Vreme
3.5.2017.

Francuska posla


Autor
piše:
Miloš
Vasić

U Ke d’Orseju noćima već ne gase svetla; odsustva su ukinuta, a Legija stranaca stavljena u stanje borbene gotovosti. Najviši funkcioneri – kako saznaju Informer, Pink i Srpski telegraf – noćima već plaču u jastuk i nisu u stanju da vrše svoje bračne i/ili ljubavničke obaveze.

Odakle takva konsternacija i očajanje u francuskoj diplomatiji?

Zato što se Aleksandar Vučić naljutio na Republiku Francusku, jer je neki sud u Kolmaru rešio da pusti na slobodu Ramuša Haradinaja, za kime je Srbija raspisala poternicu. Skor pet meseci ti fiškali i drveni advokati, nadripisari razmatrali su slučaj i – evo nam ishoda. Srbija je žestoko uzvratila: zabranila je javnim i državnim službenicima da u naredna tri meseca putuju u Francusku, a i povukla je ambasadora na konsultacije.

Aleksandar Vučić pokazao je i u ovom slučaju svoju velikodušnost i neviđenu hrabrost: nije proterao ambasadorku Moro kao personu non grata u roku od 24 sata, a mogao je. Nije raskinuo diplomatske odnose – a mogao je. Ko bi mu smetao? Dačić sigurno ne. Nije naredio da se sruši spomenik zahvalnosti Francuskoj (to zbog Prvog svetskog rata, taj spomenik, mislim), a mogao je, na veliku radost Sime Spasića koji je već umotao taj spomenik u crno, po drugi put (prvi put je bilo 1999). Nije Vučić naredio svim kavaljerima, oficirima i komandantima Reda Legije časti da vrate svoje krstove i one male crvene končiće koji se inače nose u reverima, a mogao je.

Mogao je i da naredi, kao američki čuveni američki patrioti 2003, da se pomfrit više ne zove French fries (francuski krompirići) nego freedom fries (slobodarski krompirići) – Francuzima uz inat. Kod nas bi se pomfrit (pommes frites; prženi krompirići) možda nazvao srpski krompirići, solunski krompirići (to teško), patriotski krompirići (to već može). Mogao je, ali nije. Pa ima li čoveka blagorodnijeg, velikodušnijeg i čojstvenijeg od Aleksandra Vučića? Šta je sve mogao – a nije? Mogao je i da zapleni, tj. nacionalizuje onu lepu zgradu francuske ambasade i da tamo napravi sedište SNS ili beogradsku rezidenciju Emira Kusturice. Pa nije. I šta vi sad hoćete?

Ti verolomni Francuzi (pederi jedni!) nisu bili u stanju čak ni da jedan provincijalni sud nateraju da usreći Alekandre (Vučića i Vulina, plus Marka Đurića), Simu Spasića i ostale! Pa šta smo mi njima? Gola govna? Nikogovići? I to nam je hvala? Strašno.

Ipak je Vučić čeljade blagorodno, sveoproštajno i velikodušno, svaka mu čast. Šta je sve mogao da im uradi – a nije.

Pustimo sad šegu. Od 4. januara, kada su tog Haradinaja uhvatili u Bazelu, bilo je jasno da ni od kakvog izručenja ništa biti neće, što nije prvi put. U međuvremenu su svi funkcioneri u Srbiji učinili sve da se čak i teorijska mogućnost izručenja smanji na nulu: od početka nazivaju Haradinaja „zločincem" i u tom pravcu; niko nije čekao bilo kakve dokaze, mada je Hradinaj u Hagu već jednom bio oslobođen, pa je trebalo imati malo obzira i prema tome, kao što je očito sud u Kolmaru i na to mislio. Dopunski dokazni materijal poslat odavde očito nije impresionirao taj sud i to nas ne čudi: ni u jednom od prethodnih slučajeva nije im uspelo.

I sada ispada da sud u Kolmaru, vlada Republike Francuske, Ke d’Orsej i svi tutti quanti mrze Srbiju, Srbe, Aleksandra Vučića, njegovu porodicu i Aleksandra Vulina. A zašto?

Jerbo Serbo, rekao bi Stanislav Vinaver.