foto: jagoda hozo

Intervju – Lordan Zafranović, reditelj >

Filmovi se prave za kina

"Na Akademiji u Pragu smo učili na koji način se pravi film za široku publiku. Vodili smo računa na koji način će gledalac osjetiti i shvatiti šta smo htjeli da kažemo. To je odgovornost ne samo prema savremenoj publici nego i onoj budućoj"

Za intervju sa Lordanom Zafranovićem nije potreban konkretan povod. Međutim, s obzirom da on uvek priprema ili snima neki film – sad je na primer okupiran završnim pripremama za film Karuzo i pokušajima da konačno realizuje davno osmišljen scenario o deci Kozare, nije nam nedostajao ni aktuelni razlog za razgovor koji sledi.

Lordan Zafranović, jedan od velikih jugoslovenskih reditelja, živi u Pragu a, kako kaže, podjednako pokušava da radi u Hrvatskoj, Srbiji i u Češkoj. "U Zagrebu sam napravio gotovo sve filmove, a i u Beogradu sam takođe radio u nekoliko navrata. Isti je to jezik, ista publika i manje-više ista kultura. Razmišljam na koji način bi se u bivšoj Jugoslaviji moglo raditi. Jer, ja sam sad donekle izopćen iz Hrvatskog kulturnog prostora. I u bivšoj Jugoslaviji je bilo ideoloških sukoba, ali su ipak postojali izlazi. Ako nekog autora napadnu u Beogradu, naročito u vrijeme crnog talasa, izlaz se nalazio u Ljubljani, Zagrebu, Skoplju i obrnuto. Sada ja, kao emigrant iz vlastite zemlje, pokušavam, posebno posljednjih pola godine, da nađem izlaz u Beogradu. Međutim, nema više velikih distributera i producenata sa kojima sam ja radio, nema više finansijera za neki značajniji, malo sjajniji film, nešto što bi bilo za kino, za široku publiku."

"VREME": Jeste li ipak pokušali?

LORDAN ZAFRANOVIĆ: Jesam u nekoliko navrata, ali sam dva puta bio odbijen. Riječ je o scenariju prema drami Bizarno čiji je autor Željko Hubač, direktor Drame Narodnog pozorišta u Beogradu. Ta drama je doživjela niz pohvala i nagrada. Bila je to prilika da se napravi savremen i ne skup film iz ovog vremena. To bi bila jedna nova vrsta filma. Dva puta smo ga slali na konkurs Ministarstva kulture, međutim, nismo prošli. Sada pokušavam da im predložim scenario za film Djeca Kozare. To je vrhunski tekst Arsena Diklića. Radili smo ga pred rat. Uradio ga je na jedan visokoprofesionalan način, sa izuzetnom dramaturgijom koja prati likove koji se razvijaju u jednoj ogromnoj ljudskoj tragediji, naročito kada su u pitanju djeca. Za ovaj projekat smo na neki način zainteresovali češku i srpsku televiziju i očekujemo sada neke pomake. U tom smislu vidim u Beogradu izlaz za moje stvaralaštvo. Naravno, i tamošnji autori se bore i vrlo je teško ući u taj krug zato što su ograničena sredstva. To je, na neki način, jedna vučja jama. Ja sam ipak optimista, pa ćemo vidjeti šta će biti u ovih par mjeseci koji dolaze.

A u Hrvatskoj?

Ja nisam više mogao raditi u Hrvatskoj, koja je moja zemlja, tu su moji korijeni, moja kultura. Bio sam prisiljen da iz te zemlje emigriram.

Oko 2000. godine sam pokušao da se vratim preko određenih scenarija koji nisu bili ideološki, na primjer film Karuzo, tragikomedija iz prve polovine prošlog vijeka koja nema veze sa ideologijom, ali nije išlo. U Češkoj je, hvala bogu, prošao odmah, sa fenomenalnom recenzijom, koju ni sam ne bih napisao. Dobili smo jedan dio sredstava za pripremu filma. Sad smo ga kompletno pripremili. Jedan dio će se snimati u studiju u Barandovu, a jedan u Splitu tako da dolazi do apsurda, ali takav je svijet danas i to su posljedice užasa koji smo imali, da će jedan čisto dalmatinski film snimati Češka. Karuzo je tragikomedija po legendi koja se zaista desila. Jedan splitski ulični pjevač je umislio da je bolji od Karuza. To je čisti dalmatinski, vrlo surov humor. Vrh je u tom Karuzu, ali i prije i poslije toga ima hiljadu velikih malih scena koje su ogromna galerija likova i atmosfere pred sam Drugi svjetski rat, ulazak fašizma u Split. To su one promjene koje su se desile i sada u Hrvatskoj, govorim u Hrvatskoj, a tako je vjerojatno i u Srbiji. Ljudi su prelazili na drugu stranu kada su osjetili da dolazi sila i preko noći se promijenila kompletna slika Splita. Ne samo ulazak fašizma nego i otpor tom fašizmu od ljudi od kojih se to najmanje očekivalo. Tako da uz tu tragikomediju ide ozbiljna drama koja govori o vremenu koje gotovo može da se uporedi sa današnjim.

U vašem opusu tokom sedamdesetih i osamdesetih preovlađuje mediteranska klima, a tematski dominiraju zločin i stradanje.

Ja sam se još od amaterskih dana bavio eksperimentalnim filmom i istraživao filmsku formu, ali i promjene unutar prostora i vremena. Po tim scenarijima spadali smo u neku, kako bih rekao, mediteransku misao i kulturu. Bili smo naročito pod uticajem Kamija, koji je rođen u Oranu u Alžiru, a Split je, u to vrijeme, bio jako sličan ovom gradu samo na drugoj strani Mediterana. On je negdje sublimirao u sebi tog apsurdnog čovjeka i taj bunt koji iz toga proizilazi. Naročito u romanu Stranac, u kojem se dešavaju upravo one stvari kojima sam se ja dugo bavio, a to je to ubistvo bez razloga. Onda sam kasnije pokušao da vidim da li se može analizirati i druga strana te medalje – ubistvo s razlogom. U početku sam radio filmove u geometrijskoj, savršenoj formi, da uvijek drama počinje sa idiličnom situacijom lijepih mjesta, lijepih ljudi, dobrih odnosa, a onda se uvuče crv zla i sve razruši. Jedan od najznačajnijih filmova iz tog perioda je Poslije podne (puška). Dešava se u jednom zatvorenom mediteranskom dvorištu, ljeti. Jedan tip – igra ga Tom Gotovac – pokušava da ubije vrapca. Gusto ljetnje vrijeme stiska do te mjere da on eksplodira i umjesto vrapca pobije cijelo dvorište, puno ljudi. To je moćan film i nalazi se u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku, i sa još tri-četiri kratka igrana filma ide po retrospektivama kao jedno od djela koja bi nove generacije trebalo da vide. Nakon tih eksperimenata, u sasvim slučajnom susretu s Jasenovcem, bivam potpuno razbijen. Nisam mogao shvatiti da ljudsko biće može to da radi, taj način ubijanja i to masovno, samo zbog druge vjere, naroda, ideologije… To me je potaklo da počnem da stavljam film u određenu funkciju. Tako su nastali Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, film o Jasenovcu, i ovaj posljednji na tu temu, Testament, koji je tek nedavno prikazan u Srbiji, dok ga Hrvatska, iako je bila koproducent, još nije prikazala. S obzirom kakva je situacija danas u Hrvatskoj, jasno je zašto je to tako.

Da li nameravate da se bavite novijom istorijom balkanskih naroda, odnosno da li postoji dovoljna istorijska distanca za objektivno posmatranje ratova iz devedesetih?

Kad sam emigrirao u Pariz, htio sam da napustim film jer sam mislio da ta naša upozorenja i taj krik protiv rata nemaju nikakav odjek. Sve se to ponovilo po sasvim istom scenariju, kako ‘41. tako i ‘91.

Onda sam upravo završavao Testament, film o ustašama i o tom zlu. Mislio sam da će mi to biti i posljednji film, zato se tako i zove. Mislio sam da se vratim slikarstvu, ali mi nije išla tehnika crtanja. Do ruku mi je došao roman Ostrvo Balkan Vidosava Stevanovića, koji je, u to vrijeme, takođe bio u Parizu. Bila je to ‘93, ‘94. godina i rat je bio u najgoroj fazi. Rekao sam, moramo napraviti taj film. Relativno brzo smo našli producenta i napravili scenario. Ja sam u to vrijeme u Češkoj radio igrani film Lakrimoza. Osnovali smo u Pragu firmu "Cepter film" i počeli finansiranje tog velikog projekta. U Bitolju, koji je trebalo da "igra" Sarajevo, dizali smo kulise. Međutim, u 2000. godini, pred samo snimanje došlo je do velike berzanske krize u Moskvi i naš producent Cepter nije mogao da krene s filmom, iako smo već do tada potrošili puno i energije i novca. Eto, to je film koji sam htio da napravim o ovom posljednjem ratu. Mada smo ga počeli u vrijeme dok je rat trajao, danas kad pročitam taj scenario ništa ne bih mijenjao. Jedna producentica iz Praga upravo pokušava da ga isfinansira. Jer on je vrlo aktuelan i danas. Dakle, ne treba da prođe neko vrijeme da bi se shvatilo koliko je to zlo i koje su posljedice. To je tragedija čije će se posljedice osjećati najmanje sto godina. Inače, nema nekih pravila o toj takozvanoj istorijskoj distanci kad je u pitanju film. On se može stvarati u isto vrijeme kad se drama dešava, a može i sto godina kasnije, naravno, sa savremenom porukom koja ostavlja gledaocu da razmisli šta ga okružuje danas, bez obzira što je tema iz istorije.

Tamo gde ste snimali Okupaciju u 26 slika danas se snima jedan od najpopularnijih svetskih serijala, Igra prestola. Vratite nas malo u to vreme vašeg "dirigovanja" u Dubrovniku.

To je interesantno. Snimao se tu i Robin Hud sa Dikaprijem, a sve to povećava popularnost te regije i sve je više turista jer ljudi žele vidjeti mesto gdje su snimani ti filmovi, pa ogromne pare ostaju i Dubrovniku i ljudima koji tu rade, ili su u ugostiteljstvu i hotelijerstvu. Osim toga, to su skupi projekti čiji producenti strahovito puno plate za samo snimanje prostora. Toga je bilo i ranije. Sjećam se da je "Jadran film" imao stalno iznajmljeno pola hotela Interkontinental u Zagrebu za te ekipe, ili su te ekipe odlazile u Istru. To je bilo fenomenalno. Okupacija je rađena u drugo vrijeme. Mi, naravno, nismo plaćali ništa, išli smo po nekoj političkoj liniji.

Trebalo je u prvom redu razgovarati sa SUBNOR-om. Očišćen nam je prostor gdje se moglo snimati i mi smo mogli imati cijeli Dubrovnik kao atelje. Imali smo na umu veliku paradu, scenu ulaska Italijana, i trebala nam je masa statista koja ih je dočekala. Odradili smo prvi plan sa šeširima, sa kostimima, sa šminkom i tako dalje, a za drugi plan na svim ulazima na Stradun stavili smo rampe. Oko njih je stajalo mnogo radoznalih ljudi koji su gledali snimanje. Na moj znak te rampe su dizane, pa su se kao potoci u rijeku ti statisti ulili u Stradun. Imali smo pun Stradun ljudi i to je bilo fantastično, izgledalo je jako skupo. Inače je film djelovao veoma bogato. Sjećam se, kad smo bili u Kanu, producent Mihalić iz "Jadran filma" mi je rekao da, ako me novinari pitaju, kažem da je film koštao pet miliona dolara, a koštao je između 350 i 400 hiljada dolara. Pitali su, naravno, a komentar je bio – kako jeftin film, a tako bogat. Pa upravo zbog toga što smo se snalazili na razne načine, a znali smo i posao. I Dubrovnik nam je pomogao, ali bilo je to jedno drugo vrijeme. Nažalost, danas se ni u snu ne može raditi na takav način.

Vaši najbolji filmovi nastali su u saradnji sa pokojnim Mirkom Kovačem. Koliko danas pratite književnu scenu prostora bivše Jugoslavije i da li u njoj nalazite nekoga sa kim biste mogli da sarađujete?

Mi smo u ono vrijeme zaista imali vrhunsku literaturu i oko mene je bila plejada pisaca, Kiš, Filip David, Kovač, Bulatović, Pekić, Brana Šćepanović, Ranko Munitić… Uvijek smo pisali zajedno, osamili bismo se negdje i radili na scenariju budućeg filma. To nam je omogućavao producent. Ja bih vodio prema filmu, a oni bi pisali ili analizirali. Iz te zajedničke energije stvarali su se filmovi. Danas je to nemoguća misija. Danas radimo doma, sami, bez producenta, pa onda ako ti administracija, kako evropska tako i državne, dozvoli da radiš, ako ti to dozvole neke komisije koje se sastaju zbrda-zdola, a ništa ne znaju. Imaš osjećaj da se nalaziš u nekom praznom prostoru u kojem, eto, pokušavaš donijeti neki dragulj, a to niko ne primijeti, niti koga zanima. Sve je to, što se tiče literature i umjetnosti uopće, na jednom dosta niskom nivou i vrlo teško može nastati veliki film. Ja i dalje pišem i pisaću s tim preostalim velikim književnicima, tako sam radio sa Vidosavom Stevanovićem i sa Filipom Davidom. Bez književnika se teško može napraviti dobar film.

Pratite li kinematografiju sa naših prostora?

Nažalost, ne. Nijedna od tih kinematografija nije dala neke velike filmove, osim pojedinačnih uspjeha, Grlića, Kusturice, Jelčića, Brešana, Dragojevića… Nije dala filmove koji bi imali široku publiku u svijetu kao neki ranije. To je osrednja kinematografija takozvanih realizatora, školovanih na nekim akademijama koje nisu davale neke velike podloge za buduće velike filmove i, što je najgore, izgubio se kino. To su neki mali filmovi rađeni u kućnoj radinosti. Nakon premijere niko ne ide da ih gleda. Ja sam uvijek govorio da se filmovi prave zbog kina. Da se plati ulaznica, da se nađe mjesto, da ti kao autor i umjetnik moraš pružiti gledaocu neku satisfakciju da on kad izađe kaže: platio sam upravo ono što sam htio, dobio sam više nego što sam platio. Izgubljena je, čini se, odgovornost prema gledaocu. Ono što smo mi učili na Akademiji ovdje u Pragu, to je upravo na koji način se pravi film za široku publiku. Da postoji razlog zašto je napravljen, da bude pregledan, čitljiv, da utiče na određene sredine. Vodili smo računa na koji način će gledalac osjetiti i shvatiti šta smo htjeli da kažemo. To je odgovornost ne samo prema savremenoj publici nego i onoj budućoj.

Zločin i lepota, kontrasti koji karakterišu vaše filmove, naša su stvarnost. Kakve su prognoze?

Jedino što možemo je da vjerujemo da bi ljubav i dobrota mogle jednostavno da naplave sve. Zato se i bavimo zlom, da ga otklonimo, ali nisam siguran da uspijevamo. Sve više je ratova, zla, izbjeglica, užasa. Teško je pretpostaviti da je čak i na ovim našim prostorima sve završeno. Mislim da tu još nije došlo do katarze, da je do te mjere napumpano negativnom energijom i da se jednostavno čeka neka eksplozija. Jer kad se pumpa mržnja, ono što je zlo, što je primitivno, što je dovelo do tragedija, kao da nije izvučena nikakva pouka, dobru se ne možemo nadati... Nažalost, situacija je takva da mi ne dopušta optimizam. Puni smo želje za prijateljstvom, za suradnjom, ali je tolika agresija na ljubav i dobrotu, na prijateljstvo, saradnju, komunikaciju, da ja gubim nadu. Ostaje mi film koji sam uvijek imao i preko kojeg ću pokušati da ostavim neke poruke, pa nek ostanu za generacije koje će doći.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine