fotografije: ap photo
NAJMLAĐI PREDSEDNIK FRANCUSKE: Emanuel Makron sa suprugom Brižit Tronje

Francuska – Pobeda Emanuela Makrona >

Evropska zvezda je rođena

Novog predsednika Francuske veličaju kao novu nadu Evropske unije. Emanuel Makron je, međutim, politička nepoznanica. Svojim "niti-levo-niti-desno" kursom teško da će moći da formira vladu sa stabilnom većinom nakon parlamentarnih izbora u prvoj polovini juna. Ideološka neopredeljenost je pogodna za prikupljanje glasova iz svih tabora nezadovoljnika, ali može da se ispostavi kao otežavajuća okolnost za sprovođenje ekonomskog programa

Kakvo olakšanje u Evropi: Mladi, šarmantni, poletni Emanuel Makron počistio je sa 66 odsto osvojenih glasova u drugom krugu predsedničkih izbora Darta Vejdera evropske politike Marin le Pen. Baš kao u Ratovima zvezda "dobro" je pobedilo "zlo". U briselskoj interpretaciji: proevropski princ koji se niotkuda pojavio sa svojim pokretom "U marš!" pokorio je u bespoštednoj borbi mračne, nacionalističke sile okupljene oko Nacionalnog fronta koje su pretile da rasture Evropsku uniju, decenijama mukotrpno građeni privredni, socijalni i mirovni evropski projekat. Posle "istorijskih", "sudbonosnih", "najvažnijih izbora u 2017. godini" usledilo je veliko olakšanje. Ali: ovo je tek još jedan u nizu serijala o borbi za opstanak Evropske unije okrnjene nakon Bregzita, oslabljene finansijskom krizom kojoj se ne vidi kraj, podeljene između privredno stabilnog severa i prezaduženog juga kontinenta sa visokim stopama nezaposlenosti. Za Marin le Pen glasala je jedna trećina Francuza, slične političke partije koje bi da izađu iz EU ili ojačaju nacionalne države nauštrb uticaja zajedničkih institucija tinjaju ili bukte širom Evrope.

"Evropa i svet uprli su svoje poglede u nas", izjavio je Makron posle pobede, svestan da je ovo njegov trenutak, da je on nova zvezda Evropske unije. Iskoristio je slabosti republikanskog i socijalističkog kandidata i nezadovoljstvo velikog broja građana, popunio vakuum nastao prezasićenošću Francuza etabliranim političkim partijama, okrenuo tradicionalni politički sistem naglavačke i sa 39 godina postao najmlađi predsednik u istoriji Francuske. U pobedničkom govoru naveo je ponovno uspostavljanje evropskog jedinstva, saniranje privrede i unutrašnju bezbednost. Kada se zahvaljivao svojoj porodici, njegove pristalice uzvikivale su ime nove prve dame Brižit Tronje. Ona je prišla svom 25 godina mlađem suprugu, poljubila ga, a zatim su svi zajedno otpevali Marseljezu.

PARLAMENTARNI IZBORI: Preteranog razloga za slavlje, međutim, nema. Jeste izbegnuta katastrofa, kandidatkinja Nacionalnog fronta je poražena, ali je Emanuel Makron politička nepoznanica. Njegov "niti-levo-niti-desno" program, koji su kritičari nazivali i "niti smrdi, niti miriše", jeste ga doveo u drugi krug izbora u kome je zatim više od dve trećine Francuza glasalo "protiv" Marin le Pen, a ne "za" bivšeg bankara Rotšildove banke i ministra privrede pod Fransoa Olandom, ali je pitanje kako će "U marš!" da prođe na parlamentarnim izborima 11. i 18. juna.

Za sprovođenje njegovih ambicioznih ideja Makronu bi bila potrebna stabilna vlada sa stabilnom parlamentarnom većinom, što je u ovom trenutku malo verovatno. Za socijaliste njegov program je isuviše neoliberalan, za republikance isuviše levi. Nekakva trojna koalicija, ili kohabitacija sa premijerom iz druge partije, situacija kakva je poslednji put bila između 1997. i 2002. godine kada je predsednik države bio Žak Širak, a predsednik Vlade socijalista Lionel Žospen, lako bi mogla da gurne Francusku u političku krizu. Tradicionalne snage neće tek tako da prepuste teren i privilegije nekakvom pokretu nastalom pre godinu dana na društvenim mrežama.

Makron je predstavio svoj program u kratkim crtama: planira da Francusku učini konkurentnijom, da olabavi radno pravo u korist poslodavaca, da otpusti 120.000 ljudi iz javne uprave i za pet godina uštedi 60 milijardi evra; hoće zajedno sa Nemačkom da reformiše evrozonu, čijih bi 19 država članica trebalo da se složi oko zajedničkog budžeta, parlamenta i ministra finansija; imigraciona politika bi manje-više ostala ista, s tim što bi lokalne uprave dobile podršku za integracione projekte; hoće da zaposli dodatnih 10.000 policajaca i izgradi dodatnih 15.000 mesta u zatvorima, kao i da objedini rad bezbednosnih službi u borbi protiv terorizma; ostaje privržen NATO-u, vojni budžet bi podigao na dva odsto BDP-a; udeo atomske energije u snabdevanju Francuske strujom bi do 2025. godine smanjio sa 75 na 50 odsto; traži minimalne socijalne standarde obavezujuće za čitavu EU i zajedničko preuzimanje dugova. Sve u svemu: svakako za EU, svakako neoliberlano, malo zeleno i levo, ali na račun Evropske unije.

Bečki "Standard" piše da liberali Makrona psuju kao "socijalistu stare garde" koji bi da nastavi gde je Oland neslavno stao, zato što, na primer, hoće da uvede državno osiguranje za nezaposlene; levica ga, pak, naziva "ultraliberalom", zato što je nagovestio otpuštanja iz javnog sektora i da bi predsedničkim dekretima mogao da ukine povlastice radnika kao što je tridesetpetočasovna radna nedelja. Sindikati su preventivno zapretili protestima i štrajkovima.

Samo dan nakon izbora čulo se i glasno negodovanje demohrišćana iz Nemačke. Makronu su poručili da niti Francuskoj, niti evrozoni ne manjka dugova, te da bi mu bolje bilo da gleda kako će da reformiše francusku privredu, a ne gde će moći da ižicka još para; da neko prebacivanje dugova na sve članice evrozone ne dolazi u obzir, jer bi kapital izgubio poverenje u evro, te da bi trebalo prvo da pokaže da je u stanju da reformiše sopstvenu zemlju, pre nego što zahteva reforme u EU i evrozoni.

Nakon Bregzita značaj Francuske za opstanak i razvoj EU je još više porastao. Druga najjača privredna sila je i jedina članice Unije sa nuklearnim naoružanjem i sa stalnim mestom u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Od saradnje Pariza sa privredno dominantnom Nemačkom zavisi budućnost EU.

RADOST KRASI SVE LEPOTE: Kako god, u Briselu se za sada slavi ne samo to što je izbegnuta katastrofa, već i da je najzad u nekoj zemlji EU pobedio neko ko je u kampanju izričito išao sa zastavom EU, na čijim skupovima se svirala i pevala himna EU, Šilerova Oda radosti na taktove Betovenove Devete simfonije: Radost krasi sve lepote, kćeri iz Elizija… Makron slovi za ubeđenog Evropejca.

Predsednik Evropskog saveta Donald Tusk čestitao je "francuskom narodu" što je izglasao "slobodu, ravnopravnost i bratstvo" umesto "tiranije i obmane". U sličnom tonu govorili su i drugi predstavnici briselske administracije: Makronova pobeda znači pobedu Evrope, pobedu reformi, pobedu budućnosti; Francuzi su pokazali kako se bori protiv ekstremizma i populizma; pobedila je otvorena, progresivna Francuska. Posle tesne pobede zelenog, proevropskog političara Aleksandra van der Belena protiv antievropskog desničara Norberta Hofera na predsedničkim izborima u Austriji krajem prošle godine, ovo je "druga pobeda Brisela" zaredom na nekim evropskim izborima.

No u Briselu je svima jasno da se unutar EU ništa neće pokretati dok ne prođu parlamentarni izbori u Nemačkoj na jesen ove godine, bez obzira na to da li će novi kancelar postati socijaldemokrata Martin Šulc, ili će Angela Merkel dobiti i četvrti mandat da sastavi vladu. Bez usaglašavanja između Pariza i Berlina unutar EU ništa ne može da se pokrene.

Sa stanovišta Berlina Francuska na čelu sa Makronom tek treba da pokaže svoju verodostojnost, tako što će poštovati finansijska pravila EU koje je nametnula Nemačka i smanjiti svoj dug. Za reč se odmah javio nemački ministar finansija Volfgang Šojble i rekao da prezadužene države kao što su Francuska i Italija prvo moraju da smanje svoje ogromne dugove, pa tek onda da pričaju o preraspodeli dugova unutar evrozone. Drugi pak kritikuju nemačku "dogmatsku štednju" i traže od Nemačke da više doprinosi "evropskom duhu" i "evropskoj solidarnosti". Ako Angela Merkel ostane kancelarka, sva je prilika da Nemačka neće menjati svoju dosadašnju evropsku politiku.

OPSEDNUT SOBOM: Pošto je izborio pobedu i privremeno otklonio opasnost od sve snažnijeg Nacionalnog fronta, Makron je novi nosilac evropske nade. Malo ko se seća kako se u superlativima pisalo i govorilo i o Fransoa Olandu kada je došao na vlast.

Emanuel Makron je nepoznanica. Baš kao što je nekonvencionalan njegov brak, tako je nekonvencionalno osvojio Francusku: on nikada ranije nije učestvovao ni na jednim, čak ni na lokalnim izborima; javnosti je postao poznat tek 2014. kada ga je Oland postavio za ministra privrede; "U marš!" je osnovao tako što je oko 200.000 ljudi kliknulo mišem u znak potvrde; kao što je njegova partija nastala virtualno, takva mu je ideologija, ni desna, ni leva, pogodna za sve, praktična za kupljenje glasova nezadovoljnih. Mada zbog njegove poslovne, bankarske prošlosti mnogi u njemu vide politički proizvod krupnog kapitala i poslovnih elita, Makron je na vlast došao na opštem trendu rasprostranjenog nezadovoljstva u zapadnim zemljama – neverovatnom brzinom je sakupio protestne glasove, samo što se protestni glasovi prikupljeni bez ideologije na osnovu spiska lepih želja jednako brzo i osipaju na neku drugu stranu.

Za Emanuela Makrona neki bivši saradnici iz Socijalističke partije kažu da "nepokolebljivo veruje u sebe", da je "opsednut sobom". Samo tako je mogao da kao petnaestogodišnji učenik očara svoju 25 godina stariju profesorku i kasnije se njom oženi, da konzervativnu zemlju kakva je Francuska kao Napoleon zauzme na juriš.

Tokom predsedničke kampanje jedan student rekao je Makronu da se "loži na svoju profesorku krivičnog prava" i šta bi mu on savetovao. Prvo moraš da otkriješ da li su osećanja obostrana, odgovorio je predsednički kandidat, a ako je tako, samo navali, nema tabua. Ako osećanja nisu obostrana, onda bi trebalo da preispitaš samog sebe.

Jedan bivši kolega sa studija je za knjigu koju je izdao Figaro, o Emanuelu Makronu rekao da ovaj ne voli podele, čak da ih se "gnuša", da on "voli da ga svi vole". Emanuela Makrona sada vole jer se predstavlja kao spasilac, kao izbavitelj nacije, kao hrabri reformator koji će da pokrene privredu i okoštalu francusku administraciju. Ako zaista bude počeo da sprovodi reforme, veoma brzo će veoma veliki broj ljudi da mu uskrati ljubav i podršku. Tek onda će se videti da li je zaista rođena nova politička zvezda Evropske unije, ili je samo nakratko nezadovoljstvo mnogih Francuza postojećom situacijom i tradicionalnim političkim partijama iskoristio da dođe na vlast.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST