Vučićevo banalno i stupidno razmetanje pred jednim dečakom otužna je slika jednog ne ličnog nego društvenog problema

U moje vreme, decu od sedam godina su još uveliko privodili Deda Mrazu, i deca su kanda verovala u to belobrado biće. Danas sedmogodišnjaci širom sveta valjda već uveliko znaju da Deda Mraz ne postoji, a deca u manje srećnim zemljama znaju i mnogo teže i strašnije stvari, na primer, da Aleksandar Vučić postoji. Što je spoznaja od koje bih, da se ja nešto pitam, štitio mlade ljude bar do punoletstva: dovoljno je načelno znati da život nije što i poljem preći, ne mora to još i da vam se tako brutalno demonstrira. Avaj, deca u Srbiji nemaju taj luksuz neznanja, a od pre neki dan su ga lišena i deca iz Hrvatske, naročito ako su "srpska".

Nedavno je u Beogradu, naime, boravila grupa dece iz Hrvatske, ako sam dobro shvatio mahom ili isključivo iz etnički srpskih porodica, a u sklopu izvesnog programa "upoznavanja sa srpskim jezikom i kulturom". Bog zna šta im to uopšte znači, kad su se sva ta deca ionako "upoznala sa srpskim jezikom" čim su progovorila, jer im je to maternji jezik – i njima, i njihovim vršnjacima i prijateljima koji taj naš zajednički jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim ili crnogorskim. Kako god, toj se grupi razdraganih, pametnih mališana pred sam kraj ugodnog boravka ovde desio izuzetno neprijatan maler: primio ih je – ko zna otkud i zašto i čija je to bila genijalna ideja – predsednik svih građana Srbije (osim Saše Jankovića i PGS-a) Aleksandar Vučić. I tako su njihova srećna detinjstva, pa dobro, ne baš okončana, ali svakako nepotrebno oštećena; ipak, uz odgovarajuću negu, treba verovati u njihov potpuni oporavak. Pod uslovom da ne dođe do recidiva, tj. da ih nemarni staratelji ne izlože još nekom ovako šokantnom iskustvu. Na primer, da ih odvedu kod ledene kraljice praznine Kolinde G. K., pa da im ova podeli s ukusom probrane čokoladice.

Medijima najinteresantniji momenat ove nadrealne Vučićeve šarade zbio se u dijalogu sa sedmogodišnjim Tinom Popovićem, po svoj prilici Riječaninom. Vučić ga je – a šta bi on siroma’ drugo? – upitao da "za koga navija", na šta je mali Tino ispalio: "Za Rijeku!" Predsedniku Srbije (osim SJ i PSG) ovo se nikako nije dopalo, pa ga je ukorio da bi (valjda kao malo Srpče) trebalo "da navija za neki malo veći klub" od tamo neke Rijeke, ali i od Dinama i Hajduka, to jest – za Real ili Liverpul? Ne: za Zvezdu ili Partizan... Nekoliko greda se u tom trenutku stropoštalo s plafona zgrade, pogonjenih tamnom energijom čiste, ultraprostačke gluposti, ali srećom nisu pogodile nikoga osim prisutnog Nikole Selakovića, kojem nisu mogle naneti štetu.

Sasvim ozbiljno, Vučićevo do uvredljivosti banalno i stupidno razmetanje bi još i moglo da se benevolentno protumači kao nezgrapan pokušaj tzv. muške pošalice, da Vučić nije tom prilikom bajao nešto o tome kako je Beograd daleko najveći i najlepši grad u kosmosu, na svetu ili bar na Balkanu (ne bi li takve stvari, bilo gde, trebalo da govore gosti, a ne domaćini? Ah, izvinjavam se, za trenutak sam se zaneo i zaboravio da ovde govorimo o svetskom vicešampionu skandaloznog i skrnavog neukusa, kao glavne osobine ama baš svakog njegovog javnog nastupa) i kako "skoro tri Zagreba stanu u jedan Beograd", i pet Sarajeva, i četrnaest Rijeka, i pedeset i tri Kuršumlije, i 97 Kutjeva, i 272 Velika Šiljegovca (te 486 Malih Š.) etc. Manje je tu važno što mu je statistika drastično netačna; bitnije je što ovakvo pozivanje na nju otkriva svu bedu jednog skučenog, turobnog, kompleksaškog sveta – sveta koji se, svim proklamacijama uprkos, nije ništa bitno, ništa suštinski proširio, produbio, dobio boju i obrise stvarnosti odrasle i uravnotežene osobe. Nije, ako hoćete, emotivno i intelektualno dozreo. Jer taj svet i danas funkcioniše na istim mehanizmima, a njegov je zatoč(e)nik fasciniran istim stvarima (pri tome mahom lažima i "projekcijama") kao i, šta znam, 1987. Da, to je svet praznoglavog sedamnaestogodišnjeg fudbalskog huligančića: to su njegova merila, kriterijumi, jezik, estetika, moralni poredak. To su merila bića koje ništa ni o kome i ni o čemu izvan dosadne, sumorne praznine Sebstva (zarana i zauvek pobrkanog sa "Srpstvom") ne zna, i jako se ponosi time. Samo što više nema 17 godina, i nije navijačko zazjavalo nego, avaj, predsednik jedne države, nažalost baš Srbije (bez SJ i PGS).

Šta, recimo, jedan Vučić uopšte može da zna o Zagrebu, Rijeci, Sarajevu? Je li tamo imao devojku, prijatelje? Je li u životu ušao u neko tamošnje pozorište, je li grickao semenke po Kinoteci, jurio poslednji tramvaj, pokisao i promrzao (izvan jebenog stadiona), zaljubio se, odljubio se, ispovedao se nepoznatima, obilazio knjižare, išao na koncerte? Ne: išao je tamo u čoporativne blickrigove, da se mlati sa sebi sličnima, i to je sve. A to je manje od ništa, to jest: ništa bi bilo mnogo bolje, na njemu bi se možda nešto i moglo graditi.

Svet malog Tina Popovića, sedmogodišnjeg navijača NK Rijeka, mogao bi biti sve suprotno od vučićevskog sveta, ako naš Tino bude imao išta sreće i pameti u životu. Jedan, ne baš nevažan, element dobre sreće već ima: odrastaće i formiraće se u gradu koji nikada nije glasao za vučiće, ni hrvatske ni srpske. Nego uvek, dosledno, protiv njih, uvek kontra: "Krepat, ma ne molat", tako to kažu Riječani.

Oprosti, Tino, zbog traumatičnog finala tvog boravka u Beogradu, i dođi nam opet, čim pre. I navijaj za Rijeku, normalno, a da za koga bi?! A kad još malo poodrasteš, pogledaj u nekom dobrom rečniku definiciju reči sociopata. Da, shvatićeš da ti je sve odnekud već poznato.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST