fotografije: ap

Istupanje SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma >

Dan nakon sledećih izbora

Prema članu 28 Pariskog sporazuma o klimi, SAD ne mogu da ga napuste pre 4. novembra 2020. godine. Mada odluka Donalda Trampa predstavlja udarac naporima u borbi protiv globalnog zagrevanja, SAD će biti njegov deo sve do prvog dana nakon sledećih izbora

Tužan dan. Greška. Vrlo razočaravajuće. Konfuzna besmislica. Blesavo i bezočno. Najgluplji potez od rata u Iraku.

Nepregledna je serija oštrih komentara kojima su naučnici i klimatski aktivisti širom sveta dočekali odluku američkog predsednika Donalda Trampa da istupi iz Pariskog sporazuma o klimatskim promenama. Vest je dočekana izrazito negativno u američkim i svetskim medijima. Trampovi politički protivnici iz dana u dan prave buru koja se ne stišava ni nedelju dana kasnije. Organi Ujedinjenih nacija koji se staraju o klimi su ucveljeno dočekali ovu odluku, a brojne države su izrazile otvoreno neslaganje. Uz brojne druge reakcije, u samoj Americi se pojavila i inicijativa "Pariz je moja država".

"Izabran sam da predstavljam građane Pitsburga, a ne Pariza", rekao je Donald Tramp dok je u ružičnjaku ispred Bele kuće tokom govora od 1. juna najavljivao ispunjenje još jednog obećanja iz kampanje – da će se SAD povući iz obaveza predviđenih klimatskim sporazumom iz Pariza, kojim su se obavezale da će do 2025. smanjiti emisiju štetnih gasova za 26 do 28 odsto (u odnosu na 2005. godinu). Tramp je svoju odluku obrazložio obavezom da štiti Sjedinjene Američke Države i njene građane, kao i stavom da Pariski sporazum nije fer prema SAD. U odgovoru na ovu opasku oglasio se i gradonačelnik Pitsburga Bil Peduto, koji je podsetio da je 80 odsto njegovih sugrađana glasalo za Hilari Klinton i da će njegov grad slediti preporuke iz ukinutog sporazuma.

Mada žestoko kritikovana tokom protekle nedelje, Trampova odluka nije iznenađujuća: uz spoljnotrgovinske sporazume kao što su TPP i NAFTA, Pariski sporazum je bio jedna od najčešćih meta Trampovih kritika tokom predsedničke kampanje. Kako prenose mediji, američki predsednik je odluku doneo posle neuspešne poslednje runde lobiranja za ostanak u Sporazumu, u kojoj su učestvovali mnogobrojni političari, aktivisti i biznismeni, pa i njegova ćerka Ivanka. Mada je i u njegovom najužem krugu bilo neodlučnih, Tramp je odigrao na doslednost i privrženost biračima iz industrijskih sredina (među kojima trenutno nije Pitsburg), gde zelena politika Demokratske stranke ne uživa nikakvu podršku. Čini se da je pritom računao na ekstremnu kritiku koja ga, što je snažnija, čini jačim u onim američkim sredinama do kojih mu je stalo.

ČLAN 28: Naime, u mnogim delovima SAD otpor prema činjenici da je čovek kriv za globalno zagrevanje ne potiče samo od krupnog kapitala i energetike, već predstavlja rasprostranjeno uverenje američkih građana. Tako je Zapadna Virdžinija, nekada tradicionalno demokratska, u poslednje dve decenije napravila zaokret prema republikanskoj partiji, između ostalog zbog toga što mnogi glasači krive demokrate za zelene zakone koji uništavaju istorijske izvore njenog prosperiteta – rudnike uglja, elektrane i pilane. To je osnovni razlog zašto dve godine staru odluku Baraka Obame da se SAD uključe u borbu protiv globalnog zagrevanja pristupanjem "najboljem klimatskom sporazumu ikada", u međuvremenu nije ratifikovao američki Kongres.

Ako se ova odluka osmotri pažljivije, stvar nije toliko ekonomske prirode, već je doneta radi efekta kod birača, što uključuje i očekivanu tvrdu reakciju boraca za zaštitu životne sredine. Budući da SAD nisu u potpunosti prihvatile Pariski sporazum, Tramp je ovde imao jednostavan potez – uz podršku Republikanske partije dovoljno je bilo samo da objavi kako SAD napuštaju sporazum.

Samo napuštanje neće teći ni blizu tako jednostavno, a možda se i nikada ne sprovede. Prema članu 28 ovog dokumenta države ne mogu tek tako da napuste Pariski sporazum pre 2020. godine. To znači da će pravila igre, među kojima je i izveštavanje Ujedinjenih nacija, biti na snazi i za SAD kao i za sve ostale potpisnice bar još četiri godine, do 4. novembra 2020, bukvalno jedan dan nakon narednih predsedničkih izbora u SAD.

Mada je najavio da će raditi na "boljem dilu" za SAD, Trampovo polazište za ovu vrstu flerta sa svojim biračima počiva na ničim zasnovanoj tvrdnji da čovek nije izazvao, niti utiče na globalno zagrevanje. To mišljenje zadovoljava čitav spektar klimatskih skeptika, dok sa druge strane ispunjava užasom sve one koji žive izvan SAD, a sa pravom su zabrinuti zbog globalnog zagrevanja. Jer, već utiču na povećanje broja i jačanje takozvanih klimatskih ekstrema, na suše, padavine, poplave. Uveliko doprinose rastu cena poljoprivrednih proizvoda, a uskoro će izazivati i globalne nestašice proizvoda, kao što su kafa ili kakao.

DVA STEPENA: Kakvo je zapravo stanje sa klimom? O tome najbolje svedoči sve viša i viša cena namirnica u lokalnoj samoposluzi. No, to je kraj lanca posledica.

Ako se pak krene od početka, detaljni podaci koje je objavio Međuvladin panel za klimatske promene (IPCC) u takozvanom Petom izveštaju pokazali su da je za globalno zagrevanje od dva stepena koje se očekuje do 2100. isključivo odgovoran čovek. Takođe, znamo i da dosadašnji napori da se zaustavi emisija CO2 nisu uspeli. Mračne vesti kako ćemo do kraja veka trpeti posledice klimatskih promena čak i kad bismo u ovom trenutku sasvim zaustavili emisiju CO2, a koje su se nalazile u trodelnom Petom izveštaju IPCC-a, dodatno su potvrđene poslednjim vestima o novom topljenju Zemljinih ledenih kapa. Slične vesti i rezultate možemo videti bukvalno svake sedmice.

Istraživanja već dugo i nedvosmisleno potvrđuju da je tokom industrijske ere, zbog sagorevanja fosilnih goriva, pre svega uglja, povećana koncentracija CO2 u atmosferi. Ovaj porast je doveo do toga da se nešto veći deo Sunčeve toplote duže zadržava u atmosferi i zato dolazi do blagog rasta globalne temperature. Mada je proces spor i postupan, posledice su razorne. Opšti je konsenzus (ali samo to) da porast srednje globalne temperature od dva stepena Celzijusa nije previše strašan. Budući da stvari ne možemo vratiti na staro, smatra se da je dovoljno stati na tolikom rastu da se na planeti ne dogodi haos. Pritom, sasvim je jasno da će i taj rast značajno uticati na brojne eko-sisteme i život na Zemlji.

Posledice lokalnog zagrevanja se uvek posmatraju kao splet više okolnosti. Svakako ih već osećamo u učestaloj pojavi klimatskih ekstrema, toplotnih talasa i poplava, za koji danak plaćaju brojne evropske države. One se osećaju i bliže – na svakoj lokalnoj pijaci, u Pitsburgu ili bilo gde drugde u svetu. Troškovi proizvodnje u uslovima učestalih suša, ali i drugih faktora koji su izazvani globalnim zagrevanjem, dovode do rasta svetske cene žitarica i praktično svih namirnica. Za pojedine, u godinama koje dolaze to znači više cene hrane, za sve veći broj ljudi na Zemlji to znači glad. I nove sukobe.

PRODOR: Potpisivanje Pariskog klimatskog ugovora

NACIONALNI DOPRINOSI: Otkako je početkom sedamdesetih godina 20. veka geolozima i klimatolozima postalo jasno šta se događa sa atmosferom i da stvari uopšte ne idu u dobrom smeru, Ujedinjene nacije su na razne načine pokušale da zaustave rast temperature i pre konsenzusa o dva stepena. Pokazalo se, međutim, da bilo kakav cilj koji ima globalne efekte, a lokalno odricanje, nije lako dostići.

Punih deset godina se, pre i nakon okončanja važenja poznatog i neuspešnog Kjoto protokola, bez uspeha radilo na tome da se usvoji novi sporazum i da se uz njegove instrumente globalno smanji sagorevanje fosilnih goriva u tolikoj meri, da se rast CO2 uspori i zaustavi. To je podrazumevalo značajna odricanja u najvećim ekonomijama – dugoročno, gašenje termoelektrana na ugalj i prelazak na alterantivne izvore energije. Samim tim, to je imalo svoju nemalu tržišnu cenu. Ipak, sve procene pokazuju da će globalni gubici zbog klimatskih promena do 2100. godine prevazići gubitke zbog mitigacije, kako se naziva proces smanjenja CO2.

Nakon niza pregovora, gde je presudan bio dogovor dve zemlje koje su najveći emiteri CO2, Kine i SAD, konačno se došlo do Pariskog sporazuma. To se desilo u decembru 2015. godine, na sastanku potpisnica konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama (UNFCCC). Ključna prednost ovog dogovora u odnosu na prethodne slične globalne sporazume podrazumevala je da se sve zemlje same, na lokalu, pre konferencije unapred obavežu za koliko procenata su spremne da smanje nacionalne emisije u odnosu na nivo iz 1990. godine. Ovaj broj određuje takozvani INDC – nacionalni klimatski doprinos (Intended Nationally Determined Contribution), a da bi SAD dostigle taj cilj, neophodno je da smanje emisiju za 26-28 odsto. Među drugima, Srbija se u Parizu obavezala na smanjenje emisije CO2 od 9,8 odsto.

Isto kao što delovi SAD u borbi protiv klimatskih promena vide pretnju, u nekim drugim delovima sveta ona predstavlja jednu od okosnica politike. Tako, na primer, Evropa koja često izgleda kao raštimovan orkestar, a povremeno i kao zajednica zemalja u sukobu, na temu globalnog zagrevanja nastupa sasvim jedinstveno.

Evropska unija u Pariskom sporazumu ima ambiciozan cilj: do 2020. godine namerava da smanji emisije gasova staklene bašte za 20 odsto na teritoriji svojih država članica, u poređenju sa stanjem iz 1990. godine. Uz ove ambicije na koje je obavezana INDC-jem država članica, Evropa ima i dugoročniji plan – da do 2050. praktično svede na minimum emisije ugljen-dioksida i drugih gasova nastalih sagorevanjem fosilnih goriva, odnosno da ih smanji za 80 do 95 odsto. Reagujući na Trampovu odluku, Evropska unija ne samo da nije odustala od tih ciljeva, nego je preko okeana poslala i poruku o "izdaji".

Na drugoj strani, unutar SAD jedna konkretna reakcija stigla je do Bele kuće brže nego što je Tramp napustio ružičnjak. Naime, njegovo istupanje je odmah ujedinilo tri "zelene", demokratske, savezne države – Kaliforniju, Njujork i Vašington. Ove tri države su istog dana, 1. juna, osnovale takozvanu Klimatsku alijansu Sjedinjenih Američkih Država (United States Climate Alliance) sa ciljem da unutar svojih granica zadrže obaveze koje su SAD preuzele Pariskim sporazumom.

Ova ideja je zvučala odlično, ali osim simbolike, u startu nije promenila mnogo. Mada čine petinu američke populacije i proizvede skoro četvrtinu američkog BDP-a, ove tri države emituju samo 11 odsto američkog CO2. No, do kraja dana, Alijansi se pridružilo još osam država koje takođe ne utiču mnogo na emisiju. "Ovo je veće od bilo kog filma, ovo je izazov našeg doba", rekao je u video-poruci američkom predsedniku glumac Arnold Švarceneger, bivši guverner Kalifornije i veliki borac za smanjenje CO2. Sledeća prilika, međutim, da se SAD iskreno vrate u tu borbu doći će dan nakon narednih američkih izbora.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST