio proteste ‘96–’97. Ove godine je MUP označio dvojicu studenata Fakulteta dramskih umetnosti za organizatore protesta "Protiv diktature". Mislite li da ova institucija ima neku tradiciju da njeni studenti aktivno učestvuju u protestima?

TERZIĆ: Mislim da je ovo jedna od retkih institucija koje neguju slobodu govora i slobodu mišljenja. Nas su profesori uvek usmeravali da imamo svoje mišljenje, da ga izgovorimo i da se ničega ne plašimo.

VUČETIĆ: Uče nas da se borimo za svoje mišljenje, da budemo glasni i ekspresivni u tome, pošto smo, ipak, na dramskim umetnostima. To je i sam fakultet rekao kad nas je podržao: "Mi ih to učimo, i šta sad? Treba da ih ne podržimo kad oni to rade u praksi?"

TERZIĆ: Pa šta bi bilo da su uspeli ono što su još sedamdesetih planirali da na ovoj livadi pored FDU naprave čitav kompleks svih umetničkih fakulteta? Zamislite fakultete muzičkih, likovnih, primenjenih i dramskih umetnosti na jednom mestu. Svaka revolucija bi počinjala odavde.

VUČETIĆ: Mada, ja sam došao do podatka da je 50 procenata učesnika protesta bilo sa Pravnog fakulteta. Oni su i te kako bili zvučni i glasni.

Svi studenti umetničkih fakulteta imaju velike ambicije i velike snove. Gde vas dvojica vidite sebe za pet godina?

VUČETIĆ: Vidim se u organizaciji snimanja filmova, što već povremeno radim. A svakako ću nastaviti da koristim svoje pravo na slobodu govora, i koristiću taj publicitet koji nam je dat da prenesem pravu poruku koja je stvarno iskrena i dobronamerna, i ljudi to shvataju.

TERZIĆ: Vidim sebe kao mladog pozorišnog reditelja koji se bori za svoj prostor, koji se trudi da dobije priliku da režira predstavu, što je danas veoma teško. Koliko god nas bilo malo, a diplomira samo četvoro po godini, jako je teško da mi dobijemo priliku.

VUČETIĆ: Al’ tebi je predstava već igrala na BITEF-u...

TERZIĆ: Pa, igra se u BITEF-u i dalje, ali to je jedna predstava, sad ćemo da vidimo šta i kako dalje. Ali, konkretno, vidim sebe za pet godina, ma i za pedeset godina, u neprestanoj borbi.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST