Ima li fakultet pravo, dužnost i čast da svog bivšeg studenta privoli da ponovo polaže dva ili tri ispita ukoliko student levo i desno pokazuje da ne poznaje baš materiju za koju je dobio svečanu diplomu?

Naravno da je dobro kad neku zajednicu predvode njeni najbolji sinovi, oni koje je priroda obdarila blagorazumijem, a koji su pride završili fakultete kao studenti generacije! Mi imamo ludu sreću da na našem čelu budu jedan blistavi pravnik i jedan bleštavi politikolog, pa, opet, desi se da baš ti odlikaši izjave (jer oni ne govore kao mi što govorimo, čak i ne pričaju, kao što omladina priča, nego uvek izjavljuju i saopštavaju) nešto što njihovim profesorima ne može biti po volji – pa naši ponajbolji i najomiljeniji studenti nisu savladali gradivo iz prva tri ili četiri semestra!

Zar te ne šalje policija da polažeš ponovo vozački ispit ako napraviš dovoljno brljotina u razmerno kratkom razdoblju, zar nemaju saobraćajci pravo da te odvedu na vanredan tehnički pregled jer su onaj zvanični obavili ljudi možda nedovoljno stručni i savesni, ili pak odviše tebi naklonjeni? Napokon, neka je tehnički bio pošten i verodostojan, nakon nekoliko meseci nešto se moglo gadno poremetiti, a da ti to čak i ne znaš. Ako se vraćaš iz inostranstva, može te nadomak tvoje kuće sustići auto pun carinika: vanredan carinski pregled, otvorite vaš cenjeni gepek i odmaknite se od vozila!

Počnimo od zvezde domaćeg marksizma koja izjavi kako će Srbiju voditi njegova deca i deca ovoga sa pravnog, njih dvojica nas, doduše, zaista i vode, od vremena kad su bili poletarci, jedan kod Miloševića, drugi kod Šešelja. O marksisti već znamo da mu je mrsko načelo smenjivosti političkih predstavnika; za razliku od tzv. Bate nije izdržao nijednu godinu bez političke ili barem partijske kako se veli funkcije, i već se ponaša kao da su najviše političke titule nasledne, te će njih dvojica svoje preuzvišene položaje prirodno prepustiti svojoj deci, kao da su oni monarsi, a Srbija da je kraljevina. Doduše, praksa (koja je kategorija u Marksovom učenju) daje mu umnogome za pravo; već imamo porodice u kojima se zanat političara prenosi s kolena na koleno, sin predsednika Republike postane gradonačelnik nekadašnje srpske prestonice i grada u kojem je slavljen "Crveni barjak", imadosmo oca i sina (bez Svetog doduše duha) u istoj partiji blagoposvećnoj penzionerstvu, pa ipak bih ja, da sam dekan na Voždovcu, toga ministra pozvao na dodatno javno testiranje, na poligraf takoreći znanja.

Drugi slučaj je kanda još teži. Najbolji student Pravnog fakulteta postane mic po mic predsednik Vlade, dospe na čelo najvišeg organa izvršne vlasti i gotovo nikada ne kaže: "Vlada će predložiti Skupštini", niti "ja ću predložiti da Vlada...", nego bezmalo svaki put saopšti da će on ovo, pa da će on ono... Pri tome zadire čas u atar sudstva, čas u delokrug policije, i ne ostavlja me kao građanina u uverenju da Vlada donosi neke odluke i kolektivno, makar i pod njegovim neodoljivim uticajem, ne izgleda kao osoba kojoj bi se neko od ministara mogao i žustro možda suprotstaviti... Dobro, znam da u parlamentu ima većinu, ima armiju bespogovornika, ali kao student prava zar ne bi morao biti veći ljubitelj procedure i puke forme?

Verovatno je dobio desetku odgovarajući na pitanja o podeli vlasti; u stvarnosti se pak drži otvoreno kao osoba koja je diplomirala iz jednonačalija, i sada jednonačalije sprovodi u tzv. život: "Ne dam im Srbiju", tako zbori tj. izjavljuje, obznanjuje i saopštava – nije li to jezik vlasnika, a ne poniznog sluge naroda? Kad se javnost i opozicija okome na dvojicu njegovih doglavnika, ne kaže da su ovi nedužni dok sud ne dokaže suprotno, nego prkosno, kao da je pred streljačkim vodom okupatora, uzvikne kako neće dati Batu i mislim ministra zdravlja, nije sad važno, ne poziva se na njihovu nevinost nego na svoju neprikosnovenu moć!


&


Predsednik, kako Vlade, tako i države, zar ne bi morao znati da su građani ravnopravni, kojeg god pola bili? Avaj, njegov se štićenik pokarabasi sa svojom gospojom i razvede se, sud najpre dodeli decu slavnom ocu, mati i dobar deo javnosti se razgoropade, i tada najb. stud. Pravnog fakulteta izjavi da deca treba da pripadnu majci, te da je lično već uticao da se jedan nemio događaj tako baš i rasplete.

Pa, zar o deci ne odlučuju timovi psihologa, sudija, advokata, socijalnih radnika, zar se to može poveriti premijeru ili šefu države, čak i kad bi vladalac imao vremena da na svaki pojedinačni slučaj primeni svoje lično vjeruju?

Sad se zalaže za najstrože kažnjavanje muškaraca koji svirepo ubiju ženu, pa zar naš zakon ima kategoriju ženoubistva (kao što jeste postojalo kraljoubistvo, regicid, kao teško krivično delo za koje je sledovala giljotina ili streljač. vod)? Ako sud ustanovi da je ubistvo bilo svirepo, zar nije svejedno ko je počinilac ili počinilica? Stud. generacije zar ne podilazi problematičnim i osvetoljubivim porivima glasača kad im prodaje ovo mačističko škrgutanje zubima? Iz odlikaša ko zna već koji put progovara navijač: u redu je kad se mi delije uhvatimo za guše sa bedblubojsima ili sa grobarima, ali da Delija bakljom nasrne na Hrvaticu – no way, to nije viteški, to nije delijski, to nije svetosavski, to nije srpski! Umesto da jednostavno kaže da je to protivzakonito, svuda i svagde.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST