Dvadeset godina >

Mišljenje i njegovi kreatori

Knjigom Gospodari medija o spinovanju i posledicama istog, izdavačka kuća Clio je obeležila jubilej edicije Multimedia, jedinstvene u regionu

Nedavnim objavljivanjem knjige Gospodari medija Marčela Foe, izdavačka kuća Clio zaokružila je dvadesetogodišnje postojanje edicije Multimedia posvećene temama o društvenoj ulozi, načinu delovanja i organizaciji masovnih medija. Zasnovana na sintezi teorijskog i praktičnog znanja o savremenim medijima, biblioteka Multimedia sagledava medije različitim aspektima: od političkog, pravnog i ekonomskog do obrazovnog, kulturnog, tržišnog i, podrazumeva se, žurnalističkog. O njenom doprinosu obrazovanju dokazuje podatak da je odavno postala deo nastave gotovo svih fakulteta na kojima se izučavaju mediji i komunikacije u regionu. Njeni autori su i strani i naši stručnjaci, među njima Kristijan Sajmon, Branimir Stojković, Stanko Crnobrnja, Hjugo de Berg, Miodrag Ilić, Hari Štajner, Aleksandar Luj Todorović, Lev Manovič, Džozef Tjurou, Rade Veljanovski, Filip Breton…

Prva knjiga ove biblioteke, Moć medija, francuskog teoretičara medija Fransisa Bala, pojavila se u proleće 1996. godine, kad je prvi talas građanskih i studentskih protesta u Srbiji završen. U Cliu nemaju odgovor na pitanje da li se od tada do danas naša medijska slika promenila, na koji način i u kom pravcu. "Promenilo se sve. Ili ništa?", kaže urednica Multimedie Maja Vukadinović, i objašnjava da su tokom tog perioda "pojedini mediji koji su bili primer kvalitetnog informisanja komercijalizovani, a da je javnim prostorom zavladala tabloidna kultura". Očekujući da će najveću podršku demokratiji i građanskim slobodama u Srbiji doneti bolje obrazovanje, posebno medijsko, "ni slutii nismo da ćemo Gospodare medija Marčela Foe pripremati u istim uslovima, i da će i danas, kao i pre dvadeset godina, mediji biti uzurpirani i neslobodni, i da će biti snažno oružje u transformaciji građanske u podaničku Srbiju", kaže Zoran Hamović, direktor Clia. "Sloboda medija se ne može sticati lepim željama i apelima upućenim vlasti, već znanjem koje omogućava dosledno poštovanje profesije i borbu protiv medijskog mraka", smatra Zoran Hamović.

Italijanski mediolog Marčelo Foa (1963), autor pomenute najnovije knjige u ediciji Multimedia, predaje međunarodno novinarstvo i vodi izdavačku kuću Korijere del Tićino u Luganu (Švajcarska), suosnivač je Opservatorije evropskog novinarstva, bio je urednik spoljnopolitičke redakcije milanskog dnevnika "Đornale" i njihov inostrani izveštač. U knjizi Gospodari medija (sa italijanskog preveo Marin Pavić) Marčelo Foa dokazuje da su zahvaljujući spin doktorima vlasti naučile kako da medije iskoriste za sopstvene potrebe, objašnjava kako je i zašto moguće usmeriti medije u željenom pravcu, često bez jasne svesti novinara da učestvuju u takvim operacijama. U Cliu navode da knjiga osvetljava pozadinu mnogih istorijskih događaja od atentata na predsednika Kenedija do rata u Siriji, otkriva tehnike i trikove kojima se služe medijski eksperti i ujedno nudi istorijski prikaz razvoja fenomena spina od Bernajsa do naših dana. Za srpsko izdanje Foa je dopisao primere medijske manipulacije tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Na početku uvodnog teksta Marčelo Foa konstatuje da "mali broj ljudi uspeva da normalno razmišlja. Postoji veoma opasna tendencija da se prihvati sve ono što se kaže, sve ono što se pročita, da se prihvati bez ikakvog preispitivanja. Samo oni koji su u stanju da misle samostalno, samo će oni doći do istine!" Očekuje se da tu sposobnost i osobinu imaju – novinari, odnosno mediji. Novinari su, smatra Foa, cenjeni i uticajni, znaju uvek nešto što javnost ne zna. Zato ih mnogi ugledni politikolozi okrivljuju da su stvorili neku vrstu medijakratije kojom diktiraju pravila ponašanja i prioritete u političkoj sferi, pa je ona stalno u strahu da svojim ponašanjem ili izjavom ne iritira birače. Zato političari ne čine ništa što nije nepopularno. Međutim, malobrojni među novinarima, kaže Foa, posle izvesnog vremena uoče da političari usmeravaju našu percepciju stvarnosti i koriste je za svoje potrebe – najčešće pomoću spin doktora. Objašnjava da je spin doktor onaj koji zna da skroji vest na poseban način, koji uspeva da vrtoglavim efeom koji doda nekoj vesti hipnotiše medije i navede ih da usvoje određeno viđenje stvarnosti.

Iako moderne spin teorije postoje od početka prošlog veka, izraz "spin doktor" je nastao tek 1984. godine. Njegov tvorac, jedan od najpoznatijih američkih novinara Vilijam Safir, upotrebio ga je da opiše nove beskrupulozne specijaliste za odnose sa javnošću u sferi politike koji su se pojavili u vreme američkog predsednika Ronalda Regana. U Velikoj Britaniji Reganov primer sledi predsednica vlade Margaret Tačer, podstaknuta savetima Bernarda Ingama, svog šefa biroa za štampu. Oba Buša (republikanci) i Klinton (demokrata) nastavili su njihovim putem, pa Foa kaže da spin doktori odgovaraju svim strankama. "Ta era nije još okončana", zaključuje Foa i navodi podrobno opisane, u posebnim odeljcima, primere do današnjih dana.

U poslednjih deset godina, spin kao političko oruđe za zavođenje birača širi se preko Francuske na veći broj zapadnih zemalja. Nikolas Sarkozi i Segolen Rojal su 2007. godine vešto programirali svoje biračko telo, ocenjuje Foa. "Zahvaljujući kampanji koja je uz pomoć američkih konsultantskih kuća isplanirana nekoliko godina ranije, nešto sofisticiraniji Sarkozi je uspeo da promeni predstave koje su Francuzi imali o njemu i da probudi velika očekivanja u celom društvu. On je bio prvi koji je isprobao onlajn televiziju otvaranjem kanala NsTv (ideja njegovog savetnika Fransoa de la Brosa) što mu je omogućilo da se približi digitalnom svetu mladih u trenutku kada Fejsbuk još nije bio dominantan. Pored ovog genijalnog poteza i izborna kampanja je izvedena za primer, jer je uspela da obezbedi da poruka na nacionalnom nivou bude uvek dosledna, ali ujedno i prilagođena karakteristikama određenih delova biračkog tela, pogotovo kada je u pitanju unutrašnjost zemlje. Sarkozi je pobedio, ali je stres koji nosi tako visoka funkcija ubrzo otkrio manje prijatne strane njegovog karaktera (naprasitost) tako da ni izuzetno prezentirana ljubavna idila sa Karlom Bruni (remek-delo spinovanja imidža) nije uspela da ga spasi. Time je ponovo potvrđeno: da bi spin bio uspešan, on mora biti u skladu sa imidžom koji je forsiran u toku izborne kampanje. Odstupanje, u ovom slučaju izazvano autonegiranjem frejmova (Sarkozi nije uspeo da u potpunosti sledi savete spin doktora koje je upravo on uveo u Jelisejsku palatu), pokazalo se kobnim, pogotovo što je bilo upotpunjeno i predsednikovom antipatičnošću." Uspeh spina zavisi i od realnih okolnosti u kojima ljudi žive, kaže Foa, i podseća da propast SSSR počinje kada su građani postali svesni da objave Kremlja o sjajnim rezultatima poljoprivrede nisu tačne zato što u prodavnicama nema mleka, mesa i ostalih osnovnih namirnica. "Ista stvar se dogodila i 2016. godine u SAD: retorika koja počiva na mitu američkog sna nema više svoju snagu a ljudi sve manje veruju u zvanično informisanje jer fakultetska diploma nije dovoljna da se nađe posao, zato što nivo siromaštva postaje ozbiljan jer više miliona ljudi živi zahvaljujući bonovima za obroke koje daju lokalne uprave, zato što dohodak prosečnog Amerikanca ne raste već tridesetak godina dok je zaduženost na ličnom nivou dostigla astronomske sfere. Amerikanci su 2008. poverovali da je Obama drugačiji, ali se to pokazalo iluzijom. Istina, u proteklom periodu ekonomska situacija se stabilizovala ali jedan značajan deo stanovništva to nije osetio. Ti ljudi više ne veruju obećanjima ni demokrata ni republikanaca, a još manje spin doktorima. Slična situacija je i u Evropi, gde milioni ljudi nemaju poverenja u evro i projekat Evropske unije koje vide kao razlog porasta nezaposlenosti do nivoa koji je nezamisliv za razvijene zemlje i sopstvenih problema."

Naravno, socijalni inžinjering ima načina kako da umiri nezadovoljstvo nacije, pa i da ga ugasi. Na primer, kaže Foa, "uključivanjem kandidata koji izgledaju kao reformatori da bi posle kada pobede na izborima postali deo postojećeg establišmenta", i navodi primer Aleksisa Ciprasa, koji je čak raspisao referendum protiv mera štednje koje su predložili predstavnici Evropske unije, da bi iste večeri kada su objavljeni rezultati, ignorisao ono što je bila želja većine.

Pobune i revolucije predstavljaju sofisticiran metod postizanja cilja spinovanja, što Foa dokazuje na osnovu događanja u Srbiji. "U periodu 1998-2000. promovisan je jedan sasvim nov oblik obaranja postojećeg režima. Tom prilikom primenjena je teorija nenasilnih revolucija američkog autora Džina Šarpa koja inspiriše aktivnosti studentskog pokreta Otpor. Njihov pritisak dovodi na kraju do pada Slobodana Miloševića. Tako je po prvi put u novije vreme jedan predsednik oboren protestima na ulici. Po mnogim poznavaocima prilika, pokret Otpor je strukturisan i zahvaljujući pomoći nekih američkih eksperata poput bivšeg pukovnika Američke vojske Roberta Harvija, što potvrđuje pretpostavku da svaki ulični protest, svaka revolucija, moraju biti organizovani da bi imali uspešan ishod. Ovo po mnogo čemu neočekivano iskustvo iz Srbije navelo je vladu u Vašingtonu da usavrši i strukturiše ulogu prividno neprofitnih, humanitarnih organizacija kao što su: Nacional Endowment for Democracy (NED), International Republican Institute (IRI), US Agency for international Development (USAID) i, po priznanju samog Soroša, Open Society. Zahvaljujući vođstvu profesionalaca koji su bili raspoređeni po raznim nevladinim organizacijama, studentske pobune su se transformisale u moćno sredstvo za svrgavanje režima, ili su makar bile sredstvo da se to pokuša sa najozbiljnijim ambicijama. Tako je podstaknuta Revolucija ruža u Gruziji (2003), Narandžasta revolucija u Ukrajini (2004–2005) i Revolucija lala u Kirgistanu (2005). Nekoliko godina kasnije opet je na sceni Ukrajina sa Trgom Majdan, međutim ovde imamo jednu alternativnu varijantu: fokus je bio na protestima na otvorenom prostoru sa prikrivenom podrškom ubačenih stranih agenata i paramilitarnih neonacističkih grupa. U međuvremenu, svet je bio dirnut Arapskim prolećem u Egiptu i Tunisu, uz nadu da će se to desiti i u Libiji, gde takav pokušaj doživljava neuspeh i dovodi do odlučujuće intervencije NATO-a. Kao što znamo, u Siriji revolucija nije nikada procvetala već sve prerasta u beskrajni, krvavi građanski rat. U Belorusiji su 2004. i 2006. izbile spontane pobune, međutim u toj zemlji nije postojalo neko trajnije prisustvo stranih nevladinih organizacija, pa je Lukašenkov režim uspeo u nekoliko dana da normalizuje situaciju. Međunarodna javnost je protestovala dosta uzdržano. Priručnici ne kažu da su te revolucije u stvari maskirani državni udari koji imaju uspešan ishod samo ako vojska napusti predsednika i pređe na stranu protestanata. Ukoliko se to ne dogodi, snovi sledbenika Džina Šarpa bivaju brzo raspršeni i protest se pretvara u građanski rat koji vode plaćenici i paramilitarne grupacije. Libija, Sirija i Ukrajina to potvrđuju."

Kao jedan od "najciničnijih i najsurovijih primera medijske manipulacije" po Marčelu Fou desio se u Siriji kad je međunarodna javnost optužila Asada za smrt 1300 ljudi ubijenih avgusta 2013. godine upotrebom otrovnog gasa sarina, "i tako otvorila put američkoj vojnoj intervenciji koja je bila uslovljena baš upotrebom hemijskog naoružanja režima u Damasku. Dve godine kasnije, novinarsko istraživanje Semjuela Herša je pokazalo da su u opisanom slučaju hemijsko naoružanje koristili Asadovi protivnici i da je sve režirala Hilari Klinton, tadašnji američki državni sekretar. I ovoga puta otkriće koje ima izuzetnu težinu ostaje bez političkih, sudskih i paradoksalno medijskih posledica: samo manji broj značajnijih medija je dao odgovarajući publicitet ovim zaprepašćujućim činjenica." Foa detaljno razrađuje ovaj piramidalni slučaj navodeći da je sve počelo tako što je revija "Forin afers" januara 2013. objavila tekst "Asadov režim upotrebio hemijsko naoružanje u Siriji?", a završilo se, nakon niza napisa kojima je ova priča nadograđivana, CNN-ovim snimkom "Sirija. Evo video zapisa napada sa hemijskim oružjem". CNN je izvestio da su "američke obaveštajne službe prezentovale članovima komiteta u Senatu koji se bavi nadgledanjem rada tih službi trinaest video-priloga koji svedoče o upotrebi sarina (na njima se vide ljudi i deca u grčevima) sa ciljem da se sugeriše neophodnost napada na režim u Damasku.

Veliki američki mediji, koji inspirišu ostale velike medije na Zapadu, pokazali su tako još jednom svoju kritičku nesposobnost. Oni su bez problema prihvatili indiskrecije vladinih spin doktora i praktično ponovili ono što je viđeno tokom rata protiv Iraka. Njihov konformizam i zadovoljavanje službenim istinama doveli su do toga da budu ignorisani oni malobrojni komentatori koji su imali hrabrosti i lucidnosti da ukažu na nelogičnosti i očiglednu instrumentalizaciju pomenutih otkrića."

Optužujući mejnstrim novinarstvo za kreiranje mišljenja, Foa kaže i da je to "ona ista štampa koja je ignorisala i značajnu vest koja nam omogućava da ustanovimo jednu istorijsku istinu: Haški tribunal je 2016. oslobodio Slobodana Miloševića od optužbe da je želeo i naredio genocid u Bosni; odgovornost za te zločine pripisana je Karadžiću. Znači, u pitanju je onaj isti Milošević koji je opisan kao ‘balkanski krvnik’, kao novi Hitler, kao arhitekta (zajedno sa Karadžićem) etničkog čišćenja koje je imalo za posledicu 260.000 mrtvih tokom rata u Bosni između 1992. i 1995. Štampa iz tog perioda nije imala ni najmanju dilemu: u zapadnim medijima on je uvek bio prikazivan kao monstrum i krivac. Uvek i bez ostatka. Nikada bilo kakva sumnja, nikada ni najmanja uzdržanost, sve je zapravo bilo onako kako su priželjkivali spin doktori. Po sudu iz Haga, samo je jedan od njih dvojice odgovoran, a razlike između Miloševića i Karadžića su bile duboke."

Kraj ove knjige je ipak optimističan: iako ne treba imati iluzije da volja građana odlučuje o smeru kojim će se razvijati politika neke države, zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, spin magovi više nisu svemoćni. A neočekivana, rastuća kolektivna svest o tome je istovremeno uteha, ali i nada.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA