foto: nebojša babić

Intervju – Irena Blagojević, džez umetnica >

Put radosti i slobode

"Uvek ostavljam prostor slušaocu da doživi muziku na svoj način, jer je to upravo i moj odnos prema životu"

Svetski dan džeza obeležava se 30. aprila, kao zvaničan praznik Uneska. Džez je u dokumentima UN opisan kao sredstvo sporazumevanja, promocije mira, dijaloga među kulturama i jedinstva među ljudima. Dom omladine Beograda, organizator Beogradskog džez festivala, od 2012. godine obeležava ovaj dan koncertima izvođači-autori džez muzike u cilju njene popularizacije, a pre svega domaće džez scene.

Ove godine to je bila Irena Blagojević, istaknuta džez, pop i soul pevačica, kompozitor, aranžer, tekstopisac i muzički pedagog. Irena Blagojević je diplomirala flautu na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Godinama je uspešno gradila karijeru instrumentaliste u klasičnoj muzici. Džezu i pevanju se okrenula 2008. godine. Već prvim albumom Jutro bez ljubavi (Multimedia Records, 2010) skrenula je na sebe pažnju javnosti, a koncert održan povodom ovogodišnjeg Međunarodnog dana džeza bio je prilika da predstavi svoj novi album Blistavi grad (PGP-RTS, 2016) sa devet numera u džez-pop žanru, u kojem Irena Blagojević prednjači na domaćoj sceni nametnuvši se kao zreo vokalista, specifičnog i prepoznatljivog stila, ali i autor svojih pesama.

"VREME": Šta je zajedničko pesmama sa vašeg novog albuma? Da li postoji paralela između ovog i vašeg debi albuma?

IRENA BLAGOJEVIĆ: Za razliku od prvog, moj drugi album nastao je bez ikakvog stilskog preispitivanja, kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja džezom. Debi album Jutro bez ljubavi u sebi nosi sva ona mladalačka traganja koja uglavnom obeleže prvi period života, ali i stvaralaštva. U mom slučaju, prvo je to bila klasika, zatim pop, pa soul i na kraju džez. Album Jutro bez ljubavi bio je, čini se, veliko osveženje na domaćoj sceni. U stvaralačkom smislu, on je i neka vrsta jednog finog, mladalačkog bunta, ali i bunta protiv loše muzike. Drugi album, Blistavi grad, donosi zrelost, smirenje, pomirenje. Stilski bih ga definisala kao džez-pop album, a interesantno je da je ceo na srpskom jeziku. Na njemu ima nekoliko obrada džez standarda, ali je najviše autorskih numera. Povezane su sličnom atmosferom, blagom melanholijom i optimizmom. Najpre sam želela da to bude album samo džez standarda u obradama na srpskom, ali su me autorske ideje toliko proganjale da je sve otišlo u drugom pravcu. Jedna po jedna pesma – Susret kao sving, Žena koja ostavlja sve u bosa nova maniru, Blistavi grad još jedan sving, ali pomalo čudne i melanholične atmosfere, Ljubav iz navike, teška balada izvedena u džez triju – prosto su izgradile osnovu ovog albuma. Uvela sam i duvačke instrumente, kao i gitaru koja je dala malo moderniji pristup.

Kako je došlo do vaše kreativne prekretnice ka džezu i koliko je teško danas u Srbiji baviti se ovom vrstom muzike?

U mom slučaju, džez je kao autorski izraz došao spontano, kao posledica dugogodišnjeg bavljenja muzikom, slušanja određenih muzičkih pravaca, sazrevanja i konačno, prolaska svega toga kroz unutrašnji filter. Ono što sam shvatila kao veoma mlada i čemu sam učena, jeste da je neophodan pravi pristup svemu što čovek radi da bi se došlo do određenog kvaliteta. Rad sam prihvatila kao neminovnost i dosta dobro se nosim sa realnošću koja nije uvek ružičasta. Baviti se vrstom muzike koja a priori ne donosi novac deluje čudno u Srbiji, ali divno je imati mogućnost izbora. Volim muziku i za nju se borim. Iskustvo je nezaobilazan faktor našeg napretka, a osluškivanje i prepoznavanje odveli su me na ovaj put koji mi donosi mnogo radosti i slobode. Osećam i nadam se da će moja sledeća stvaralačka faza doneti nešto inovativno.

Šta bi doprinelo razvoju domaće džez scene?

Bilo bi odlično da ima više džez klubova gde bi se ljudi upoznavali sa džezom. Povremeni koncerti domaćih i stranih izvođača su sve što možemo dobiti. Trebalo bi edukovati publiku, a to je dug i težak proces u zemlji u kojoj pop i etno muzika dominiraju, na dobar ili loš način. Moja publika je dokaz da ipak ima ljudi koji vole i slušaju džez-pop. Možda ću svojim radom i autorstvom doneti procvat ovom muzičkom pravcu u Srbiji. Inače, sigurna sam da će džez prolaziti kroz razne muzičke promene, ali će ga uvek biti i uvek će imati svoj jedinstveni integritet i publiku koja ga voli. I sam Međunarodni dan džeza govori upravo o tome koliko džez znači muzici i ljudima uopšte.

Koja je suštinska poruka koju kroz svoju muziku šaljete publici?

Muzika, u principu, govori sama po sebi, zato je treba slušati, osluškivati šta je ono što nam želi reći, intimno osetiti gde je poruka, jer je u tome njena čar. Uvek ostavljam prostor slušaocu da doživi muziku na svoj način, jer je to upravo i moj odnos prema životu. Ne želim da namećem svoje mišljenje, ako se neko pronađe u onome što stvaram – to je to. Sloboda je uvek bila moj unutrašnji pokretač, a o putu do slobode govore i neke moje pesme. To je put odbacivanja svega nepotrebnog što guši i opterećuje naše živote. Tako je i sa mojom muzikom, trebalo je doći do toga da bude svedena i svoja.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST