Teofil Pancic

nuspojave >

Mali oglas vojne prirode

Pogledajte elitu ološa koji je zajahao ovu zemlju, studirajte ih jednog po jednog: nigde čoveka, nigde autentične egzistencije

"Prodajem VES, malo korišćen, savršeno očuvan, legalan, svi papiri u redu, prvi vlasnik, samo ozbiljni kupci, bez cimanja, prednost onima s inicijalima A. V., a da se ne prezivaju Vučić."

Mali oglas ove sadržine objavljujem, evo, u mom omiljenom nedeljniku u nadi da ću sklopiti posao s ozbiljnom mušterijom, ili makar s Aleksandrom Vulinom. VES je, za one koji ne znaju, "vojno-evidenciona specijalnost", a moja je veziste-telefonca, pošteno (i besmisleno) stečena u JNA vojnoj pošti 5140, od 3. avgusta 1985. do 11. septembra 1986. Umereno sam nagrađivan (jedared, za Dan veze, zarad učešća u pobedničkom timu u kvizu "Tito-revolucija-mir") i nešto manje umereno kažnjavan, mahom zbog ilegalnih napuštanja vojnog objekta u neodobrene civilne svrhe. Celokupno svoje vojničko i izvanvojničko iskustvo i sva neprocenjivo dragocena saznanja (uključujući i ona o sebi) koja sam u tom periodu stekao povoljno ću ustupiti najozbiljnijem kupcu, naročito ako se ovaj zove Vulin Aleksandar. Imam, doduše, i jedan mali uslov: da mi se prilikom kupoprodaje život vrati u tačku na kojoj je bio 3. avgusta 1985. ujutru, pošto sam svih ovih 32 godine veoma tvrdo ubeđen da ni na koji način ne bih bio oštećen i uskraćen ako bi svaki sekund mog vojnikovanja, i sve što uz to ide, bio trajno anihiliran. Može li neki solidan kupac, ili bar Vulin, Aleksandar Vulin, da mi to obezbedi? Ako može – evo ruke.

Znam, ne biva to, svet nije tako uređen. Nisam baš srećan zbog toga, ali meni je još i dobro kako je Aleksandru Vulinu, koji, po sopstvenom priznanju, ne može da se s dušom sastavi zato što mu je ispunjavajuće i ozarujuće iskustvo vojnikovanja bilo uskraćeno, a sve zarad kletih problema dioptrijske naravi. I za to s vidom ga razumem: meni zbog nekog problema s bojama vojni lekari zabraniše da odem na tzv. doobuku za C kategoriju, sprečivši tako u korenu moju izglednu karijeru kamiondžije, kralja balkanskih drumova. Zbog čega, nagađam, do dan-danas više od mene žale oni koji nešto manje (nego što je to normalno) uživaju u mom pisanju.

Stvar se – s Vulinom, ne sa mnom – dodatno usložnila kad je otkriveno da je čegevarista-hobista svojevremeno nešto muljao i petljao kako je tokom famoznog Bombardovanja pošto-poto hteo u dobrovoljce, ama su ga u vojsci odbili jer, kaže, nije više bilo potražnje za njegovim VES-om, pešadijskim. Preduhitrili ga neki mangupi, valjda je zbog slabog vida poduže tražio vrata vojnog odseka. Samo, jebiga, ne možete imati nikakav validan VES, pa ni pešadijski, ako nište služili vojni rok, jer niste imali gde da ga steknete. Mislim, taj fucking VES. Pa sam zato rešio da Vulinu vrlo povoljno prodam svoj besprekorno legalno stečeni VES, meni baš ni za šta nije potreban niti je ikada bio, a njemu bi mogao valjati, makar u smislu prevazilaženja krize identiteta.

E sad, ko je Aleksandar Vulin u svom životu, to možda i zanima još nekoga osim samog Vulina, ali budimo pošteni, takvih je jednocifren broj, i to prilično nisko jednocifren. A što se nas ostalih tiče, ko je Vulin Aleksandar u našim životima? Svašta beskorisno i besmisleno, a u najnovijoj od svojih beziznimno apsurdnih inkarnacija – ministar odbrane. A ne, recimo, blesavog hoda. E, onda je Vulina isprozivalo da "kakav je on to ministar odbrane kad je eskivirao vojsku", a onda je, evo, usledila njegova patetična, srcedrapajuća tirada o tome kako, na svoju ogromnu žalost, nije mogao služiti vojsku zarad više zdravstvene (okulističke, ne okultističke) sile, zbog čega trajno duboko žali, jer je, veli, proveo detinjstvo i ranu mladost maštajući o tome da služi domovini, otadžbini, ili čemu god već trenutno važećem, s oružjem i pod punom ratnom opremom, svakog jutra žvalaveći zastavu, opet koju god aktuelnu, može s petokrakom, može i s ocilima, važno samo da je "naša". A ko smo to "mi"? Hajde sad, bez filozofiranja: "mi" smo bilo šta što u sebi uključuje i Vulin Aleksandra, njim samim. I tako je Vulin, siromah, umesto da ratnih devedesetih posluži najnovijoj Otadžbini, a možebitno i slavno pogine za nju, morao da u tom smislu ohrabruje druge, lično ostajući izvan opas... pardon, izazova, nasukan na hridi mrskog mu civilnog života. Isto kao onaj Hasanbegović u Hrvatskoj: i taj je vrlo brižljivo propustio da položi život Za Dom, pa su kojekakvi drugi to učinili umesto njega, mahom nedobrovoljno. Kao što sam i ja, srećom u mirnodopska vremena, vojnikovao četiristotinak dana svog života, a baš bi mi ti dani bili dobro došli za nešto sasvim drugo. Eto, tako je ustrojen svet: nije kome je rečeno, no kome je suđeno.

Lične sudbine na stranu, neće biti da smo baš nedužni glede našeg kolektivnog fatuma, čim smo dopustili, i to višestruko, tj. u povratu, da našim životima komanduju gulanferi koji se – stvarno ili hinjeno, u suštini je svejedno – lože na uniforme, vojske, države i zastave, pa onda još i oni najjadniji među njima: oni koji čak ni svoj mizerni, nedostojni ideal nisu bili u stanju da potkrepe sopstvenim životom, pod ovim ili onim izgovorom. Nego je njihove živote morao da odživi neko drugi, iako je taj drugi imao pametnija posla – a sva posla su ionako pametnija.

Pogledajte elitu ološa koji je zajahao ovu zemlju, studirajte ih jednog po jednog: nigde čoveka, nigde autentične egzistencije, pa neka je nošena i energijom zablude; sve lažnjaci i mućkovi. Samo su šteta i sramota od njih garantovano prave.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST