Roman – Danas je sreda >

Zločin, kazna i lutrija postojanja

Novi roman Davida Albaharija, vođen sigurnom autorskom rukom i besprekorno precizno napisan, studija je o usudu i slučajnosti, to jest o ceni (ili bescenju) naših životnih izbora

Moja prva pomisao bila je da ga izvrgnem podsmehu, ali kada sam ga video tako nemoćnog, nisam mogao to da učinim. Ipak je on bio onaj veliki otac iz mog detinjstva čija je senka bila jača od žarke vreline sunca i čija me je samo jedna reč zaustavljala u mestu. Njega je zamenila slika odsutnog oca, upamćenog samo po fotografiji naslonjenoj na budilnik koji je stajao na kuhinjskom ormaru, a posle nje došla je na red slika ponovo prisutnog oca, toliko mršavog i spečenog pod jarkim suncem da je delovala potpuno nestvarno i od njega napravila ogorčenog starca koji se podsmevao svemu i svakome, ali uvek šapatom, uvek na oprezu jer bi neko mogao da čuje.

Odavno je jasno, možda najkasnije otkad je – paradoks je prividan – pisac otišao fizički onoliko daleko od "nas" koliko je mogao, čak na zapad Kanade, da će svaki novi roman Davida Albaharija biti uvek i neizostavno crveno slovo u kalendaru srpske književnosti, odnosno svakolike ili svih književnosti srpskohrvatskog jezika pod svim njegovim imenima. Da li to znači da je svaki Albaharijev roman izuzetno dostignuće? Ne, jer ne može se uvek napisati Sudija Dimitrijević, Cink, Mamac ili Gec i Majer, među ostalima. Ali, čak i sa "sporednijim" ili naprosto pratećim romanima, sa onima manje ambicioznim ili manje domišljenim i ostvarenim, Albahari baš svaki put unosi u književnost ovog jezika ono nešto što nema ko drugi da unese; da nema tih i takvih knjiga, ne bi neko drugi popunio tu prazninu: ona bi ostala, samo mi ne bismo znali šta je tačno to što nam nedostaje da budemo ozbiljnija, zaokruženija kultura. Zato nikada neće osvanuti dan u kojem "novi Albahari" ne bi bio Datum, nego rutinska vest kojoj pripada odgovarajuća količina recepcijske ravnodušnosti. Pa sve i da Albahari, u nekom zaumno-fantastičnom raspletu, počne da objavljuje knjige svake srede.

E, kad smo kod srede... Danas je sreda (Čarobna knjiga 2017), šesnaesti Albaharijev roman, pojavljuje se tri godine nakon Životinjskog carstva, i u izvesnoj se meri pridružuje nizu ili sledu njegovih romana u kojima "mali čovek" uglavnom bezuspešno pokušava da se skloni u zavetrinu od nevremena Velike Istorije, a u tom je uzaludnom izbegavanju udaraca i šrapnela Povesti najčešće i komičan i tragičan u isto vreme, baš kao što su i te sile nemerljive koliko opasne i kobne, toliko i groteskne, blesave, neretko upravo sablasno smešne. Pa opet, ima i nešto bitno, nešto određujuće, što (n)ovom romanu dodeljuje apartno mesto u Albaharijevom opusu, mada je verovatno prerano za njegovo "rangiranje". Ovo potonje znači da je teško moguće sada bezostatno tvrditi kako se Danas je sreda može dovesti u ravan najboljih njegovih romana, ali je već sada sigurno da je to jedna od knjiga bez kojih će svaka buduća "albaharologija" biti nedopustivo krnja i šuplja.

Narator romana je Zemunac na pragu starosti, koji se posvećuje negovanju ostarelog oca, obolelog od Parkinsonove bolesti. Ta bolest polako, ali neminovno, relativno hirovito i nepredvidivo, po nekom svom naumu i rasporedu, degradira i izobličuje telo, ali i um i svest bolesnika, sve dok ga naposletku ne liši svega što ga je činilo prepoznatljivom i jedinstvenom ljudskom egzistencijom, te mu na koncu podari smrt gotovo kao izbavljenje namučenog tela od ljudskog obličja kojem je preostala tek tanušna, "nominalna" veza s čovekom koji je u tom telu obitavao.

Proces degradacije, nestajanja, kopnjenja, proces dugog odlaženja, a neretko s raznim otvorenim ili kamufliranim ospoljenjima autobiografskih motiva: nisu to nikako novi motivi u vrhunskoj srpskoj književnosti, pa ni kod samog Albaharija. I hajde sad, izgovorimo i to, jer nije ni neka tajna ni nešto nužno "tabloidno": motiv Parkinsonove bolesti nije piscu, na žalost, nipošto tek "suva teorija". No, to što čitalac "zna" može mirno odmah i da "zaboravi", jer Danas je sreda književno uverljivo transcendira svaku moguću autobiografičnost, to jest, pisac tretira motiv narečene bolesti onako kako je tretirao i bilo koji drugi važan i literarno potentan motiv koji je upotrebljavao u prethodnim romanima.

Elem, nije ovo priča o bolesti, nego o figuri Oca: autoritarnog, patrijarhalnog, kućnog tiranina koji se smanjio do svojeglavog, ali nemoćnog čičice u starosti i bolesti. Nije li to ljudska sudbina, upisana u propadljivost tela? Da, ali i otac i sin i drugi kojih se to tiče osećaju da to nije sve. Da li je bolest tela kazna za nepočinstva učinjena tokom života? A otac mnogo i mnoge ima na savesti: kao posleratni "oznaš" unesrećio je mnoge "neprijatelje naroda", sve dok kao "informbiroovac" nije i sam postao jedan od takvih i završio na Golom otoku, zahvaljujući nečijoj dojavi, utemeljenoj... pa, baš negde onoliko koliko i one koje je i sam dobijao i po njima postupao. I majka je naratorova skončala od strašne bolesti, još mnogo ranije, majka koju je otac upoznao kao drčnog devojčurka, majku koja će u detinjoj i odrasloj svesti sina i kćeri postojati uglavnom kao dežurna žrtva očeve bešćutnosti, surovosti, sadizma neznanog, a neiscrpnog izvora. Samo što i ta priča, po očevoj poznoj tvrdnji – ali, ne zaboravimo da je otac, što zbog bolesti, što zbog nečiste savesti, i te kako "nepouzdani pripovedač"... – ima i svoju drugu stranu, koju ovde nije primereno otkrivati.

Može li čovek, može li svet opstajati na načelima kao iz kakve religije-za-početnike, gde se greh uvek surovo kažnjava, od nekog boga ili od nekog usuda? Kako je moguće verovati u to kada su toliki ozbiljni, epski zlikovci umrli gotovo srećni i gotovo zdravi, u dubokoj starosti, imućni, okruženi ljubavlju i divljenjem bližnjih? Ima nečega "starozavetnog" u toj ideji, ali i nekog viška racionalnosti ili determinizma; čak i kroz nesreću, svoju ili nekoga dragog, čovek bi da protne Smisao koji možda naprosto ne postoji, ili bar nije tamo gde ga se najčešće traži. Zar toliko toga što nas snađe ili k čemu nesvesno pojurimo nije tek mahnita lutrija?

Albahari ispisuje Danas je sreda sigurnim autorskim rukopisom, maksimalno koncentrisano, prečišćeno, bez šumova i viškova, kao i bez nefunkcionalnih nedorečenosti. Roman je duboko koliko i sasvim prirodno uronjen u ovde i sada (kako opet živi ovde, pisac je sasvim prirodno "apdejtovao" i svoju dovoljno puta dokazanu veštinu mikrosocijalne pripovedačke pronicljivosti, mada je sam uvek bežao od napadno-paradnog "realizma"), a istovremeno je prohodan i čitljiv u bilo kom kontekstu, dostupan bilo kom iole prosvećenom čitaocu, kao što smo navikli od po mnogo čemu najglobalnije rezonirajućeg od najznačajnijih živih pisaca našeg jezika. Ima sigurno lepše napisanih romana Davida Albaharija, ali malo ih je preciznije napisanih od ovog. Ovih sto i pedesetak strana nemoguće je ispustiti pre završetka, a nakon toga je teško ne posegnuti iznova za nekom od prethodnih njegovih knjiga. Toliko za ovu sredu, čekamo sledeću...


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST