Kad god me neki vlastelin zaprepasti kakvim zaumnim preduzećem, i sebri oko mene se preneraze, ja pomislim da će Car za to doznati i blistavim će sjajem carske razboritosti učiniti da opet sve bude dobro

Da. Očekivana sila koja se iznebuha pojavljuje i rešava stvar, nije niko drugi no naš mili Car! Sve što grešni velikaši u svojim kulama lakomisleno zamese, Car mudro razmesi, i vrati podanicima (od kojih se naravno sve uzima, od kojih sve potiče) i brašno, i vodu, i komlov, sve u posebnim, odgovarajućim posudama. Evo, Vojvoda Vuleta, gospodar vojske, oružja i džebane naložio je vojvodskim proglasom, na koji je utrošeno sedamdeset sedam pola* pergamenta, da se u svim čadorima, kulama i šančevima okače ikone sa likom Cara, da se u svim bogomoljama – zadužbinama prethodnih naših careva koji su odvajali od carskih usta samo da bi UNESCO imao jednog lepog dana šta da štiti – na freskama ovekoveči lik Cara, da se načini mozaik koji će moći da se razazna jedino iz dirižabla, kad ga nauka bude samo izumela. Po nalogu Vojvodinom oboreno je stotinu najstarijih hrastova, iz zaostalih zemalja evropskog kopna najmljeni su najspretniji duboresci da u srpskom drvetu duborežu voljeni lik, stas i držanje Carevo. Stanovništvo se svakog bogovetnog dana prijavljuje za kuluk, da nosi kamenje za mozaik sa Carevim likom, da vuče debla tamo gde je duborescima zgodno da rade, da pravi od prirodnog materijala neobrisive boje za freske, da gletuje zidove u crkvama i vojarnama, da maljevima nabija zemlju – postolje na kojem će biti duborezan Car. Vojvoda je naručio da se sa srpskog Brača doveze kamen u kojem će biti isklesana carska figura u celini i celosti, dvadeset lađa uveliko prenosi stene, volovske zaprege čekaju u svratištima svečani trenutak utovara i polazak preko Bosne, iz Venecije stiže karavan sa kamenčićima za mozaik, Švedi i Germani kuju i liju u ovaj mah sto četrdeset hiljada sikira, dleta, sila, čekića i nedavno patentiranih sprava za rendisanje, i staro i mlado raduje se što će u svakoj županiji moći da vidi Cara u ovom ili onom umetničkom obliku, kad – Car, doznavši, među poslednjima, kakvo mu iznenađenje sprema Vojvoda Vuleta, načomrdi se, preko svetlog lica pređe mu senka gneva i posramljenosti, te razasla stotinu telala da proviknu diljem Carevine: "Car neće da se prave njegove biste, ni ikone sa njegovim likom, ni mozaik, neće ni duborez, sve što je Vojvoda Vuleta otpočeo, neka se smesta prekine, Car se gnuša kulta ličnosti, i jedva čeka dan kad će podanici smeti da se i na njegov račun šale, kao što se dobrohotno podsmevaju jedni drugima, Car se nada da će jednog dana u budućnosti ugledati sebe nacrtanog tako da izgleda pomalo i smešan, i to bi voleo da se razašlje po celoj Carevini, da se čak i nepismeni podanici razgale gledajući te blago podrugljive risarije na račun izgleda i ponašanja Cara. Dakle: da se strancima vrate alatke i građevinski materijal, da se svi strani dobavljači i svi pristigli majstori obeštete kako ne bi Carevinu ogovarali po svojim dunjalucima!"

A voljeni Vuleta kako da se kazni? Namerenie Ego beše prečisto i preuzvišeno, a promašaj njegov kolosalan, i kako Car da iskali svoju mrzovolju, a koju je izazvao njegov mezimac među plemićima? Iz danka koji mu stanovništvo usrdno i redovno daje da nadoknadi Vojvoda štetu? Ne, potonji bi to gordo podneo, treba ga lišiti nečeg što mu je draže od dukata: od Male Gospojine do Đurđeva dne ne sme Vojvoda Vuleta nositi crni oklop, ni mač o bedru, ni crni štit, ni kacigu vojvodsku, ne sme kročiti u vojni logor, niti biti na smotri carske armade, dalje, ne sme pominjati grešno snoviđenje o karaulama u kojima zvoni ženski smeh; sve oklope izlivene po meri i u obliku ženskadije dužan je skloniti, tako da ih Car nikada ne vidi, sve dok ne svane dan kad će se snimati žive slike: tek za potrebe tog istorijskog spektakla, čije dijaloge će oživeti Milovan Vitezović, ugledaće oklopi svetlost dana, osvanuće na setu.


&


Nije ovo jedina nezgrapnost koju je Car svojom svevidećom i sverazumevajućom dobrotom makar i u poslednji čas predupredio. Vojvoda Đurica beše smislio karavan koji bi svake noći dojurio u arnautsko naselje, sa barjacima i bakljama, sa trubama i bubnjevima, kad Arnautčići najslađe spavaju, usled čega su vojno sposobni Arnauti sa svojim pa barjacima i zurlama izašli na megdan Carevim glasnicima…

Čim je čuo za čarke, Car je naložio da se njegova procesija obustavi. Tako je spasao živote ne samo suseda, nego i mnogog carskog vojnika i centuriona kome bi Arbanasi, premda vojno nedorasli Carskoj armadi, ipak mogli doći glave.

Ili.

U samoj varoši prestonoj, usred slavlja u Carevom dvoru, a i usred noći, velmože pod crnim kukuljicama behu zatrpale ulaze u nekoliko zemunica i pećina na obali međunarodne reke Save. Noćobdije, bezzemunci, secikese i noćne protuve digle su zbog ovoga zapušavanja gadnu dževu, zvali su pandure da ovi provere nije li kogod možda i zatrpan u tijem zemunicama i pešterama, šta je sa pokućstvom nesrećnih familija ostavših bez zemlje nad glavom, panduri se behu saborno oglušili o zanovetanje i brbljanje sebara, ljudi u crnom zacelo znaju šta rade, ali Car, čim je dočuo šta se zbilo mimo njegovog znanja i odobrenja, beše nazvao počinioce rečima koje nisu za letopis: ako neka zemunica i bude zapušavana, ima to da se radi javno, u radno vreme, uz muziku mesnog vatrogasnog društva.

*stara šnajderska mera za površinu, zaista ne znam kolika


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST