Čitajući naširoko ovih dana o zaštiti od ucenjivačkih virusa i svih drugih oblika sajber kriminala, naišao sam na tri zakona o kompjuterima koje je pre desetak godina definisao novinar "Gardijana" Džek Skofild. On prati IT za "Gardijan" još od 1983. u vreme MSDOS-a, dve godine pre nastanka Vindouza, što znači da je prisustvovao svemu važnom što se oko kompjutera dešavalo i pozvan je da deli savete ("Pitajte Džeka" naziv je njegove redovne rubrike).

Prvi Džekov zakon o kompjuterima kaže da je format u kojem čuvate neku informaciju daleko važniji od uređaja na kome je čuvate. Evo objašnjenja. Setili ste se da ste pre dvadesetak godina nešto projektovali ili pisali na računaru kada ste sređujući ormare naleteli na stare diskete. Uz pretpostavku da nađete uređaj za čitanje disketa (FDD), pitanje je da li će današnji programi moći da ih pročitaju. Džek kaže da više truda uložimo u kupovinu hardvera koji traje nekoliko godina nego u razmišljanje kako ćemo čuvati ono što na kompjuteru proizvedemo. Fajlovi lako nadžive i hardver i nas. S druge strane, softver koji ume da ih pročita može da nestane, mnogo je takvih primera u prošlosti.

Drugi zakon kaže da digitalna informacija praktično ne postoji ako je nemamo u barem dve kopije. Na aparatu na kojem smo je kreirali i još negde odakle možemo da je povratimo ukoliko se ispostavi da smo je slučajno izbrisali. A takvih je slučajnosti previše. Ovaj zakon doživeo je ovih dana amandman koji se tiče bekapovanja. Amandman kaže da nisi napravio bekap ako ga nemaš najmanje na tri mesta na različitim medijima. Najčešća preporuka je da jedna kopija bude u memoriji uređaja na kojem je podatak nastao (ovaj tekst se prvo čuva na hard-disku računara na kojem je pisan), druga kopija je negde u klaudu (ovaj tekst ide u Google drive preko Gmaila), a treća bi bio DVD, dakle nosač informacija koji neće biti oštećen u slučaju udara virusa (nemam). Moguće je produžiti ovaj niz, ali ova tri bekapa garantuju bezbednost.

Treći Skofildov zakon kaže da ako ti je pristup sopstvenim podacima jednostavan i komforan, onda je takav i za druge, naročito za hakere. To se najpre odnosi na pasvorde, ako su laki za pamćenje i kratki, lako će ih i uljez pogoditi. Pritom, tendencija je da jednim pasvordom ili dodirom uđemo u sve svoje uređaje i arhive. Ako je sistem za razmenu fotografija u mobilnom telefonu jednostavan, onda će ih se lako dokopati i neko na javnom vaj-faju u kafiću. To što se na jedan klik fotografije ili video-klipovi šalju dalje, dodatno mu olakšava posao.

Skofild danas kaže da još nema potrebe za četvrtim zakonom (otvoren je za sugestije), ali da prvi zakon koji se odnosi na vreme mnoštva operativnih sistema i programa koji rade samo na jednom od njih, danas dobro služi u slučaju različitih klaud servisa koji međusobno ne komuniciraju. A to otkrijete tek kada odlučite da promenite klaud i shvatite da će migracija trajati danima jer uključuje prebacivanje svih terabajta na neki računar i ponovno podizanje. Drugi i treći zakon odlično pokrivaju aktuelni rensomver.

Eto sličnosti interneta sa Srbijom, imaju odlične zakone, samo ih ne primenjuju.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST