NAJJAČA KAD POLUDI: Eli Miler, Broudčerč

Serije >

Pandurska značka na ženskim grudima

U poslednjih nekoliko godina britanska TV produkcija forsira krimi serije sa ženama u glavnim ulogama. No, daleko od toga da je reč o prostom forsiranju rodne jednakosti, tu je sve što bi se moglo poželeti od žanra: detektivke briljantnog uma i razbijene psihe. One piju, puše, promiskuitetne su i – hapse ološe

Pasionirani gledaoci britanskih krimi serija svakako znaju i vole Broudčerč, Pad, Tihog svedoka i brojne druge serije u kojima su policajke, detektivke ili forenzičarke te koje imaju glavnu reč. Pa ipak, u poplavi raznih Igara prestola, Kuća od karata, Domovina i ostalih "petnaest sezona od po 25 epizoda" hitova, negde ispod radara dobrog dela publike ostaju fantastične mini-serije od razumnih tri do šest epizoda po sezoni. Svačega se odličnog tu nakupilo u poslednjih četiri-pet godina, a naročito kriminalističkih mini-serija sa ženama kao glavnim junakinjama. Ruku na srce, nogu su povukli Skandinavci, sa Ubijanjem i Mostom (i Sagom Noren, policajkom sa Aspergerovim sindromom, toliko čudnom da čovek mora da je voli). No, britanska produkcija je preuzela primat, verovatno zbog mini formata ovih serija, što proizvodnju čini relativno jeftinom. Naravno da nije samo novac razlog, jer ipak se gospođica Marpl rodila na Ostrvu, iz blistavog uma kraljice krimi žanra Agate Kristi.

Pre nego što pređemo na stvar i vidimo šta nikako ne bi trebalo preskočiti, greota je ne pomenuti "majku" podžanra zvanog ženska krimi drama. Seli Vejnrajt, scenaristkinja i rediteljka, probila se 2011. godine policijskom serijom Skot i Bejli. Iza dva prezimena krije se detektivski tandem policajki, od kojih je jedna "keva", vazda majčinski vaspitno nastrojena, a druga blentava i nezrela. Serija je pomalo šaljiva, izgurala je šest sezona, ali je Vejnrajt odlučila da je ne zanima više nikakva šaljivost i podarila nam Srećnu dolinu, koja je sve, samo ne srećna.

DETEKTIVKE I DEMONI: Ketrin Kavud, Srećna dolina...

MUKE PO KETRIN: Srećna dolina (Happy Valley) premijerno je prikazana 2014, a prva od ukupno dve sezone osvojila je BAFTA nagradu za najbolju dramsku seriju. Ketrin Kavud (igra je Sara Lankašir) žena je u ranim pedesetim. Nekada je bila detektivka, ali je zbog porodične tragedije batalila karijeru, vratila se u uniformu i preselila u malo mesto, da piše kazne za brzu vožnju. Porodična tragedija je zapravo surova sudbina njene maloletne ćerke, koja je silovana, zatrudnela i ubila se malo nakon porođaja. Zajedno sa sestrom, lečenom alkoholičarkom, Ketrin podiže unuka. Zbog te odluke, ostavlja je muž, sin prekida svaki kontakt s njom, osim kad treba da joj zvoca kako je dečak sin monstruma i kako je trebalo da ga dâ na usvajanje. Ne lezi vraže, silovatelj (koji nikad nije odgovarao za taj zločin) izlazi iz zatvora u kom je bio zbog ko zna čega. Ono što sledi je, pre svega, psihološki uzbudljiva igra mačke i miša, u kojoj je Ketrin opsednuta silovateljem svoje ćerke, a ovaj činjenicom da ima sina. Naravno, pošto je kriminalac i sociopata, ovaj po izlasku iz zatvora otima ćerku lokalnog biznismena, što je u suštini sporedna priča u prvoj sezoni. Taj kreten nastaviće da maltretira Ketrin i u drugoj sezoni, u kojoj konačno uspeva da mu doskoči. Međutim, i druga sezona ima sporednu radnju, koja uključuje misterioznog serijskog ubicu. Finale te sezone jedan je od najupečatljivijih televizijskih momenata u 2016. godini, a ujedno je i posveta romanu O miševima i ljudima Džona Stajnbeka. Jer, identitet serijskog ubice prva otkriva njegova majka. Postavlja mu sto, sprema mu ono što najviše voli da jede, ćaska s njim o navodnom putovanju na koje će ići zajedno, obećava mu Diznilend, i dok on bezbrižno jede, majka mu prislanja puščanu cev u potiljak i ispaljuje metak.

Kao što vidimo, Srećna dolina, iako "ženocentrična", potpuna je suprotnost laganicama poput Ubistava u Midsomeru: mračna, komplikovana, psihološki napeta, sa inteligentnim zapletima i raspletima, ovo bi mogla da bude možda i najbolja britanska krimi serija u poslednjih nekoliko godina. Jedino što joj stoji na putu da zaista i bude najbolja jeste genijalnost od tri sezone – Broudčerč (Broadchurch).

ŽENA, KAD POLUDI: Iako sjajan, Dejvid Tenant nije najveća zvezda Broudčerča. Ta titula ide Oliviji Kolman, ženi koja igra lokalnu policajku u idiličnom mestu kraj mora koje jedne noći na obalu izbacuje leš lokalnog dečaka. Kolman igra lokalnu policajku Eli Miler, majku dva dečaka, u idiličnom braku. Ubijeni dečak je prijatelj njenog starijeg sina. Naravno, kud bi žena, pa još seoska pandurka, mogla sama da reši ubistvo. Iz velegrada stiže Alek Hardi (Tenant), čovek-kliše iz detektivskog žanra: sjeban, bolestan, sklon porocima, socijalno neprilagođen, sa demonima iz prošlosti koji ga i dalje proganjaju. Na početku čila i bezbrižna Eli, do kraja prve sezone i sama postaje to isto: sjebana, razlupana žena sa rasturenom porodicom i prošlošću koja će je proganjati dok je živa. Iako Alek Hardi vodi slučaj u prvoj sezoni, Eli Miler nije Molderova Skali niti Silvi, plavooka riđokosa pomoćnica Nika Slotera, nego ravnopravna učesnica u rešavanju zločina, koji na kraju i rešava, ali otkriće ko je ubica strašno je do te mere da Eli potajno želi da nikad nije rešila ubistvo. Pakao koji potom prolazi njen lik, omogućava Oliviji Kolman da u punom sjaju pokaže svoj glumački talenat. Briljira u scenama kad izgubi strpljenje: kad Eli Miler poludi, nikome ni nakraj pameti nije "histerična žena" koja vrišti. Naprotiv, facijalne ekspresije i odsečan ton kojim Kolman dočarava ispižđenu Eli pokazuju ženu kojoj je puna kibla svega, pa je konačno rešila da preuzme kontrolu nad situacijom i glasno kaže da neće više da trpi ničija sranja. U drugoj sezoni, Eli je Hardijeva lojalna partnerka na rešavanju slučaja koji ga odavno proganja. Ali, ujedno, ona je stub svoje traumatizovane porodice, pa i stub male, nekada idilične zajednice koja mora da se nosi sa činjenicom da je dobri komšija i, mnogima, blizak prijatelj, zapravo hladnokrvni ubica koji na svu muku još i priznaje ubistvo, ali negira krivicu. Ista ta zajednica mora da se nosi i sa tim da ubica biva, uz pomoć trikova, oslobođen na sudu.

U trećoj sezoni, Eli Miler zatičemo već, koliko je to moguće, oporavljenu od trauma iz prethodne dve. Ili makar dovoljno oporavljenu da može da podjebava večito mračnog i mrzovoljnog Hardija. Ali, ovo je njena sezona. Na razočarenje mnogih fanova, u trećoj sezoni nema ubistva – zaplet se vrti oko serijskog silovatelja. Ali, kvalitet serije nimalo ne trpi zbog toga, naprotiv. Kako je u prethodne dve sezone Eli Miler preturila svašta preko leđa, u trećoj je zatičemo čvrstu i stabilnu, nikad oštriju iskusnu policajku, koju, međutim, od ostatka tima izdvajaju veliko saosećanje i obzir prema žrtvi.

Još jedan bitan kvalitet ove serije je to što nijednog trenutka ne uvodi seksualnu napetost između Eli i Aleka, kliše na koji smo navikli ama u svakoj detektivskoj seriji gde su žena i muškarac partneri. Naprotiv, ovde imamo dvoje ljudi koji od strogo profesionalnog i pomalo nepoverljivog odnosa stižu do iskrenog i dubokog prijateljstva. Jedino tako je i prirodno, jer, kao što rekosmo, Eli nije Alekova mala slatka pomoćnica, ni seksualna nagrada za uspešno rešen slučaj, već ravnopravna partnerka na kojoj ovi slučajevi ostavljaju duboke ožiljke.

NI SVETICA NI KURVA: Od 2014. naovamo, snimljena je gomila mini-serija sa ženama kao nosećim likovima, pa ćemo nabrojati samo neke, kao što su Marčela, Krug Blečli, Nezaboravljeno (sa fascinantnom Nikolom Voker u glavnoj ulozi). Ova, 2017. godina bar do sada je bila prilično plodna, a izdvojićemo tri možda ne vrhunske, ali sasvim solidne serije u kojima su žene glavne junakinje. Neustrašiva (Fearless) je priča o advokatici koja je specijalizovana za dokazivanje nevinosti osuđenih za najteže zločine. Kada joj se obrati žena čiji je muž već 14 godina u zatvoru zbog ubistva koje nije počinio, počinje da se raspetljava klupko vojno-političke zavere u kojoj je jedna tinejdžerka završila mrtva, a nevin čovek okrivljen za njenu smrt. Loh (The Loch), čija se radnja zbiva u malom mestu na jezeru Loh, po mnogo čemu podseća na Broudčerč. Glavna junakinja je mlada lokalna policajka koja nikad nije imala slučaj ubistva. I opet dolaze "krupnije ribe" koje je s jedne strane ponižavaju jer nema iskustva, a s druge ne mogu bez nje i njenog znanja o lokalnim ljudima i terenu. Ipak, ovo nije kopija Broudčerča, i premda fanovi žanra neće pasti na dupe od oduševljenja, neće biti ni nezadovoljni.

Na kraju, stižemo do možda najzanimljivije mini-serije ove godine – U mraku (In the Dark) četvorodelna je serija u kojoj glavna junakinja uspeva da reši dva zločina, i to – trudna.

...i Helen Viks, U mraku

Ta trudnoća detektivke Helen Viks (igra je Mijana Bering) nije u funkciji političkog "stejtmenta" o ženi, majci, kraljici. Svrha joj je nešto drugo, možda čak i feminističkije od slike o ženi koja može sve, pa čak i da maklja kriminalce sa stomakom do zuba. Sve ono što imamo u natuknicama kod junakinja do sada pomenutih serija, kod Helen je vrlo očigledno – pije kao smuk, živi neuredno i haotično, autodestruktivna je zbog prerane smrti majke i odrastanja u malom mestu u kom je bila žigosana jer joj je otac gej. Prividno, sve je u redu, u skladnoj je vezi sa kolegom policajcem koji se njenoj trudnoći raduje gotovo više nego ona sama. Ali ima jedna kvaka: Helen voli da švrlja i uopšte nije sigurna ko je otac njenog deteta. Kurva? Ne, ako ćemo o promiskuitetu na velikom i malom ekranu onda nema veće kurve od Džejmsa Bonda. To što Helen Viks nema razdeljak i leptir-mašnu ne čini je kurvom, nego dodaje jedan svež momenat u svet ženske krimi drame. Taj momenat se odnosi upravo na kliše autodestruktivnog detektiva kog ganjaju unutrašnji demoni, samo što sada shvatamo da ti demoni mogu da budu specifično ženski. Ako inspektor Frost može da se ne trezni i ne kupa nedeljama, ako Hari Hule može da tone u alkoholičarske delirijume u kojima mu se iznenada javi ko je ubica, zašto neka njihova koleginica ne bi mogla da se jebava okolo sa istim motivom zbog kog oni loču. Taj je motiv najčešće pokušaj da se anestezira samomržnja ili pak želja za kažnjavanjem samog sebe. I da, jeste to onaj "uništim sve što dotaknem" kič element svakog stereotipa o filmskim i televizijskim detektivima. Ali, ima nešto osvežavajuće kad se taj kliše otelotvori u ženskom liku, a čak je možda i uverljivije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST