Jubilej – Kraftwerk, 40. godina od albuma »Trans-Europe Express« >

Početak budućnosti

Pre četiri decenije, albumom Trans-Europe Express grupe Kraftwerk u muzičkom svetu i zvanično je počela budućnost u kojoj su čovek i mašina jedno biće

Evropa se sastoji iz večnog dvojstva, iz opozita, iz drugačijosti. Evropa koja nije u dilemi, koja ne preispituje sebe – nije Evropa. I to je ono što ona donosi svetu, večnu sumnju, koja muči i leči.

omot remasterovanog albuma iz 2009.TRANS EUROPE EXPRESS: Čovek i mašina kao jedno

Ali, posle svega, osnovno iskustvo evropskog XX veka nekako kao da je bilo nemačko iskustvo. Gore i dole, levo i desno – skoro sve osnovne drame modernog kontinentalnog bitisanja, započete su i najžešće proživljene baš u Nemačkoj ili im je bar tu presuđeno. Ona je u svakom slučaju najčešće upotrebljavani poligon za duhovne i telesne prelome Evrope, pa je teško poreći tezu da, samim tim, ima posebnu osetljivost za razumevanje njene sudbine. Do ove pozicije je stigla kako svojim veličanstvenim pozitivnim postignućima koja su zaprepastila svet, tako i svojim neverovatnim negativnim poduhvatima, koji su, takođe... zaprepastili svet.

Jedno od njih, sasvim neočekivano, prožeto nesvakidašnjom humanističkom vizijom, desilo se i u oblasti muzike za masovnu potrošnju.


NULTA GODINA

Pojava grupe Kraftwerk potpuno je apartna pojava u popularnoj kulturi. Kad su iskočili iz svog studija Kling Klang u Diseldorfu, elektronska pop muzika bila je nepoznata kategorija. Sa sobom su doneli ukrštanje konceptualne osvešćenosti iz vizuelne umetnosti i iskustva hepeninga sa ranim elektronskim instrumentima, kombinovanje naracije filmskog soundtracka sa oduševljenjem za nađene zvukove iz svakodnevnice (oni će to zvati "einfach musik", muzika svakodnevnog života)… i sve to na temelju nemanja temelja, jer Nemačka u posleratnom periodu nije imala svoju autentičnu muziku, osim šlagera.

Sa grupom Kraftwerk kao da se vratila za trenutak ona međuratna situacija puna ekspresionističkih filmova, dadaističkih kolaža, provokativnih kabarea, i uopšte angažovane umetnosti, da – bar na nivou pop kulture – ponovo osmisli budućnost za Nemačku posle nacizma, tačno tamo gde se stalo kad se on pojavio. Na taj način, čudesnim umetničkim obrtom, iz muke, osmišljena je i pop budućnost sveta, u susret novim totalitarizmima XXI veka.

Njihov album iz 1977, Trans-Europe Express (Kling Klang Records), programsko je delo na kome su Kraftwerk postavili koordinate ne samo za svoju muziku, nego i za svu elektronsku muziku koja će tek doći i ujedno, prvi i poslednji put, bili pomalo politički angažovani. Kao neka nepostojeća Vajmarska elektronika, sa sve mladim muškim zapovednim glasom koji obećava putovanje... do kraja usamljenosti, nalik na ono u Stepskom vuku.


U SENCI OPTIMISTIČKOG TOTALITARIZMA

Realnost je bila takva da oni i jesu bili usamljeni, potpuno sami na svetu. Nemačka omladina je u to doba vapila za novim identitetom, unutar zemlje koja je imala najveći privredni potencijal u Evropi, ali nikakvu političku ulogu na kontinentu i sa kulturom pod strogom kontrolom, iz razumljivih razloga. Obrazovani, vredni, bogati, viđeni kao građani sveta – ali bez časti – posleratni Nemci nisu nigde mogli da se sklone od senke tehnološki usavršenih varvarskih zločina koji su počinjeni u njihovo ime, uz neposredno ili posredno učešće suviše njih.

Zato je tamošnji mladi svet morao da zauvek raskrsti sa ovim nepotrebnim roditeljskim bagažem, na mnogo brutalniji način nego u hippie Americi. Prvi pokušaj da se stvori nova nemačka kulturna pozicija bio je tokom šezdesetih, kad je širom Zapadne Nemačke uspostavljen studentski pokret i mreža alternativnih komuna, koji su izrazili političku poziciju potpuno suprotnu od vladine, što je u to vreme podržavala američke saveznike u svemu – uključujući očigledne ratne zločine u Vijetnamu. Kad je snažan pacifistički pokret medijski linčovan od strane tabloidne štampe (pre svega one u vlasništvu Axela Springera – i danas najvećeg tamošnjeg izdavača novina), pa kad se još taj linč pretvorio u nasilje na ulicama, okončano ubistvom levičarskog simpatizera Benna Ohnesorga, nekako je postalo jasno da sa vlastodršcima u tadašnjoj nemačkoj državi mladi u stvari imaju malo šta zajedničkog i da razgovora nema – niti ga može biti. Tragična dimenzija ovog generacijskog rascepa postaće očigledna baš 1977.

U sledećoj fazi, kontrakultura je odgovorila afirmišući lifestyle koji je bio potpuno suprotan zakucanim, strogo hijerarhijskim malograđanskim formama, što ih je nemačka kultura tako uspešno gajila i fetišizovala vekovima. Ceo jedan svet nemačke rok muzike, novog filma, pozorišta i vizuelne umetnosti, stvoren je tokom sedamdesetih kao odgovor na žestoki pritisak okoline da se živi po starim, unapred utvrđenim pravilima, a ne u skladu sa svojim ličnim merilima. Iz komuna su u ilegalu, pa u dobro organizovane grupe gradske gerile, odlazili oni na radikalnija rešenja spremni. Svi su imali istu potrebu – da ne budu kao roditelji, i da ne učestvuju u tom svetu koji je počivao na duboko sakrivenoj senci nacističke Nemačke... njen produžetak su svaki dan vrlo stvarno oličavali mnogi pripadnici zapadnonemačkog državnog aparata, zaposleni posle rata u svim sferama institucionalnog života, po inerciji preuzimanja činovnika iz prethodnog sistema i bez raskida sa prošlošću. A to je nešto što su precizno mogli da osete i opišu samo Nemci koji nisu učestvovali, niti prisustvovali stvaranju nacizma.

Dubina konfrontacije bila je takvih razmera, da je neko morao da izmisli svet u kome će se ponovo moći živeti.

ODA AUTOPUTU: Na stanici u Diseldorfu


NOVI IDENTITET

Iz toga kruga dolaze Kraftwerk, da nas povedu na put u sutra: njihov prvi veliki uspeh povezan je sa odom posvećenom autoputu, tom neospornom simbolu nemačkog civilizacijskog uspeha. Istorijska pojava albuma Autobahn 1974, na kome su formulisali repetitivni "mašinski" zvuk po kome su postali poznati, bila je tek najava onog što će doći... Međutim, naslovna kompozicija u epskih 22 minuta vožnje putem – za koju nije bitno kako će se završiti, nego da traje – postala je iznenađujući hit te godine u singl verziji. Potpuno odvojena od nasleđa kraut-rocka ili bilo kog drugog roka, ovo je bila prva velika najava futurističkih tendencija koje će upravo u to vreme provaliti u masovnu kulturu – korak u pop budućnost čiju su izvesnost osećali i u tom trenutku živeli samo Kraftwerk.

Kraftwerk će trijumfovati koju godinu kasnije sa albumom Trans-Europe Express, veličajući pokret i putovanje kao suštinski deo novog identiteta u nastajanju. Stvaranje identiteta ovde je išlo na dva koloseka: kroz identifikaciju jedine moguće pozitivne nove "nemačkosti" sa evropejstvom; i kroz identifikaciju čoveka sa mašinom, odnosno uspostavljanju organskog jedinstva humane komponente sa automatskom.

Nema ničeg suprotstavljenog u ovome – potraga za identitetom leži u korenu potrage za novim evropejstvom, koje je godinama kasnije stiglo u vidu Evropske unije, isto kao i definisanju nove ljudskosti kao nečeg prirodno proširenog mašinama, što nam upravo sad stiže kroz kiborgizaciju robota i veštačku inteligenciju. Novi identitet kog su Kraftwerk kreirali kroz muzički istup, zasnovan je na budućem bestelesnom transgraničnom identitetu pojedinca. Svet internetom i medijima povezane društvene stvarnosti, ovim je već bio opisan.

Identitet je bio još tad prepoznat kao nešto vanredno krhko – izrazito tužna pesma Showroom Dummies o tome govori više nego išta, kao izvrnuta stvarnost sveta serijske proizvodnje, u kojoj se lutke za odeću iz prodavnice ponašaju kao pravi ljudi, odnosno pravi ljudi kao manekeni – poput kakve ekspresionističke priče ova postavka deluje toliko preteći da nije čudo što se završava nagoveštajem nasilja i pobunom manekena, što je jedinstven slučaj među njihovim pesmama.

"Hall Of Mirrors" govori već o zapitanosti nad svojim odrazom u ogledalu i mogućnosti kreiranja novog lika, što je egzistencijalna situacija koju delimo sa najvećim zvezdama – u toj dilemi smo uvek sami i svi isti, danas možda više nego ikad, dok kreiramo profile na društvenim mrežama. Da je borba za identitet glavna politička borba sutrašnjice postalo je mnogima jasno tek kroz njihov rad.

Kosmopolitizam Krafwerka nije bio operisan od sadržaja, nego je slavio integralnu Evropu i njene zaboravljene humanističke vrednosti, a njihov futurizam je bio pun čovečnosti, samo smeštene u novi kontekst u kome granica između ljudi i njihovih robotskih produžetaka postaje neuhvatljiva i nevažna. Nova pesnička definicija ljudskosti ono je za čim su Kraftwerk bili u potrazi.

I tako je budućnost mogla da počne.

SUDBINSKA MISIJA: Na putu ka sutra


SUPERTAJANSTVENI VOZ

Budućnost je počela putovanjem.

Od prvog mašinizovanog takta misterioznog voza u kompoziciji Trans-Europe Express, kojim su nas ka njoj poveli Kraftwerk, jasno je da se radi o sudbinskoj misiji, koja nije samo vožnja Starim kontinentom. Ne – radi se o upoznavanju sa samim sobom, kroz obilazak Evrope.

U pesmi se pojavljuju, kao činjenice, randevu na Šanzelizeu, kasno piće u neimenovanom kafeu u Beču, a na stanici u Diseldorfu stoje Iggy Pop i David Bowie, dok putnici ostaju tajanstveni, kao i sam voz, koji neumitno nastavlja dalje. Cilj putovanja takođe ostaje neizrečen, i polako postaje jasno da je ono samo sebi svrha, kao i u svakom pravom putovanju u središte sebe.

Sam ritual vožnje kondenzovan u elektronskoj verziji zvuka kloparanja točkova i piska lokomotive, dobija epski uznoseće dimenzije, što kompozicija dalje traje. Nalik na najbolje evropske romane, u kojima pejzaž govori o duševnom stanju junaka, ovde akcija kretanja govori o stanju duha.

Sugestivno insistiranje na istom ritmu do kraja, uvlači nas u ovaj svet večnog putovanja u potrazi za razrešenjem misterije, potrazi koja zapravo nema svoj pravi rasplet.

Neizbežnost budućnosti u kojoj za nas ovakve, previše ljudske, možda neće biti mesta, centralan je motiv svih poetskih dela grupe Krafwerk – dela, jer su njihovi albumi istovremeno ploče sa jedinstvenom muzikom kakva ranije nije postojala, filmično ispričane sage i priručne filozofske knjižice, sa porukom u slavu brzine, tako nalik na onu koju će Paul Virilio napisati u isto vreme, u svom prvom, uticajnom radu – "Speed and Politics: An Essay on Dromology", New York: Semiotext(e), godine 1977.

Bavljenje budućnošću upravo je tokom sedamdesetih postalo glavna javna opsesija – od kad se sletelo na Mesec, kao da je Mesec sleteo na Zemlju. Počevši sa naučnom fantastikom čiji je vrhunac popularnosti bio sedamdesetih, preko nekih glam rok autora, pa do space disca koji se pojavio kao poseban žanr širom plesnog sveta do kraja decenije, bavljenje onim što će doći postalo je veoma unosna disciplina, do te mere da je izvesni Deniken mogao da objavljuje u milionskim tiražima špekulacije o posetama bića iz svemira u dalekoj prošlosti čovečanstva i da lepo od toga živi, predskazujući da će svemirci opet doći, na naše olakšanje.

U isto vreme, u dvorištima javnih škola u bedom okovanim crnačkim predgrađima Njujorka, nepoznati disk-džokeji Africa Baambaata i Grandmaster Flash zabavljali su omladinske mase na divljim žurkama izmišljajući kako se skrečuje, upravo na pravilnom robotizovanom ritmu kompozicije Trans-Europe Express, koji ih je oduševljavao. Ritam crnačkog gruva iz repertoara Jamesa Browna i Georgea Clintona nije bilo moguće seckati i grebati, suviše je bio tečan, dok je već unapred tranžirani ritam Krafwerka, bio idealan za sve vrste poigravanja, kao lego kockice koje se uvek same od sebe uklapaju. Tako je Trans-Europe Express postao neočekivani hit na uličnim crnačkim žurkama iz kojih je nastao rap, ali i u regularnim diskotekama, u kojima su voleli da luduju uz ovu otkačenu pesmu – ugrađujući se u temelje istovremeno i hip-hop i disko kulture, omogućavajući tako muzičkoj budućnosti da sasvim stvarno – počne.


SISTEM JAČI OD SISTEMA

I mada će svaki kritički istoričar odmah istaći da su Kraftwerk na albumima Autobahn (1974), tranzicionom Radio-Activity (1975) i potom programskom Trans-Europe Express (1977), stvorili novu estetiku unutar popularne muzike – koja više nije bila utemeljena u bluzu, i koja je izmicala bilo kakvoj definiciji iz anglosaksonske kulture – nikad ne treba zaboraviti njihovu početnu pripadnost rokerskom svetu. Kraftwerk možda više nisu stvarali u tim okvirima, ali su i te kako imali šta da kažu o ovom nasleđu.

Kao pra-postmoderni umetnici, uspostavili su odmak od muzičkog biznisa i tada vladajuće strukture stadionskog rok cirkusa, ali i od pasivizirane društvene sudbine, koju je podrazumevala potrošnja takve vrste sadržaja. Pozivajući sve da učestvuju u njihovoj verziji muzičkog futura, iz rokenrola su uzeli humor sa odmakom – što je ostalo jedno od glavnih obeležja njihove karijere, blistajući u njihovim najboljim pesmama – dok je iz drugačije političke prakse došlo novo promišljanje uloge umetnika u vremenima koja dolaze (insistiraće na tome da su oni samo "muzički radnici").

Konačan veliki novitet kog su Kraft­werk doneli imao je posebno dalekosežne posledice: za razliku od uobičajenog otpadničko-bundžijskog stava koji se od bluza preko džeza do rokenrola provlači kao ključni sadržaj, kod njih prvi put susrećemo jedan stav kog da tada nismo imali priliku da vidimo – Kraftwerk su se ponašali kao da su oni sami sistem, a ne neko ko ga napada spolja. U vremenima kad je opšti cinizam odnosio pobedu, vizionarski su uviđali kuda stvari idu, te su rešili da nadmaše sistem time što bi bili više sistem nego on sam.

Kao navodni govornici u ime progresa koji neumitno dolazi, usput su posejali dovoljno sumnje u to da li je "progres" sam po sebi dobar, te je poruka bila jasna. Ona je, između ostalog, uticala izuzetno mnogo na formiranje onog duha koji je u Jugoslaviji doveo do pojave Laibacha, postave što je do krajnjih granica dovela koncept grupe kao sistema – da bi se nadjačao sistem. Ovaj snažan iskorak izvan romantične rokerske i pankerske večne pobunjenosti, bio je dobitna kombinacija u novom svetu globalne represivne tolerancije koji je upravo nastajao.

Ono što nismo znali, saznaćemo te jeseni 1977, kad su u zatvoru Štamhajm stradali članovi Frakcije Crvene armije iliti grupe Bader-Majnhof: bili su to poslednji dani slobode, pre nego što su pobijeni oni koju se borili za nju.

I tako je budućnost, konačno, mogla stvarno da počne, oslobođena za nas koji smo dolazili.

OČEVIMA UPRKOS: Kolorisani portret sa stoljnjacima


BESKONAČNA EVROPA

Trans-Europe Express je ploča od koje počinje savremena elektronska muzika vidljiva na top listama, remek delo koje će, kao hipnotisani, svi veliki disk džokeji nabrajati među svojim uzorima. Takođe, delo neporecive mističnosti, koja opisuje neraskidivu vezanosti čoveka i mašine, oda sudbinskoj veri da zajedno mogu bolje, kad već ljudi sami ne mogu. I zaista, vokoderima zarobljene stotine i hiljade glasova pevaju sa sintisajzerima na putovanju kroz Europe Endless – himnična pesma koja otvara ovaj album.

Kraftwerk su od tog doba postali jedan od najpriznatijih umetničkih doprinosa popularnoj kulturi, prepoznati kao bend čiji se uticaj može meriti samo sa najvećima. I njihovi kasniji albumi – The Man-Machine (1978), Computer World (1981), Electric Cafe (1986) – smatraju se žanrovskim kanonima, ali i vizionarskim delima koja spadaju u kulturno nasleđe. Od kad je digitalizovana tehnologija konačno dosegla potreban nivo za verno reprodukovanje njihove umetnosti uživo, nastupaju kako na najvećim rok festivalima, tako i u najprestižnijim svetskim kulturnim centrima, uvek unoseći neku inovaciju. Ove godine su objavili 3-D The Catalogue, koncertnu retrospektivu celokupnog rada na 4 blue-ray diska, praćenu knjižicom od 236 strana teksta i fotografija.

Svakodnevni kontakt sa njima na izuzetnim nastupima koje su održali u Beogradu 2005. (Tašmajdan) i Novom Sadu 2009. (Exit), otkrio je jednu potpuno prostodušnu, jednostavnu dimenziju grupe Kraftwerk – Ralf Hutter i Florian Schneider, kao osnivači grupe, insistirali su da muzičari spavaju u nekom starinskom, lepom hotelu u centru grada, a nikako ne high-tech objektu, dok su u drugom navratu vozili bicikl po gradu i okolini, što je stara Hutterova pasija. Nimalo tajanstveni, bez obzira na to što intervjue uglavnom nisu nikad davali, potpisniku su svojom rukom upisali u telefonski imenik adresu legendarnog Kling Klang studija, sa pozivom za posetu, uz napomenu kako zvonce nemaju, da ih ne ometa dok snimaju, "ali lupaj jako na vrata da te čujemo, i – ne brini – uvek čujemo".

U životima iz kojih je iščupana svaka misterija, ovakve stvari čuvaju još malo poverenja u ljudskost.


KOME TREBA BUDUĆNOST?

Neko je negde rekao: "Toliko decenija posle objavljivanja, ali i dalje zvuče kao budućnost". Da li se u međuvremenu i za Krafwerk budućnost završila? Budućnost kao simbol napretka, kao nešto bolje, čemu treba stremiti... Da li se novo varvarstvo pojavljuje iza horizonta neumitno, dok njihove melodije odsvirane sa crkvenom ozbiljnošću polako tihnu?

Nekako mi se čini da i danas jedino Kraftwerk imaju odgovor na prozaično pitanje: ima li budućnost smisla?

Ali ne verujem da iko želi da zna odgovor.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST