Šta bih više voleo: da sam teški siromah koji će uskoro doći u sukob i sa lično zakonom, ili da po služb. dužnosti suzbijam siromaštvo tj. siromahe?

Ako se ovako nastavi, nama koji preživljavamo pokušavajući da u pisanju postignemo izvesno ostranenie – crno se piše.

Da sam pre dve nedelje, dok sam, kao i stotine drugih trudbenika tiska, dočaravao čitaocima kako je meni pala pevajuća jedno te jedno fontana na Slaviji, napisao: "Kovaćemo mi fontanu u zvezde, pravićemo mi fontanu od blata, kad budemo videli jarbol za barjak, visok stotinu i dvadeset metara: taj će šiljak neverovatni biti otac još tridesetorma manjim i mlađim jarbolima koji biće pozabadani diljem Srbije…", publika bi pomislila da mi je vrućina udarila u glavu.

Međutim je to istina. Bio bi jarbol i duži, viši, bolji, jači, brži, ali bi zastava v takom sluchae bila predaleko od očiju, predaleko od srca, ljubiteljima vijorenja zastave i barjaktarijuma kao novog umetničkog pravca bio bi potreban durbin da obuhvate znamenitost naše prestonice onako kako znamenitost zaslužuje.

U isto vreme, u Novom Sadu punom parom radi večernja škola ili policijska svečana akademija iz koje će izaći prva klasa čuvara kanti za smeće – novi rod u dijalekt. razvoju našeg policajstva i novo zanimanje u našoj privredi koja počiva mnogo više na nadzoru nego na proizvodnji: Parking servis ima svoju armiju kontrolora, GSP ima svoje umalo ne rekoh oružane snage, kazina pak svoje pretorijance, koji će me najuriti sa parkinga kod "Jugoslavije", mile banke imaju svoje, imamo Komunalnu policiju, ubrzano stasavaju pazikuće čije ćemo dragocene usluge saborno plaćati, a sada sa nestrpljenjem iščekujemo i čuvare kontejnera. Na čijim će uniformama, ćirilicom, da svaki siromah razume, pisati: OSTAVITE SVAKU NADU VI KOJI SE NEZDRAVO HRANITE I JEZIVO SE OBLAČITE, ili će pisati: AKO NEMAŠ NIŠTA DA UBACIŠ U KANTU – NEMOJ IZ NJE NI DA UZIMAŠ – novyi zamysel vladajuće klase jeste duhovni i sanitarni preporod sirotinje kojoj je krajnje vreme da se oslobodi štetnih navika. Možeš ti reći da se onim što su drugi bacili hraniš na vlastitu odgovornost, ali dok to radiš slikaju te stotine turista, stranoj delegaciji se prevrće želudac, izvini, ali to država, najvećma okrenuta inostranstvu, neće više dopuštati!

Hoće li u pravih šest meseci čuvari samo govoriti "no, no!", "pec-pec", ili "fuj to"? Ili će u zasedi čekati da počinilac napuni najlon kesu đubretom, pa će mu tek onda predočiti njegova prava: "Sve što kažete može biti i biće upotrebljeno protiv vas kod sudije za prekršaje…" Hoće li pljačkaš kante za đubre moći da se izvuče samo sa novčanom kaznom, ili mu ne gine zatvor?

Bilo bi dobro kad bi novočuvari preuzeli nešto iz protokola saobraćajne policije: "Dobar dan! (Pomaže Bog!) Vaša prosjačka dokumenta molim, znate li šta je razlog zaustavljanja, svesni ste svog prestupa?!" Ako bi kontejnerski zavisnik pokazao znake kajanja i postidenosti, čuvari bi možda mogli i samo da ga čipuju, kao oni naučnici na "Nacionalnoj geografiji" ili "Discoveryju" što postupaju sa ajkulama, kitovima i sl. Karaprosjaku pod kožu ugrade fino odašiljač, i na svojim ekranima, koje ćemo im mi predusretljivo kupiti, daljinski, bežično, kulturno prate kretanje zamorca, pa kad vide da se ovaj prikrada nekom drugom kontejneru, sjure se dvojica dežurnih tamo govoreć mu: "Ti baš tražiš đavola, zar nismo rekli da nema više đubreta, ni pokvarenih namirnica, ni tuđih odbačenih rita, rojti i dronjaka…"

Ovo me vraća na mnogima od vas poznatu scenu iz Knez Mihailove, gde u kantu za smeće bacam zgužvanu kartonsku kutiju u kojoj su bile amer. krofnice; dok još žvaćem poslednji zalogaj rad sam da bacim i netom upotrebljenu salvetu; Piksi, ulični umetnik na fruli, otac srpskog repa, spazi me baš kad mi je ruka na gornjem obodu kante. Zapevao je ne časeći časa: "Sada jedeš iz kontejneraaa…" U pravu si, prijatelju, taj smer može za tili čas da se promeni, ljudi koji sada jedu iz kontejnera možda su koliko prošle godine u istu kantu bacili umašćenu hartiju iz koje su slistili burek, i beskućniku je neka noć na ulici bila prva, ali mi danas ne smemo biti sentimentalni prema onima koji nas brukaju na našem evropskom putu…

Evropski put! To kad čujem, tri dana sreće nemam! Više se i ne govori o EU, sada nam je već i sama pomisao na buduće naše putovanje ka njoj radost: sreća je lepa samo dok se čeka...

Nema ničeg dosadnijeg od razgovora o Evropi, stari kontinent je na mojoj privat. listi dosadnih tema stao uz bok Kosovu, vraća me filozofskom pitanju iz vremena Čaušeskua: "Ima li života pre smrti?" Zaista, naše buduće bivstvovanje u EU zar ne liči na obećanje o zagrobnom životu? Biće divotan i biće večan, ali šta da radimo dok ne kucne taj blagosloveni čas? Ima li nam života pre nego što ćemo se naći u porodici evropskih naroda i pre nego što će se Kosovo naći opet u porodici srpskih naroda?


&


"I Evropa, i Kosovo", govoraše zasluženo zaboravljeni predsednik Tadić, ja koji bih da se stvari isteraju na čistac danas bih rekao naoborot: "Ni Evropa, ni Kosovo!", a Brisel bih stavio na žeravicu: "Ne vi nama, nego ćemo mi vama 2029. godine, kad obeležavamo stogodišnjicu Zakona o kraljevoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi, saopštiti šta smo odlučili. Dotle ćemo s mene na uštap odškrinuti pokoje Poglavlje o vama, koliko da znate da vas držimo na oku. Enter. (Amin)"


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST