Da sam kojim slučajem opozicioni poslanik u srpskoj skupštini, pružio bih ogromnu podršku ideji da digitalizacija javne uprave (i društva uopšte) bude prioritet nove vlade. Nikako se ne bih kreveljio na tu temu, obećao bih da ću glasati za svaki dobar predlog. Jer je digitalizacija danas najvažniji preduslov za uspostavljanje ili opstanak pravne države (kako već ko voli da misli o državi koju imamo), naravno, pod uslovom da ta digitalizovana administracija bude širom otvorena za građansku kontrolu. I da takvu državu stvarno želimo. To je tehnički jednostavno ostvariti, ali je politički problematično. E, tu je prostor za bitku vlasti i opozicije.

Evo jednog ilustrativnog primera. Otkako smo nerazdvojni od mobilnih telefona, a tome ima sada barem 15 godina, svako od nas iza sebe ostavlja digitalni trag. Bukvalno. Bazne stanice omogućuju da se utvrdi naše kretanje, donekle i naše aktivnosti. Ako je zakon rešio pitanje zaštite privatnosti (zakon jeste, praksa nije), onda ta činjenica ne bi trebalo naročito da nas uznemirava. Ali, takvi digitalni otisci, pokazalo se, i te kako su od pomoći policiji u kriminalističkoj istrazi. Što znači da je digitalizacija doprinela bezbednosti, čak može da deluje i preventivno.

Naravno, odmah ćemo se setiti primera, istinitih i mitskih, gde je politički uticaj sprečio da se takvi podaci iskoriste za postizanje pravde, na ovaj ili onaj način. Činjenica je, međutim, da oni postoje, da su sačuvani na nekom serveru, što znači da je istragu moguće ponoviti ili dopuniti kada se okolnosti promene, o čemu prekršilac mora stalno da misli. Ako se neko u Skupštini izborio da se zakonom dobro uredi čuvanje podataka, a posebno njihovo bekapovanje (serveri umeju da gore, baš kao i papiri, a ima i hakovanja, sve više), onda je taj digitalni trag večan i nepromenljiv.

Drugo područje borbe je da digitalne arhive budu lako dostupne i pregledne, pod uslovom da imate prava da im pristupate. To je ključno kod digitalizacije, koliko će podataka biti pod šifrom, kao državna tajna ili zaštita privatnosti. Za medicinske kartone je jasno, ali ima li bilo kakvog opravdanja da građevinske dozvole ne budu na stalnom uvidu javnosti, tako da kada komšija krene da dovlači rizlu i pali mešalicu mogu lako da ustanovim da li se upustio u nekakav ilegalni posao. To bi trebalo da važi za sve dozvole koje država izdaje, od vozačke ili pilotske do one za posedovanje oružja. Kao građanin, voleo bih da znam da li moj komšija poseduje pištolj i da li je njegov tinejdžer uopšte položio vožnju ako mu ovaj daje da vozi. Sve to nisu pitanja privatnosti već osnovne bezbednosti ili, ako hoćete, prava. U analognom društvu je birokratija u posedu informacija koje pripadaju svima nama i neki činovnik odlučuje smem li da zavirim u te knjige i spise. U digitalizovanom su mi podaci na par klikova mišem, a to znamo i ja i onaj koji bi da dobije ono što mu ne pripada, kao i onaj koji na to treba da zažmuri ili da namigne. To samo po sebi ne garantuje sprovođenje zakona, ali otežava kršenje ili ga čini manje slatkim.

Najlepši deo digitalizacije je "vremenski pečat", nešto poput blokčejna kod bitkoina. Ako se uradi kako treba, digitalizacija onemogućava antidatiranje, recimo da ti neko izmisli datume kada si, navodno, polagao ispite i stekao diplomu. Ili da ti naknadno izda dozvolu koju nisi imao kada si se upustio u neki poduhvat. Činjenica da si prekršio zakon tvrdoglavo i binarno stoji na serveru, čuva se na još nekoliko mesta, dolazak do nje je brz i jeftin, a svaki pokušaj prekrajanja te istine je skup, rizičan, obično i nemoguć.

Ostaje ključna dilema. Da li ćemo se digitalizovati tako da nam kompjuteri unište tradiciju "ko će kome ako ne svoj svome", ili taj folklor ne treba dirati bez obzira ko je na vlasti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST