Plači Francusko, tvoji pisci koji su još opstali u našoj lektiri biće suspendovani celo naredno polugodište, automobili MADE IN FRANCE neće biti ni opravljani, ni registrovani, ni voženi naredna tri meseca

Države su živa bića, organizmi koji po osetljivosti još kako nadilaze čoveka ili društvenu zajednicu. Države se uzajamno vole, mrze, ogovaraju, potpomažu, mogu da potkopavaju jedna drugu, ili da se sestrinski paze, čestitaju jedne drugima rođendane, godišnjice, ali država može da se oseti uvređenijom nego što ijedan njen građanin ili službenik to mogu. Koliko je moćnija od pojedinca, toliko, ako ne i više, država može da se naduri i da padne u bedak, ali može u njoj da bukne jarost, želja za osvetom, kaznom, da, jedared ošamarena država ne okreće drugi obraz, nego merka protivnicu (u daljem tekstu: uvredilja) bi li je udarila glavom u lice i slomila joj nos, ili bi je radije kolenom udarila u prepone.

Ako je Francuska država oruđe u rukama vladajuće klase (kao što smo učili, da nikad, evo, ne zaboravimo), onda je vascela francuska vladajuća klasa uvredila našu vladajuću klasu, umalo ne rekoh klasičare, tj. uvredila je naše oruđe. Ukoliko je Francuska odista demokratska država, ako njezino ustrojstvo odražava volju tamošnjeg stanovništva, onda je francuski živalj uvredio sve nas koji obitavamo u Srbiji, francuski sud nam nije izručio našeg rođenog državljanina na kojeg naše nezavisno sudstvo ima pik!

Obasuli smo francuske sudije dokaznim materijalom, starim i ganc novim, dali smo po slovenskom običaju više nego što smo morali, a uzvraćeno nam je oslobađanjem našijenca koji ne časeći časa odlete na Kosovu, lažnu državi gde mu je priređen nelažni vatromet.

Premda umnogome očekivana, uvreda nas je uvredila kako nas već neko vreme niko iz EU nije uvredio, tokom noći sazvan je Štab za vanredne uvrede i Francuskoj je na licu mesta, mandatno takoreći, izrečena kazna, tri meseca uslovno! Sve i kad bi sutra njeni specijalci oteli netom oslobođenog državljanina Srbije g. R. H. (vidi Ustav Republike Srbije, vidi preambulu u kojoj Kosovo blista sjajem zlatnog escajga sa sofre Nemanjića), i kad bi putem detektora laži i drugim postupcima ustanovili da je zreo za suđenje u Beogradu, ne bismo to više prihvatili, otišla si, predaleko, nekadašnja saveznice i ljubimice naša, Francusko, i sad se spremaj da ispaštaš, nećemo te mi udesiti, nego su te tako udesili tvoji sinovi u sudijskim togama, da ne kažem gandorama.

Tri meseca neće u tebe kročiti srpska noga, niko iz državnog vrha neće te posetiti, uskratićemo ti naše najbolje sinove i kćeri! Lišiti nekoga sebe jeste najstroža i najblaža kazna koju neko samoljubiv ume da smisli, izrekne i sprovede, kamo lepe sreće da se svi povedemo za našom Vladom, pa da niko ne ode u Francusku, ne tri meseca, nego tri godine, plači, Rolan Garosu, tuguj Ajfelova kulo, žalite Polja Jelisejska koliko vam drago!

Ja sam baš kritičnog, istorijskog dana, kad je verdikt naše preuvređene Vlade bio obnarodovan ugostio francuskog glumca, ali čovek je napola Amerikanac, drugo, smestio sam ga odmah iza vrata restorana i nisam sa njim progovorio ni reč na francuskom, polazim eto od sebe koji nisam bio na visini povijesnog trenutka, ali bih voleo da barem tri meseca bojkotujemo francuske džidžabidže, pomade, sireve, parfeme, i bilo bi mi srce puno kad bi naši vladinci putovali još češće nego inače, a sve po državama koje su se pre rođenja EU graničile sa drskom Francuskom, pa da naš Javni servis prikazuje mapu sa naznačenim tačkicama, gde su sve naši bili, kao kad prikažu gde su padale Novakove loptice kad je servirao, a gde kad je reternirao. I svuda oko Francuske svetlucaju poprišta naše dobrohotnosti, a Francuska kao pustinja, kažnjena, proskribovana i napuštena.

Voleo bih znati je li predlog o tromesečnim humanim sankcijama izišao iz glave kakvog dovitljivog aparatčika, ili je odluka stigla sa najvišeg mesta i bila propraćena oduševljenim žagorom odobravanja.

Državne sankcije obično imaju svrhu, cilj, imaju i vaspitnu ulogu, pružaju kažnjenici priliku da se opameti, pokaje, prodobri, predomisli i da se takoreći preporodi, Srbija zna da je ovo pala karta i ne podučava Francusku da ova sledeći put postupi razboritije i čestitije: Srbija naprosto želi da Francuska pati, a nema veće patnje za neku naseobinu nego kad ti niko od srpske elite ne zakuca na vrata vascelo jedno tromesečje.



Šta da se radi sa ovim Prvim majem? Državni praznik morao bi da čestita najviši državni velikodostojnik, pa zvao se potonji Tomislav ili Aleksandar, ali se njima, kao i pracaru Borisu, ne da da to učine, Bog ih gleda, Đavo im ne da, predsednik Republike čestita Uskrs patrijarhu, sveštenstvu i monaštvu, ostalima šipak, čestita uredno Nikolić i svaki vojni i ustanički jubilej, premijer čestita Međunarodni praznik rada samo rudarima Kolubare koje je istinabog posetio (za rudare je poželjno da drže stranu šefu države, a ne kao Petog oktobra, crk. ovaj dabogd.), meni je čestitao samo ministar Vulin, ne kažem da je to malo, naprotiv, veličanstvena je čestitka, ali nije Prvi maj blagdan kojim se po služb. dužnosti bavi samo resorni popečitelj, to je kao da Sv. Nikolu čestita ministarka saobraćaja: ako nećete da čestitate radnički praznik, ukinite ga, ali nam dajte Međunarodni praznik fabrikanata, tajkuna, šeika, da uhvatimo korak sa modernim vremenima.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST