Iluzionisti

Kulise za njihove predstave prave se od različitih materijala. Po zamisli reditelja i scenografa, one se proizvode u radionicama za izradu dekora. Dešavalo se da kulise budu i potpuno prirodan ambijent.

foto: stock

Iza kulisa nije lepo kao ispred njih, ali se odatle vidi kako su nastale. Sa te strane, moguće je pročitati i uputstva za montažu i, tu i tamo, poruke lične prirode majstora koji su ih sastavljali. I svakako, dešavanja iza i ispred kulisa nisu slična. Tako bi trebalo da bude, tako je zamišljeno još odavno. Bio sam često iza kulisa u jednom od prošlih života, sa neograničenom slobodom kretanja i sa moći da prisustvujem postavljanju scena za mnoge predstave.

"Znam zašto si ovde i zašto ti to toliko znači. Pobegao si od bola." Davno mi je to rekla Ivana, ona je o pozorištu znala sve. Zapamtio sam, jer sam razmišljao o te dve rečenice, mnogo puta. Bila je u pravu, bio je bol, podnosio sam ga nekako, u svetu iza kulisa. Dan i noć tamo nisu bili bitni koliko svetlo i tama. Racio je često dobijao batine od iracionalnog, strast je sva dešavanja ubrzavala i povećavala. Iza kulisa. Naravno, kako gotovo uvek biva i naziva se "neželjenim efektima upotrebe leka", moj lek protiv bola napravio mi je neke štete jer se nisam pravovremeno savetovao sa svojim lekarom ili farmaceutom. Morao sam da prestanem da koristim tu medicinu. Ostavio sam iza kulisa čitav jedan svet koji živi u taktu koji se teško prati.

Ispred kulisa je lepše nego iza njih. Ima boja, svetla, živo je – akteri su na sceni i publika ih posmatra, sa manje ili veće udaljenosti. Dešava se iluzija. Izvođača scenskih radova ima od uverljivih do bolno netalentovanih, ali publika želi da im veruje. Plaćene su skupe ulaznice ili je potrošeno neko vreme da se zastane i posmatra, a vreme ima svoju cenu.

"Ja sam sitna marioneta u ovo profitersko vrijeme / od početka pa do kraja malerozan broj / ja sam glavna atrakcija uličnog spektakla / ušlagirana konstanta s rupom na mozgu." Svaka sličnost ovih stihova s vašom stvarnošću je namerna. Oni pripadaju B. Dž. Štuliću, rok propovedniku, koji je sam davno odustao od jalova posla uterivanja pameti i "otišao".

Reč "marioneta" je homonim sa dva jako različita značenja, kako tvrdi i Vujaklijin rečnik: "Marioneta: mala lutka sa pokretnim udovima koja može da podražava ljudske kretnje; (fig.) čovek koji se može za sve i svakoga pridobiti, povodljiv čovek". Sledstveno tome, u suštinski milim lutkama oskudevamo – marioneta je mila lutka, jer je beskrajno gracilna i lutkari se njome služe za izražavanje najtananijih emocija, a kod nas je boravak u svetu lutaka, sa velikom dozom nipodaštavanja prema lutkarstvu, dozvoljen samo deci. Nezasluženo, jer slično Karađozu u Grčkoj i Turskoj, imamo našu nacionalnu lutku. Naša lutka zove se Todor, tu su i Stana, njegova žena, pop, đavo i pandur i lutkarska igra zove se "Kuku, Todore". Svi ti likovi su karakterno definisani i suštinski isti kao i u komediji del arte, pa je u lutkarskim predstavama situacija samo naznačena, ostalo se improvizuje.

Dalo se videti u nekim filmovima, kao fikcija scenarista, da lutka prevladava svog animatora. Gledati to bilo je strašno, ali se ciljalo na tu emociju. Međutim, floskula je da "lutka ima dušu". Njoj život daje animator, koji se vidi ili ne, ona govori što je neko drugi napisao, ona može što čovek nije u stanju ili ne sme da učini. Razmišljam, da lutka stvarno ima dušu, kako bi podnela spoznaju o sopstvenom ništavilu – da joj život visi o koncu? Ili, isto to na drugi način – da li se možda i vama, i koliko puta, dogodilo da ste uradili nešto, kako se ovde kaže, "van pameti"? Mislite o tome.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST