foto: ap
ZA "ČISTU" AMERIKU: Rasisti u Šarlotsvilu, 12. avgust 2017.

SAD – Šta posle Šarlotsvila >

Južnjačka uteha

Ameriku potresaju pravi mali građanski rat zbog spomenika iz građanskog rata i rasprave o ropstvu i rasnoj mržnji koje u talasima variraju između moralnih pridika i zabašurivanja. Ulje na vatru dolio je ko bi drugi do predsednik Donald Tramp, koji je pokušao da relativizuje odgovornost neonacista u Šarlotsvilu gde je njihov sledbenik usmrtio jednu i povredio više desetina neistomišljenika

Mala repriza američkog građanskog rata odigrala se 11. i 12. avgusta 2017. u Šarlotsvilu u koji je upala Ujedinjena desnica, čiji je marš navodno organizovao Džejson Kesler. Mediji ga opisuju kao sitnog kriminalca koji bi želeo da bude nacionalni lider. Na njegov poziv okupile su se grupe belih suprematista, neokonfederalista, neonacista, čija imena evropskom čitaocu govore sama za sebe: Nacionalsocijalistički pokret, Kju kluks klan koji je predvodio neki Dejvid Djuk, Američka garda, Čuvari zakletve, Neokonfederalistička liga Juga, Tradicionalistička radnička partija, Pensilvanijska laka pešačka milicija, Detroitska desna krila, Antikomunistička akcija... Cilj im je bio da se suprotstave odluci demokratske gradske vlasti da se iz Parka emancipacije ukloni spomenik južnjačkom generalu Robertu E. Liju. Razne desne čete delovale su tim povodom u Šarlotsvilu tokom čitavog leta.

Šarlotsvil (gradić sa 45.000 stanovnika, od kojih su 67 odsto belci, a 13 odsto Afroamerikanci) s velikim univerzitetom (Virdžinija) je mesto u kome se presecaju mnoge istorijske perspektive. Tamo se nalazi vila Montičeli Tomasa Džefersona na nekadašnjoj plantaži na kojoj je radilo njegovih petsto robova, mada je ropstvo osuđivao; tamo su i uspomene na ratnu bolnicu sa 12.000 konfederacijskih ranjenika; sećanja na sukobe belaca sa 13.000 crnaca koji su u toku rata u gradu bili većina i koji su osnovali svoju crkvu; na to kako je šezdesetih godina jedna škola zatvorena zato što se odupirala desegregaciji i kako dve crkve ekumenski sarađuju. Ovih avgustovskih dana roditelji koji su došli do Univerziteta Virdžinija da izvide gde će im deca studirati pitali su se da li je u ovom gradu stalno ovako napeto.

Dok su gradske vlasti raspravljale o tome da li da ignorišu marš neonacista i suprematista, na otpor su pozvale organizacije za ljudska prava, ekumenske i verske asocijacije i studenti sa Univerziteta Virdžinija, predstavnici Nacionalnog saveta crkava, grupa Crni životi vrede (Black Lives Matter), Antirasistička akcija, Antifa, Demokratski socijalisti Amerike, Revolucionarna komunistička partija, Industrijski radnici sveta, Metropolitanski anarhistički koordinacioni savet, Rasna pravda itd.

Jedna od desnih grupa je u Šarlotsvilu 13. maja organizovala bakljadu. Pedesetak pripadnika Kju kluks klana demonstriralo je 8. jula, ali se razišlo posle 45 minuta, nakon što se bilo okupilo oko hiljadu kontrademonstranata. U petak 11. avgusta grupa belih nacionalista marširala je sa upaljenim bakljama kroz kampus Univerziteta Virdžinija uzvikujući nacističke i suprematističke i antisemitske parole tipa "Jevreji nas neće potisnuti" ili "Krv i tlo".

U subotu 12. avgusta desničari su krenuli u obračun okruženi nekim brutalnim tipovima sa šlemovima sa sablasnim znacima, naoružani motkama i štitovima pa i težim oružjem, sa konfederalističkim ratnim zastavama, žutim zastavama iz doba američke revolucije sa zmijom i porukom "Ne tlači me!", antimuslimanskim i antisemitskim parolama, nacističkim simbolima, oznakama podrške Donaldu Trampu.

fotografije: apUDAR NA LEVE KONTRAMITINGAŠE: Jedan mrtav...

Usledile su teške tuče s kontrademonstrantima koji su takođe imali svoja oružja. Policija je pratila situaciju. Tragedija je dosegla vrhunac u trenutku kada se bivši marinac, dvadesetogodišnji Džejms Aleks Filds, crnim dodžom čelendžerom zaleteo u masu i usmrtio tridesetpetogodišnju Hiter Hejer. Prema "Hafington postu", Filds je psihopatski simpatizer nacista. Kada su mu kao učeniku u Muzeju holokausta u Vašingtonu pokazali kako je izgledao Dahau, navodno je rekao: "Tu se, dakle, desila magija..."

ALT-RAJT I ALT-LEFT: Predsednik SAD Donald Tramp se o nasilju u Šarlotsvilu oglasio tri puta: prvo je rekao da krivce za sukobe treba tražiti "na mnogim stranama", pa je onda pročitao izjavu u kojoj osuđuje sve naciste i njima slične grupacije, pa je treći put za nasilje pored alternativne desnice okrivio i pripadnike alternativne levice. Izazvao je buru reagovanja izjavom da među desničarima koji su marširali u Šarlotsvilu nisu svi bili suprematisti i da je i tamo bilo finih ljudi, da ih je bilo na obe strane.

Mark Brej, autor knjige Antifa: antifašistički priručnik (The Anti-Fascist Handbook), kaže za "Rolingstoun" da se ono što Tramp povodom šarlotsvilskog sukoba naziva alt-left (alternativna levica) moglo videti još osamdesetih godina kada je Antirasistička akcija (ARA) u Minesoti pružila otpor lokalnim nacistima i skinhedsima, koja je protiv njih vodila bitke još u predinternetsko doba.

...i mnogo povređenih

Sredinom dvehiljaditih to je počelo da nestaje, ali 2011, 2012. i 2013, kada je beli suprematista Ričard Spenser skovao termin "alt-rajt" (alternativna desnica), ime "antifa" su širom Amerike, a posebno u Njujorku, Atlanti, Portlandu, Oregonu i Filadelfiji, koristile na stotine grupa koje nisu imale više od dvanaest članova.

Jedna od perverzija američke istorije jeste da je strah od levice veći nego strah od nasilne desnice, piše magazin "Rolingstoun", s tezom da je "alt-rajt" veoma realan politički entitet koji je kidnapovao i otrovao Republikansku partiju.

Da radikalne ideje deluju u gradovima širom Amerike, a ne samo u kampusima liberalnih škola, videlo se tokom sukoba zbog širenja mržnje na Univerzitetu Berkli, gde "alt-rajt figuri" Milu Janopulosu uz primenu sile nisu dali da govori, zatim u Šarlostvilu, pa u Piketsvilu (demonstracija suprematista u aprilu), pa Kentakiju...

Bela supremacija će cvetati i težiti ka nasilju ako joj se doda gorivo, piše konzervativna revija "Atlantik", naglašavajući da američka istorija uči da je oprez uvek dobar, ali da se u tragediji iz Šarlotsvila vidi da su na sceni prisutni i antifa-kontrademonstranti koji se ne libe sukoba, što ipak čini razliku u odnosu na ona vremena kada je u SAD Kju kluks klan sejao strah linčovanjem i bombama.

TRENUTAK POLITIČKOG KOLAPSA: Istoričar sa Prinstona Kevin M. Kruse kaže da ta "falš ekvivalencija" ne predstavlja presedan, da su političari često izjednačavali bele suprematiste sa pokretom za ljudska prava, da su u isti koš stavljali kkk i naacp (Nacionalnu asocijaciju za napredak obojenih ljudi), da su takva falš poređenja šezdesetih pravili i predsednik Dvajt Ajzenhauer i diplomata Adlaji Stivenson dok je ključala rasna napetost na jugu.

Trampovo izjednačavanje suprematista i antifašista izazvalo je niz negativnih reakcija i među demokratama i među republikancima, na univerzitetima, u medijima naročito, čak i u Trampovom bliskom okruženju. Vojska koja se u SAD retko izjašnjava o političkim pitanjima saopštila je da je protiv rasizma, suprematizma itd.

Ostavke su zbog toga podneli i članovi predsedničkog privrednog saveta Kenet Frejzer, direktor farmaceutske kompanije Merck, direktor kompanije Under Armour Kevin Plank, izvršni direktor kompanije Intel Brajan Krzanič i šesnaest od sedamnaest članova predsedničkog komiteta za umetnost i humanizam. Da bi zaustavio seriju ostavki, Tramp je raspustio taj savet. Kada se oko 3000 suprematista okupilo na mitingu u Bostonu, na poziv grupa kao što su Black Lives Mater i Bostonska antiratna i antirasistička koalicija aNSWER (Act Now to Stop War & End Racism), okupilo se i oko 30.000 kontrademonstranata. Tramp, čiju reakciju na šarlotvilske događaje istoričarka Tim Naftali sa Njujorškog univerziteta za CNN opisuje kao "ključni trenutak političkog kolapsa", pohvalio je i policiju i demonstracije protiv mržnje u Bostonu, samo nije precizirao na koje demonstracije misli.

Onda je nakon nekoliko dana ostavku podneo i Trampov izborni strateg Stiv Banon, za koga mnogi smatraju da je blizak alternativnim desničarima. On je izjavio da je Trampovo predsednikovanje, za koje se on borio, gotovo i vratio se u svoj desničarski "Brajtbart njuz" objavivši "Vraća se Banon varvarin". Najavio je da će se boriti spolja jer je Bela kuća "puna Njujorčana i liberala".

SUPREMATISTI I TRAMP: Adam Dombi, profesor istorije Juga na Kolegijumu Čarlston, upitan o tome šta se za bele suprematiste promenilo sa izborom Trampa za predsednika, kaže za "Njujorker": "Moramo da shvatimo da su ta verovanja uvek bila ovde i da nisu marginalna, a da su oni sada otvoreniji, skinuli su kapuljače i bakljama osvetljavaju svoja lica. Taj osećaj je osnažen preko svake mere. Nema više sramote ili straha od reperkusija. Delimično, oni vide svoje stavove potvrđene na predsedničkim izborima." Istraživanje "Vašington posta" i ABC njuza sprovedeno od 16. do 20. avgusta otkriva da oko 10 odsto odraslih ispitanika, jednako raspodeljenih među demokratama i republikancima, podržava takozvane alt-rajt grupe.

Reporter "Njujorkera" je pre gužve u Šarlotsvilu razgovarao sa nekim suprematistom koji se predstavio kao Džejms Zart, "veliki kalif kalifornijskog carstva" Lojalnih belih vitezova Kju kluks klana sa 5000-6000 članova. Pre toga je bio pripadnik skinhed grupe Beli arijevski otpor, a pridružio se KKK kada je Barak Obama postao predsednik. Tvrdio je su ljudi u KKK dobronamerna, bratska, hrišćanska bela organizacija za građanska prava koja je za porodicu i za Boga, koja vidi da su njena rasa i njena baština "ugrožene mešanjem s raznim meleskim rasama, što mora da prestane...". On tvrdi i da su Lojalni beli vitezovi narasli posle Trampove pobede.

Posle nereda u Šarlotsvilu reporter "Njujorkera" je ponovo pozvao tog Zarta da ga pita da li je to nasilje predstavljalo nekakvo ispunjenje za njega i Klan, ali je neka žena s one strane veze najpre tvrdila da ne zna ko je Zart, pa onda da ne zna gde je, da bi na kraju rekla: He’s happy.

List "Rolingstoun" piše da ono što je viđeno na maršu u Šarlotsvilu ima duboke korene u američkoj istoriji i u njenoj sadašnjosti. Za te nove američke naciste, čiji slogani zvuče kao eho Hitlerovog odnosa prema Jevrejima, neprijatelji su ljudi crne i braon boje kože, koji "uništavaju njihovu čistu belu Ameriku".

Te usitnjene grupe su eho suprematizma koje ipak nije okončao Američki građanski rat (1861–1865) jer su ga čitav vek posle toga održavale grupe belih militanata, među kojima je najpoznatiji Kju kluks klan, koji se nekoliko puta vraćao u talasima.

KJU KLUKS KLAN: Prvi KKK su 1865. i 1866. osnovala šestorica bivših oficira Konfederalne armije. Tokom posleratne Rekonstrukcije južnih država SAD poznih šezdesetih godina XIX veka njegovi prerušeni pripadnici su ubijali crne i bele republikance, napadali oslobođene robove...

Istoričarka Elen Franc Parsons nalazi da je Klan regrutovao pripadnike među siromašnim belim farmerima, ratnim bandama, raščinjenim političarima Demokratske stranke, koja je u to vreme bila plantažerska, zatim među proizvođačima viskija, sadistima, silovateljima, običnim lopovima, čak i među pojedinim oslobođenim robovima.

Revija "Atlantik" u tom kontekstu podseća i na paravojne rasističke Crvene košulje (Red Shirts), koje su sedamdesetih godina XIX veka u Južnoj Karolini, u vreme takozvane Rekonstrukcije, delovale kao milicija Demokratske stranke i vlada belih suprematista i segregacionista, na koje se odnosi izraz "Džim Krou vlada" (Jim Crow government) a označava sistem diskriminacije crnaca koji je trajao čak do šezdesetih godina XX veka. "Džim Krou" je podrugljivi izraz za crnca, koji verovatno potiče iz minstrela, komada popularnih u SAD u XIX veku, u kojima crnce karikirajući igraju beli glumci čija su lica obojena u crno, a usne u belo.

U kampanji obeshrabrivanja crnih glasača tokom predsedničke kapanje 1868. ubijeno je više od 2000 ljudi. Federalnim zakonom iz 1871. taj prvi KKK je nekako bio osujećen.

Drugi KKK osnovan je u Džordžiji 1915. i delovao je dvadesetih godina, naročito u urbanim područjima. Navodno je inspiracija za oživljavanje tog drugog KKK i njegovu ikonografiju (beli kostimi sa kapuljačama, krst koji gori itd.) bio kultni film Dejvida V. Grifita Rađanje nacije koji je snimljen po knjigama Tomasa Diksona, školskog druga predsednika SAD Vudroa Vilsona, južnjaka iz Vilijamsburga u Severnoj Karolini. Prema jednoj verziji, Vilson je navodno bio razočaran filmom, a prema drugoj je rekao da je taj film "kao pisanje istorije munjom" i da ostaje žaljenje što je sve to tako teško istinito.

Baziran u lokalnim protestantskim zajednicama, KKK je u to vreme bio usmeren i protiv crnaca i protiv Jevreja i, u vreme pojačane migracije iz Evrope, protiv katolika. Sredinom dvadesetih godina imao je čak četiri do pet miliona pripadnika. U Vašingtonu je 1925. marširalo 50.000 pripadnika KKK. Unutrašnje podele i kriminal lidera doveli su do opadanja članstva da bi se organizacija praktično ugasila četrdesetih godina.

Treći KKK se pojavio tokom rađanja Pokreta za građanska prava pedesetih i šezdesetih godina, a naročito kada je 1964. donet Zakon o građanskim pravima i 1965. Zakon o glasačkim pravima koji zabranjuju segregaciju. To su bile brojne međusobno nezavisne grupe, često povezane s lokalnim policijskim stanicama, kao na primer u Birmingemu, Alabami, pa i sa kancelarijom demokratskog guvernera Alabame Džordža Valasa koji se protivio desegregaciji. Pripadnici KKK ponovo stavljaju bele kapuljače i napadaju borce za građanska prava, premlaćuju i crnce i belce. Četvorica pripadnika KKK podmetnula su dinamit u baptističkoj crkvi u Birmingemu 1963. i tada su poginule četiri devojčice, a povređene 22 osobe. Birmingem, u kome je te godine odjeknula 21 bomba na crnačkim kućama, nazivaju i Bombingem.

ROPSTVO PROHUJALO S VIHOROM: O žilavoj tendenciji zabašurivanja robovlasništva i rasne netrpeljivosti u američkom društvu možda najbolje svedoči u SAD najprodavanija knjiga posle Biblije, Prohujalo s vihorom (1936) Margaret Mičel koja je održavala stereotipe o tome da su crni kućni robovi ostali lojalni svojim gospodarima i posle Proklamacije o emancipaciji iz 1865. i 13. amandmana iz 1865, baš kao i robovi na plantažama, osim onih koje su Jenkiji odveli da kopaju rovove, što je održavalo mit u koji su beli južnjaci voleli da veruju.

To je nešto sasvim različito od knjige Čiča Tomina koliba (1852), koja je objavljivana najpre u nastavcima u jednom aboilicionističkom listu.

Rasprave o ropstvu i rasnoj mržnji u talasima variraju između moralnih pridika i zabašurivanja. "Foks njuz", na primer, govori o tome da su robove imala i afrička plemena koja su njima trgovala, da su američki starosedeoci imali robove kada je stigao Kolumbo, da su Čiroki Indijanci poveli svoje robove sa sobom kad su na osnovu imperativa Akta o premeštanju Indijanaca 1830. prinudno pošli Stazom suza, da su konkistadori bili robovlasnici, da su prvih pet predsednika SAD imali robove. I Džordž Vašington je bio robovlasnik, a u svojoj poslednjoj poruci 26. juna 1826. poručio je da umire s nadom da će budućnost dovesti do ostvarenja obećane jednakosti. Njujorški istoričar prava Pol Finkelman u tom kontekstu nalazi da je prvobitni greh robovlasništva ostao u američkom ustavu, koji je garantovao svima slobodu, pravo na život i na ostvarenje sreće, ali reč "ropstvo" pominje samo jednom u 13. amandmanu iz 1865. kojim je ropstvo ukinuto, a u osnovnom tekstu Ustava ta reč je zamenjena eufemizmima "druge osobe", "takve osobe", "osobe držane radi rada i usluga". Oni koji smatraju da je i američki ustav rasistički pozivaju se na "klauzulu o tri petine", prema kojoj se tri petine od ukupnog broja robova računa pri određivanju broja delegata u Kongresu, kao i pri obračunu poreza koji pojedine države plaćaju federaciji. Što se tiče direktnih poreza, važila je "odredba tri četvrtine" koja je određivala da robovi po glavi budu oporezivani sa tri četvrtine sume koju plaća slobodan čovek. Bio je to kompromis sa predstavnicima južnih država.

GENERAL LI: Povodom konflikata zbog uklanjanja spomenika generalu Liju Tramp je takođe izazvao buru i postavivši pitanje da li pored konfederalnih spomenika treba onda srušiti i spomenike robovlasnicima Džordžu Vašingtonu i Tomasu Džefersonu.

Istoričarka sa Harvarda Anet Gordon-Rid u "Njujork tajmsu" kaže da su Vašington i Džeferson nesavršeni ljudi zaslužni za stvaranje Sjedinjenih Država, a da su Robert Edvard Li i drugi konfederalisti otišli u rat protiv SAD da bi odbranili pravo ljudi da poseduju druge ljude.

Prema popisu iz 1860, od 31.183.582 stanovnika SAD, 3.950.528 (13 odsto) bili su robovi u vlasništvu 393.975 osoba, među kojima je njih 4000 (jedan u 7000 američkih stanovnika) imalo po 200 ili više robova i držalo 20–30 odsto svih robova. Robove je držalo oko 8 odsto porodica, ali se u južnim državama njihov procenat peo na 33 odsto.

Prema istoričaru Džozefu Glataru, u vojsci Severne Virdžinije je 1861. svaki drugi regrut bio iz porodice robovlasnika. Kada je kasnije uvedena opšta regrutacija, oni koji su bili vlasnici više od 20 robova bili su oslobađani vojne dužnosti. Ako južnjaci, sociološki gledano, nisu u većini bili robovlasnici, zašto su se onda borili? Mora da se radilo o nekoj eksplozivnoj mešavini ponosa, straha, muževnosti, sastava komplikovanijeg od pića južnjačka uteha, koje je, kaže mit, ubilo Dženis Džoplin (southern comfort, viski, cimet, višnja i štošta još).

U tekstu povodom smrti generala Lija "Njujork tajms" je 13. oktobra 1870. pisao da je sin generala Henrija Lija, Vašingtonovog prijatelja i predstavnika jedne od najbogatijih porodica u Virdžiniji, general Robert E. Li smatran briljantnim, superiornim oficirom, čiji je lični integritet bio dobro poznat. On je 25. aprila 1861. napustio službu u Federalnoj armiji izjavivši da ne može sebi da dozvoli da podigne ruku na svoje rođake, svoju decu i svoj dom, i odmah otišao u Ričmond gde je preuzeo komandu nad zlosrećnim oružanim snagama Virdžinije. U pismu generalu Skotu on govori o ceni kojom će platiti taj korak, a njegova žena je pisala da je "lio krvave suze nad tim teškim ratom".

Kritičari kažu da se Li nikada nije izjasnio protiv ropstva, protiv koga se jadao u pismu svojoj ženi Meri An Kustis, razmaženoj ćerki Vašingtonovog posinka koja je nasledila kuću u Arlingtonu i imanje zajedno sa robovima koji su tamo živeli. Na tom mestu će kasnije nastati Nacionalno groblje u Arlingtonu.

U pismu "Njujork tajmsu" nekoliko godina pre početka rata, u decembru 1857, Li je ispravljajući neke tvrdnje rekao da će poštovati poslednju želju Vašintonovog posinka i da će robove osloboditi po isteku petogodišnjeg perioda. Robovi su se u međuvremenu razbežali, a Li je navodno 1862. potpisao neki dokument o njihovom oslobađanju, godinu dana pre nego što je Linkoln doneo Proklamaciju o emancipaciji 1863.

Pred kraj rata Li je ipak tražio da i u južnjačku vojsku budu regrutovani i robovi, uz obećanje da će biti oslobođeni. Bilo je to u trenucima kada je južnjačka vojska u proleće 1865. počela da se raspada zbog gubitaka i dezerterstva. Otpor je bio veliki. Jedan od političara u to vreme je pisao da robovi ne mogu biti vojnici, a ako postanu, onda je to revolucija. Odluku o regrutovanju robova kongres Virdžije je doneo u proleće 1865, ali tada je već bilo kasno.

U salonu kuće trgovca Vilmera Meklina u Apomatoku u Virdžiniji, general Konfederacije Robert E. Li je 9. aprila 1865. priznao kapitulaciju i simbolički predao sablju generalu Unije Ulisisu S. Grantu, koji je prema Liju, s kojim se znao još iz Meksičkog rata, bio velikodušan – vratio mu je sablju, a 28.000 vojnika Konfederacije koji su bili okruženi je pomilovao, dao im hranu i dozvolio da se vrate kući i da povedu svoje konje, koji bi mogli da se koriste za poljoprivredne radove. Utišavajući bend koji je počeo da svira u znak proslave, general Grant je rekao svojim oficirima: "Rat je gotov. Pobunjenici su ponovo naši zemljaci."

foto: apSPOMENICI RAZDORA: Policija čuva spomenik južnjačkom generalu Liju

ĆERKE KONFEDERACIJE: Zemljaci su se teško mirili s porazom.

Santija Mils i Pamela Simpson u knjizi Spomenici izgubljenoj stvari (Monuments to the Lost Cause) konstatuju da su mnoge od 1503 konfederalna spomenika između 1880. i 1920. podigle južnjačke bele žene, najčešće udružene u organizaciju Ujedinjene ćerke Konfederacije, ili Memorijalna asocijacija dama. Dok su veterani građanskog rata lobirali da i oni dobiju penzije, žene i ćerke poginulih su podizale te spomenike u nadi da će sačuvati pozitivnu viziju predratnog života i ukazati čast svojim poginulim muževima i očevima.

Citirajući Kirka Sevedža, istoričara umetnosti sa Univerziteta Pitsburg i autora knjige Standing Soldiers, Kneeling Slaves: Race, War, and Monument in Nineteenth-Century America (Vojnici koji stoje i robovi koji kleče: rasa, rat i spomenici u XIX veku u Americi), one ukazuju na paradoks da se mnogi od tih spomenika u čast vojnicima u sivim konfederacijskim uniformama zapravo stilski ne razlikuju od spomenika vojnicima u plavim uniformama Unije.

Za firmu Monumental Bronze Co. iz Konektikata to je bio samo biznis, jer je podignuto 2500 vojničkih statua na severu i oko 500 na jugu. Unionistička ili konfederalistička mušterija bi naručila bronzani spomenik po ceni od 450 dolara u prirodnoj veličini, 750 dolara za džambo verziju i prefabrikovani spomenik bi bio isporučen. Na glavi konfederaliste šešir, na glavi severnjaka karakterističan kačket itd. Godine 1900. u Evertonu u Džordžiji demonstranti su srušili spomenik vojniku Konfederacije zato što ga je skulptor Peter Artur Bejter "obukao" u dugačak kaput kakav su nosili Jenkiju iz unionističke armije. Sada je ta skulptura u muzeju.

Veći i znatno skuplju spomenici, kao oni u Ričmondu i Baltimoru, izlivani su od metala dobijenog topljenjem topova.

...spomenik američkim predsednicima na planini Rašmor;...

RAT OKO SPOMENIKA: Veoma karakterističan je simbol konfederacije urezan u stenu Stoun mauntin kod Atlante u Džordžiji. To je najveća bareljef skulptura na svetu, rezbarija u kamenu na 6400 kvadratnih metara lidera Konfederacije tokom građanskog rata: predsednika Džefersona Dejvisa, generala Roberta E. Lija i Tomasa Stounvela Džeksona, i njihovih omiljenih konja koji su se zvali Blekdžek, Traveler i Litl Sorel. Rezbarija u kamenu veličine 23 x 48 m stoji na visini od 120 metara iznad podnožja planine. Najdublja tačka rezbarije iznad ramena generala Lija je duboka 3,7 metara.

Rad su 1916. naručile Ćerke Konfederacije, koje su kupile planinu od braće Vinabl, a slika je naručena od Gatzona Borglama. I on je bio blizak Kju kluks klanu, koji je u svom drugom izdanju na toj planini osnovan 1915. Borglam je napustio rad na toj konferencijskoj rezbariji 1925. (i kasnije započeo da radi na planini Rašmor megaskulpture američkih predsednika Džordža Vašingtona (1732–1799), Tomasa Džefersona (1743–1826), Teodora Ruzvelta (1858–1919) i Abrahama Linkolna (1809–1865). Radio je do smrti, a posao je završio njegov sin 1941. Rad na kamenoj rezbariji konfederalista na planini Stoun mauntin nastavio je skulptor Augustus Lukeman do 1928, kada je posao obustavljen na trideset godina. Zahvaljujući vladi Džordžije, koja je otkupila kamenu planinu 1958, rad na kamenoj rezbariji je 1964. nastavio Roj Fokner, a završio ga je 1972.

...spomenik liderima konfederacije na planini Stoun

U Džordžiji, u kojoj je inače zabranjeno uklanjati javne spomenike bez odluke kongresa, počela je rasprava o tome da se taj spomenik konfederalistima ukloni pošto vređa osećanja potomaka nekadašnjih robova. List "Atlanta džurnal konstitjušn" javlja da uprava parka Stoun mauntin razmatra kompromisni predlog da se u čast Martina Lutera Kinga juniora na vrhu te planine podigne Zvono slobode, Freedom Bell, jer je on 1963. u govoru "Imam san" (I Have A Dream) rekao i ovo: "Neka sloboda zvoni sa Kamene planine u Džordžiji" (Let freedom ring from Stone Mountain of Georgia).

Takve rasprave o uklanjanju konfederalističkih spomenika usledile su u raznim gradovima nakon što je 2015. Dilan Ruf, dvadesetjednogodišnji beli suprematista, pucao na vernike u jednoj od najstarijih crnačkih kongregacija južno od Baltimora, u Metodističkoj episkopalnoj crkvi u Čarlstonu u Južnoj Karolini, i ubio devet osoba. U Baltimoru su četiri statue uklonjene u noći 15. na 16. avgust, kako bi se smanjio bezbednosni rizik.

U Daramu u Severnoj Karolini, u kojoj je inače zabranjeno uklanjanje javnih obeležja bez odobrenja kongresa te države, jedan spomenik konfederalistima srušili su demonstranti koji navodno pripadaju nekoj Internacionalnoj radničkoj partiji. Na Univerzitetu Djuk u Daramu vodi se rasprava o tome da li s portala crkve, koju je inače u gotskom stilu projektovao jedan od prvih crnih arhitekata, treba ukloniti bistu generala Lija.

Posle kapitulacije general Li je već u septembru 1865. godine prihvatio poziv da bude predsednik Univerziteta u Leksingtonu u Virdžiniji, a kažu da je proklamovao da je cilj te škole da svaki đak bude džentlmen. Hronike kažu da je bio protiv podizanja spomenika vojnicima Konfederacije, da se ne bi raskopavale ratne rane.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST