foto: dimitrije goll / tanjug
SU ČIM PRED VUČIĆA: Opozicioni prvaci


lični stav >

Zašto je jedna kolona ipak bolja

Naravno da nema nikakve garancije da će jedna lista i jedan kandidat za gradonačelnika doneti pobedu opoziciji na predstojećim izborima. Ali više opozicionih lista će sigurno značiti još jedan više nego izvestan i bolan poraz. A ukoliko je tako, ne treba biti previše pametan da bi se videlo koju opciju treba izabrati. Niti je neophodno biti veliki genije da se shvati šta i za koga rade oni koji, uprkos svemu, izaberu drugačije

Priznajem da sam pomalo naivno verovao da je ova tema apsolvirana još nakon parlamentarnih izbora 2016. A posle ovogodišnjih predsedničkih mislio sam da je lekcija toliko očigledna da će od ubeđivanja da je bolje da se ide u više kolona, "jer se tako zahvata širi deo političkog spektra", odustati čak i pronaprednjački propagandisti – ne toliko zbog blama, koliko iz straha da ne budu do kraja provaljeni zastupajući nešto što je očigledno providno i pogrešno.

Kad ono, međutim. Još i pre nego što su zacelile rane sa predsedničkih izbora, ponovo, i to ne samo iz satelitskih redova, već i iz onih stvarno opozicionih, pogotovo onih malo bolje stojećih, čujemo kako je priča o jednoj koloni "precenjena" i da bi bolje bilo da opozicija na izbore ide u nekoliko politički srodnijih grupacija.

Ima više stvari koje se tu mešaju, prepliću i komplikuju ionako prilično komplikovanu stvar. Zato, za početak, hajde da razdvojimo pitanje da li je jedna kolona potrebna i poželjna (što tvrdim) od pitanja da li je ona moguća i ostvariva (što je već manje izvesno, ali i dalje ne i nemoguće). A onda da vidimo kome jedna kolona (ne) odgovara i iz kojih razloga.

SETITE SE VUKA: Trenutno, dakle, ostavljamo po strani dilemu da (li) je, iz ovog ili onog razloga, opoziciono ujedinjavanje faktički (ne)moguće postići. I pitamo se samo kome to objedinjavanje odgovara, kome ne – i zašto? Jer ukoliko se, i to je jedna od željenih i neskrivenih poenti ovog teksta, jasno i razgovetno pokaže da jeste i zbog čega jeste bolje da se ide zajedno, neće ni opozicionim liderima i liderčićima biti baš jednostavno da objasne zašto neće da se potrude da tu kolonu naprave. Odnosno, na one koji ostanu izvan priče sručiće se popriličan odijum koji bi ih lako mogao ostaviti u položaju SPO-a i Vuka Draškovića iz dvehiljadite godine. Tim pre što, odgovorno tvrdim, ni jedna jedina opoziciona stranka ili grupacija nema ni približnu snagu i logistiku koju su devedesetih imali npr. SPO, radikali ili DS. Drugim rečima, manje-više, svi su/smo šaka jada i glumiti tu neku silu i veličinu komično je i kontraproduktivno.

I još jedna napomena, sve ovo što govorim o prednostima zajedničkog opozicionog nastupa, u principu, važi kako za parlamentarne tako i za gradske izbore. S tim da su ovi drugi potpuno izvesni u narednih šest meseci i što bi, zbog nešto povoljnijeg odnosa snaga, efekat zajedničkog nastupa na njima mogao biti veći i delotvorniji. (Plus što su gradski izbori, po difoltu, manje ideološki i na njima bi se verovatno mogla lakše inaugurisati strategija zajedničkog delovanja.)

Kome, dakle, ne odgovara jedinstven opozicioni nastup? Pa, razume se, ne odgovara Vučiću i SNS-u, koji neprestano glumataju kako se junački bore protiv jedinstvene opozicije, a sve čine da do tog ujedinjenja nipošto ne dođe. Ne odgovara njihovim kvaziopozicionim satelitima, koji bi u tom slučaju ostali na čistini i belom hlebu. I ne odgovara pojedincima u opoziciji koji se trenutno osećaju jakim i sigurnim, barem što se cenzusa tiče, pa im se čini da je ovo možda zgodna prilika da počiste konkurente iz opozicije.

Sve to, očigledno, ne može ili ne bi smeo biti argument – bar ne onima koji pretenduju da su opozicija i da im je rušenje režima prevashodni zadatak. Zato se onda (o)lako prelazi na onaj drugi, faktografski nivo, u stilu – pa, dobro, možda bi i bilo dobro da idemo zajedno, ali to, nažalost, nije realno, pa bolje da se time više ne opterećujemo i ne brukamo dalje pred biračima zbog neuspešnog dogovora.

Ali šta bi, eventualno, mogli biti (ozbiljni) argumenti protiv jedne opozicione kolone?

Najozbiljniji argument čuo sam od jednog urednika ovih novina, negde sredinom kampanje za predsedničke izbore: "Sve si ti, druže, u pravu. Tačnije, bio bi u pravu da postoji šansa da se on pobedi na ovim izborima. Ali pošto šanse nema, onda bolje da se ide u više kolona, pa nek se barem izmere, profilišu itd." I u tom stavu, iskreno govoreći, pored mnogo defetizma, ima i dosta istine. Drugim rečima, moglo bi se dogoditi da se, nakon svih frka i obrta, na kraju svi ujedine – a da Vučić ipak pobedi. Što bi, kako da kažem, zaista bila prilično neprijatna stvar po "našu stvar".

PREMOSTIVE RAZLIKE: Ali ja ipak mislim malo drugačije. Odnosno, mislim da je objedinjavanje i politički i simbolički korisno, čak i ukoliko u prvi mah ne rezultira opozicionim trijumfom. Da ni jedan jedini novi glas ne donese (a verovatno hoće), i da ni jednog novog glasača ne izvede na biralište (a hoće), zajednički nastup tzv. "prave" opozicije bio bi koristan makar u smislu političke demarkacije terena, odnosno utvrđivanja linije fronta i "sanitarnog otklona" od onoga što predstavlja "konstruktivnu", "dvorsku", ukratko, od Vučića kontrolisanu opoziciju. Pomenuta demarkacija važan je preduslov bilo kakvog ozbiljnog uzdrmavanja Vučićevog režima i zato će on na sve načine pokušati da tu diferencijaciju spreči i sačuva svoje akvizicije i trojance razasute i posejane diljem opozicionog spektra.

Šta još imamo? A, da. "Ideološke razlike", odnosno onaj čuveni "sistem vrednosti", zbog kojeg su se onomad, na radost SNS-ove medijske menažerije, pokarabasili DS, Saša Janković i "Dveri". I nije da tu nema elemenata za sukob. Ali kada vam kuća gori, ne pitate koje je veroispovesti vatrogasac i kakva su mu spoljnopolitička uverenja. Sem toga, kao svedok iz prve ruke, odnosno neko ko sedi u skupštini i na svoje oči i na svojoj koži gleda i trpi čari SNS demokratije, mogu reći da se nigde kao tamo ne osećaju potreba i mogućnost zajedničkog opozicionog nastupa. Kao i besmislenost što ga nema više, kako u skupštini tako i na čitavoj političkoj sceni.

Da. Postoje krupne političke razlike među nama (u odnosu prema EUtegracijama, ulozi države, MMF-u...). Ali verujem i više nego dovoljno principijelnih zajedničkih tačaka, pogotovo u odnosu na, recimo, SNS-ov i Vučićev odnos prema medijima, institucijama, opoziciji, istini (ko ne veruje, upravo u trenutku dok ovo pišem na svim TV kanalima ide još jedno karakteristično Predsednikovo „obraćanje naciji"), Kosovu, Haradinaju, Šrederu i Bleru. U svakom slučaju, te razlike su beskrajno manje od onih, bar deklarativnih, između Vulina, Drecuna, Vuka Draškovića, Rističevića, Nenada Popovića, Ljajića, Karića, Zukorlića... Pa ih je Vučić – ili neko veći – ne bez razloga, ipak sve sabrao pod jednim političkim kišobranom. (Uostalom, i Đinđić je po sličnoj formuli i sa tek za nijansu kvalitetnijim materijalom svojevremeno pravio "zloglasni" DOS.)

U konkretnom slučaju, za pisca ovih redova, kao minimum minimuma i najmanji zajednički imenitelj za eventualni zajednički nastup potrebno je da: 1. svi prihvataju i poštuju elementarne demokratske standarde (što se za Vučića i SNS nikako ne može reći), 2. potpišu da neće ulaziti ni u kakve dilove sa SNS-om na bilo kom nivou i (dopunski uslov za Bgd.) 3. obavežu se da će preispitati sve aspekte ugovora za "Beograd na vodi". A o svemu ostalom, ako bog i sreća dadnu, raspravićemo se na nekim normalnim i regularnijim izborima i referendumima u neko buduće vreme.

Istini za volju, nije, na primer, lako sastaviti Jankovića, Jeremića, Đilasa, Obradovića... Nije ni mene sa, recimo, Čankom i Čedom Jovanovićem. I obrnuto. Ali bog me voli, pa Čede i Čanka tu svakako neće ni biti. Kako trenutno stoje stvari, čini se da neće biti ni DS-a i DSS-a. Što takođe ima i svojih dobrih strana – kao i onih drugih, jer svaki nam opozicioni glas treba i valja pokušati da bude spasen. Ali svakako nisam ja "vlastan" (zapravo, niko nije, mada se zbog trenutne snage Jankoviću ta uloga pomalo natura), i nismo mi ti koji treba vrata da zatvaramo i govorimo ko može, a ko ne može u tu imaginarnu kolonu. Prosto, naprosto, otpadaće oni i sami, odnosno odustajati sa boljim ili manje dobrim izgovorima.

I poslednja napomena. Na direktno pitanje: "Da li mislite da bi opozicione stranke na predstojeće izbore u Beogradu trebalo da izađu sa jednom listom i zajedničkim kandidatom za gradonačelnika" – više od dve trećine nerežimskih glasača (dakle, uključujući i apstinente) u jednoj nedavnoj anketi odgovorilo je da bi trebalo. A i oni koji su bili uzdržani nisu apriori protiv, nego samo ne veruju da je to moguće.

Da zaključimo: naravno da nema nikakve garancije da će jedna lista i jedan kandidat za gradonačelnika doneti pobedu opoziciji na predstojećim izborima. Ali više opozicionih lista će sigurno značiti još jedan više nego izvestan i bolan poraz. A ukoliko je tako, ne treba biti previše pametan da bi se videlo koju opciju treba izabrati. Niti je neophodno biti veliki genije da se shvati šta i za koga rade oni koji, uprkos svemu, izaberu drugačije.

Autor je glavni urednik NSPM i narodni poslanik


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST