Sinovi umiru prvi

Pozorje, još jednom >

Žiri i žbiri, sinovi i »hejtovi«

Nastavak priče o Žiriju i njegovoj odluci, te o međunarodnoj selekciji Krugovi

Oteglo se ovo 62. Sterijino pozorje, dugo je trajalo u Novom Sadu, još duže traje svugde dokle je dobacila već famozna odluka njegovog žirija, kao i bezbrojni odjeci i reagovanja na nju, pri čemu onih odobravajućih ima tako malo da bi svi stali u jednu prostoproširenu rečenicu, i još bi im bilo komotno. Mi smo ostali dužni osvrt na predstave iz selekcije Krugovi, ali pre toga, moramo se još malo zadržati na repovima koji se vuku iza odluke petočlanog žirija predvođenog Predragom Mikijem Manojlovićem da jedinu stvarnu nagradu trogatelno, u Vučićevskom samozadivljenom maniru ("koji sam ja meni kralj!"), dodeli samom sebi, svom ukusu i svojim kriterijumima.

Kada bi čovek priređivao antologiju pisanih i izgovorenih reakcija na taštinu praznine emitovanu iz pravca žirija bila bi to, bogme, lepa zbirka, a u njoj bi se među istim koricama našli i oni koji inače paze da ni u isti tramvaj ne uđu. Sam žiri je, međutim, izbegao na neku drugu planetu: četvoro ih je u dubokoj ilegali, jedino predsednik Manojlović tu i tamo nešto kaže, i svaki put kad nešto kaže, u nameri da razjasni i odbrani The odluku, pomisliš: uh, bolje bi bilo da ništa nije ni govorio. Pošto se količina pompezne nesuvislosti i narcističkog mambo-džambo praznogovora samo širi, brzinom kosmosa neposredno nakon Velikog praska.

Ipak, najkonzistentniji autoportret primenjenog, što neko reče, mikijavelizma, dobili smo u emisiji Sedmica Radio Beograda 1, gde je Manojlović skoro ceo sat govorio šta god mu je na srcu, ponajviše o tom nesrećnom slučaju Pozorje. Između ostalog, P. Manojlović je osetio potrebu da demantuje neimenovanog govornika (slutim da znam o kome se radi) koji je rekao da se njega, Manojlovića, ionako baš i ne može videti u pozorištu već dugo. Nije tačno, kaže Predrag M., ja samo ne volim da idem na premijere; ali zato, veli, stalno pohodim probe, a gledam i predstave, kad malo, je li, sazru... Eto, tako to radi Manojlović, za razliku od nas prizemnih snobova koji prosto ne možemo da živimo bez premijerskog glamura i šušura. Pa dobro, šta sad, važno je da čovek gleda predstave... Ni frtalj sata kasnije, megjutoa, pita njega novinarka da zašto se nije unapred zahvalio na članstvu u žiriju kad je već mislio da je (sterijanska bar) produkcija tako loša, pardon, "osrednja"? Pa zato što nisam znao, na to će P. M., jerbo nisam pre Pozorja gledao ni jednu od tih predstava! Eto ti sad. A probe, Miki? A reprize? Podsetiću vas: od devet predstava u takmičarskoj konkurenciji, čak pet ih je bilo iz beogradskih pozorišta; iz skoro svih vodećih beogradskih pozorišta. Budućem se predsedniku žirija, međutim, nekim neverovatnim spletom okolnosti nije zalomilo da svrati u daleko Narodno pozorište na Elektru, ni u egzotični Atelje 212 na Decu radosti, ni u distantni Bitef teatar na Novo doba, ni u zabačeni i zavejani, vukovima i međedima okruženi BDP na Moje dete, ni u drugogalaksijski Zvezdara teatar na Hipnozu jedne ljubavi... O rekreativno-radoznalom odlasku u nezamislivih 75 svetlosnih godina, pardon kilometara, udaljeni Novi Sad na Na Drini ćupriju (koju je, lično svedočim, još pre Pozorja odgledalo bar pola pozorišnog Beograda; mangupi i vagabundi, garant poseduju lične svemirske lađe) izlišno je i sanjati.

Ove mikijevske detonacije otvaraju, ipak, ozbiljniji problem: kako se uopšte bira žiri SP? Izvinjavam se, ali neko ko živi u Beogradu ili Novom Sadu, a nema ni najovlašniju predstavu o stvarnom pozorišnom životu Srbije, nema šta da traži u žiriju jednog ozbiljnog festivala, pa neka je sto puta slavno glumačko ime! Nisi gledao ništa do sada? E pa, nemoj ni od sada... Biće da je Pozorje kao institucija ovom Mikiblamažom pomalo i dobilo što je prizvalo, onog trenutka kad je, po svoj prilici, pristalo da mu se sa strane oktroiše ako ne ceo žiri, onda barem njegov predsednik. Ima tu još jedna stvar, na koju je razložno upozorio Milan Vlajčić: kakav je to žiri SP u kojem nema nijednog pozorišnog kritičara, ni jednog teatrologa? Svaka čast rediteljima, glumcima i kompozitorki, ali to ovako ne može, to je ispod standarda. Možete li, recimo, da zamislite NIN-ov žiri za roman bez književnih kritičara?!

Ako me pitate – pitajte, molim vas... – šta mislim otkud to, imam za to jedno pre svega sociokulturno, a tek sekundarno političko objašnjenje. Kao i kroz veći deo devedesetih, ovde institucionalnu glavnu reč u kulturi u poslednjih pet-šest godina opet vode najgori i najnekompetentniji delovi političkih i politkulturnih elita. To su ljudi koji o kulturi i o bilo kojoj umetnosti ne znaju ama baš ništa relevantno i suvislo, i čije su predstave o tome ubogo malograđanske. Zato njih, kada je pozorište i film u pitanju, toliko fasciniraju glumci: naprosto, oni su im jedino vidljivi i za njih, za glumce, jedino znaju. Za ove ostale baš i ne shvataju čime se zapravo bave (priznajem, sećam se kad ni ja to nisam znao, ali imao sam devet godina). Zato im ideja "našeg slaaaavnog glumca" na čelu žirija zvuči tako seksi (a to što taj još i milo gleda na Gospodara, dodatna je vajdica). I zato su upravnici skoro svih beogradskih pozorišta glumci. Ne, ne dezavuišem glumački esnaf, bilo je među glumcima sjajnih upravnika, ali ova glumoupravnička unisonost je vrlo indikativna. Ne trebaju ljudima novi Ćirilovi i Mire Trailović, belaj je to veliki.

Exit

Napokon, Krugovi... U Pozorju iznova, po uzoru na devedesete, stešnjenom na koncept "domaćeg" u granicama Srbijice, selektor Miki Radonjić koncipirao je međunarodni, netakmičarski program Krugovi kao pre svega ex-YU reviju (publika, ne samo sterijanska, to uvek voli, i to je sasvim razumljivo jer publika nema ceremonijalnu i politikantsku obavezu da taj prostor tretira kao "inostranstvo"), a tako će to verovatno funkcionisati i ubuduće, ne samo zato što je to srazmerno najjeftinije. Ipak, ono što je trebalo da bude centralna atrakcija Krugova jedina je predstava koja iz tih okvira bitnije iskače, a to je radioničarski projekat Exit slavnog mađarskog reditelja Arpada Šilinga (njegova je predstava Fekete verovatno najimpresivniji momenat Pozorja u XXI veku), ostvaren s glumcima i glumicama (i u koprodukciji) Mađarskog državnog pozorišta Čiki Gergelj iz Temišvara, Rumunija, Pozorišta klasike Joan Slavici iz Arada, Rumunija, te NP Sombor. Grupa imigranata, Mađara, Rumuna i Srba, nalazi se "nasukana" u nekom međuprostoru nejasne namene, negde u Engleskoj; oni žele unutra, Englezi ne znaju bi li ih pustili (Šiling kaže da mu je bregzit bio povod za priču). Ljudi priklješteni u međuprostoru, pre svega egzistencijalnom, tek onda fizičkom, sa prtljagom nerešenih odnosa i frustracija iz bivših života, s nejasnim, krhkim nadama za budućnost, nesnađeni i vazda pomalo dronjavi i nekako second class Istočnoevropljani, u toj će se dušegupki malo združivati, a malo više boriti kao gušteri u tegli; jedan od njih – Srbin, naravno... – će se samopredložiti za vođu i pregovarača sa spoljnim svetom. Samo, ima li još ičega u spoljnom svetu zarad čega bi vredelo izlaziti? Ičega osim nasilja, nereda, epidemija? Ova je predstava bez scenografije, više oslonjena na glumačke improvizacije nego na osobito vidljiv Šilingov angažman (zove li se to: tezga?) na momente živa i iskričava, ali kao celina difuzna i konfuzna, nedomišljena i nedorađena, tek relativno intrigantan kroki nečega što je mogla da bude. Svakako je vredelo videti, ali od nečega što potpisuje Arpad Šiling očekujete više od manje ili više umešnog variranja večitih žalopojki o Evropljanima prve i druge klase.

Predstava Sinovi umiru prvi, po tekstu vodećeg hrvatskog dramskog pisca Mate Matišića, u režiji Marka Misirače i produkciji Narodnog pozorišta Bosanske krajine iz Banjaluke, nekako je retrospektivno uskočila na mesto Šilingove i pokazala se, po većinskom mišljenju kritike i publike, centralnim događajem Krugova. Roditelji dobijaju dojavu o lokaciji masovne grobnice u kojoj je za rata sahranjen njihov sin, ali uz to ide i ucena: za tu se informaciju ima debelo platiti... Deo porodice, međutim, odlučuje da se na neočekivani način suprotstavi i osveti ratno-grobljanskoj mafiji, što će dovesti do crnohumornih, grotesknih, naposletku i tragičnih posledica... Komad je to o čestitosti, ali i povodljivosti i gluposti "malog čoveka" kojeg uvek uhvate na isto bućkalo, i kao da nema tog stradanja koje bi bilo dovoljno veliko da se iz tog začaranog kruga izađe. Izvorno se priča događa u Dalmatinskoj zagori i pisana je u tome primerenom jezičkom idiomu, koju je banjalučka produkcija "prevela" u srpsku porodicu iz Kočićevog zavičaja; "prevod" funkcioniše bez problema, jer su fenomeni isti, a isti je i mentalitet, predrasude, zadrtosti, zablude. Utisak je samo kvarila "prenagažena" igra većine glumaca, kao da se u silnoj želji za što boljim priključkom sa publikom nije mnogo strepelo od estradolike eksploatacije stereotipa – a trebalo je.

Tri zime

Tri zime Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana i u produkciji HNK Zagreb jedna je od onih velikih ansambl predstava bez kakvih "nacionalni" teatri" gube svrhu. Ljubljansku verziju inscenacije komada Tene Štivičić o trima generacijama žena u jednoj zagrebačkoj vili, to jest o prelomnim momentima novije istorije (1945, 1990, 2011 – godina ulaska Hrvatske u EU) nedavno smo gledali u Beogradu; zagrebačka je verzija nekako raspričanija, stilski manje čista, ne tako minuciozno promišljena i izvedena, ali i dalje teatarski moćna, dovoljno uzbudljiva da drži "celovečernju" pažnju, a komad Tene Štivičić zavređuje da bude viđen u različitim interpretacijama. Poseban adut predstave je igra Dragana Despota, Ksenije Marinković, Jadranke Đokić, Alme Price, Luce Anić... A o Nini Violić da se i ne govori!

Otkad pratim Pozorje ne pamtim ovoliki, gotovo unisoni "hejt" kojim je ispraćena jedna predstava među pozorišnim i medijskim svetom, a kojim je ispraćen Teferič Derviša Sušića u režiji Aleša Kurta, Kamerni teatar 55, Sarajevo. Razlozi su, rekao bih, pomalo snobovske naravi: kako da se nama, ovako urbanima, uopšte dopadne, kako da uopšte iskomunicira s nama, predstava bez distance smeštena u zabačeno i zaostalo bosansko selo za turskoga zemana, s ljudima tako glasnim i prostim i uopšte nekako tako nesofisticiranim... Kad se razgrne površinska buka, Teferič je zanimljiva, na momente ekstremna i šokantna (s ugrađenim rizikom mestimičnog otklizavanja u banalnost) priča o našim tiranima i našim oslobodiocima, neretko gorim od izvornih tirana, ali i o "nama" koji sve to dugo pokorno trpimo, gledajući samo kako da se u tu trulež nekako "ugradimo". Kamo sreće da je bar deo onog masovnog kolutanja očima nakon ove predstave sačuvan za, recimo, Moje dete, tu stvarnu reviju stereotipa i pozorišni skandal, ali jok, Teferič je naprosto laka meta, pa su se mnogi za nju i zakačili...

Naposletku, Haris je Pašović, uz radioničarski rad s nekoliko desetina mladih glumaca i glumica iz BiH i Srbije, i u složenoj regionalnoj koprodukciji, napravio dvočasovni pozorišni spektakl Za šta biste dali svoj život, svojevrsni teatarski esej o (samo)žrtvovanju, o vrednostima za koje bismo, ili ne bismo, žrtvovali sebe i ono što nam je drago. Dobar deo predstave sastoji se od nabrajanja i razmatranja slučajeva ljudi koji su to ovako ili onako učinili, boreći se za uzvišene i plemenite, ali bogme i za zločinačke ciljeve. To je ujedno i ugrađena slabost predstave: toga u jednom trenutku naprosto bude previše, te repetitivnosti, tog nabrajanja; projekat je ipak zanimljiv, uz srčani angažman niza mladih glumaca i glumica koji su zalegli za predstavu s osećanjem da korespondira s njihovim samopreispitivanjima – baš kao i dobar deo nas iz publike.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST