Vreme
VREME 1384, 13. jul 2017. / MOZAIK

Najezda smrdibuba:
Ne bojte se, neće vam ništa

Smrdibube su tipska letnja priča za novine, paradigma moderne javnosti u kojoj se lako napravi panika povodom i najmanje mogućnosti ugrožavanja čovekovog komfora

Slučaj insekta trapezoidnog oblika, dugog oko jedan centimetar, već nekoliko godina, tokom leta, stavlja u iskušenje domaću štampu da piše o invaziji, najezdi i opasnostima od ovih riličara. Neke populacije smrdibuba, naime, očigledno su se uvećale i češće se mogu naći u stanovima, što je očigledno motiv da se govori o njihovoj najezdi, ali i o "neprijatnostima koje izazivaju svojim prisustvom", napadima na kuće i "nenormalnom" mirisu.

Ovaj za ljude bezopasni insekt ispušta neprijatan miris kad se ubije ili povredi, pa se u domaćim medijima, osim paničnih (i netačnih) obaveštenja da smrdibube sišu krv ljudima, mogu čitati i genijalni saveti kako je jedini način da se odbranite od užasa smrdibube – sprej protiv insekata. Ako ste iole kritični prema ovakvim napisima, možete prosto da pokušate da potencijalnog uljeza uhvatite, što nije teško jer je to spor riličar i pustite ga na slobodu.

U društvu gde se zaista teško brane bilo kakve tekovine kulture, najezda smrdibuba je gotovo metafora, ali one stiču pažnju onog trenutka kad uđu u zaista pogrešnu kuhinju. I tu ih sačeka kakav urednik koji prvo pokuša kakvim novinama da ih ubije, pa budući zbog toga nagrađen neprijatnim mirisom, svoju borbu sa insektom novinama i nastavi. Srbija se, po ovoj modi, ne razlikuje od drugih država, uključujući i Ameriku, gde povećanje pojedinih populacija smrdibuba na sličan način budi medijsku pažnju. Pojava smrdibuba je, tipska letnja priča za novine, a zapravo paradigma moderne javnosti gde se vrlo lako rasplete panika povodom i najmanje mogućnosti ugrožavanja čovekovog komfora.

IZBEGLICE IZ KINE: To ne umanjuje njihovu brojnost, pa se ipak postavlja pitanje da li se nešto poremetilo u ovoj ekološkoj niši. Kako kažu na Institutu za biološka istraživanja "Siniša Stanković", učestalija pojava smrdibuba može se povezati sa migracijom braon smrdibuba koje u naše krajeve stižu iz Kine i drugih delova istočne Azije. Naša sagovornica sa ovog Instituta objašnjava kako je reč o takozvanoj invazivnoj vrsti koja u našim krajevima nema prirodnih neprijatelja i zbog toga njihova brojnost raste. U stanove češće dolaze prilikom promena vremenskih uslova, što je samo time i uzrokovano. Smrdibube (kao i svaki drugi život) pred opasnošću traže sebi sklonište i tako ponekad dospeju u zapravo najsuroviji ekosistem za sve druge žive vrste – u ljudski dom.

Fenomen invazivnih vrsta je inače poznata i nezgodna pojava, kao što kod nas neke invazivne vrste riba i biljaka zaista dovode do ugrožavanja životne sredine, a neke od njih predstavljaju štetočine. Verovatno je najpoznatiji takav slučaj zečeva u Australiji koji su od početka 19. veka bez prirodnih neprijatelja okupirali čitav kontinent i postali pretnja usevima i brojnim drugim vrstama. Osim što kao i drugi insekti nisu omiljena stvar koju ljudi žele da vide, smrdibube ne nanose veću štetu ljudima svojim učestalijim prisustvom u stanu ili kući, ali velika brojnost njihove populacije bez sumnje utiče na neku drugu vrstu i uopšte ekosistem.

Nazvana neugodno, smrdibuba, ova stenica zapravo živi u raznim delovima sveta. On pripada familiji Pentatomidae i može biti zelene ili braon boje. U Evropi je inače tokom poslednja dva veka opisano više od dve stotine pojedinačnih vrsta smrdibube. Biolozi su ih najšire svrstali u red riličara (Hemiptera) koji je otac biologije Karl Line opisao još 1758. godine. U ovaj red spadaju insekti, polukrilci sa rilicom. Uže, smrdibube pripadaju podredu stenica (Heteroptera) kojih inače ima više od 40.000 vrsta. Stenice se hrane biljnim sokovima, drugim insektima, a neke vrste stenica zaista jesu paraziti koji napadaju čoveka.

Smrdibuba je familija stenica koja je razvila zanimljiv način odbrane od predatora. Zbog neprijatnog mirisa koji ispušta u samoodbrani, njeni neprijatelji izbegavaju da je pojedu. Miris potiče od supstance koju smrdibuba proizvodi u žlezdama i ispušta kao izlučevinu kroz pore, a koja sadrži aldehide, organske materije koje joj daju miris. Kad se ova vrsta stenica ubije, iza nje ostane neprijatan miris, što joj je uostalom darovalo i ime. Po većinskom mišljenju njen miris podseća na začin korijander, ali će vam iskusan biolog reći da više liči na hlorofil, odnosno na miris izmrvljenog lišća.

DAJU ŽIVOT ZA OPSTANAK: Smrdibuba je tokom svoje evolucije očigledno razvila ovu po svoju vrstu zgodnu sposobnost. Zanimljivo je sledeće pitanje: kako jedna vrsta razvija mehanizam kojim se štiti nakon smrti jedinke? Selekcioni pritisak, dakle predator ili voluntaristički ubica, poput, na primer, čoveka, podstiče opstanak onih gena u populaciji koji pogoduju opstanku tako što uslovno rečeno ubija jedinke koje nemaju zgodnu osobinu za preživljavanje. Ali, ako su smrdibube već mrtve kad svojim neprijatnim mirisom odvrate predatora od daljih napada na vrstu, na koga selekcija deluje?

Naša sagovornica sa IBISS-a objašnjava kako je tu reč o delovanju selekcije koja pospešuje razvoj neprijatnog mirisa kao sredstva samoodbrane, a da je to što nakon usmrćenja smrdibube neprijatno mirišu samo uzgredna posledica. Smrdibuba se mirisom brani čim uoči opasnost, bez veće ideje da pogine i tako spase celu svoju vrstu. No, situacija u kojoj smrdibubu ne ubijete jer znate da će vas ona kazniti mirisom nakon toga, već je izbacite kroz terasu ili prozor, pravi je primer win-win igre.

Ova stenica trguje mirisom za sopstveni život, ali neke druge, njene dalje rođake primenjuju sasvim drugu strategiju. Tako obična stenica (Cimex lectularius) koja je rasprostranjena po celom svetu može bez hrane da izdrži i po pola godine, na skrovitom mestu miruje danju i uvek pri temperaturi nižoj od 15 stepeni, dok se noću uvlači u krevete i siše ljudsku krv. Međutim, uglavnom je nevidljiva i ne prenosi nikakvu bolest.

S. Bubnjević