foto: vojkan gostiljac
MENJANJE SVESTI: Scena iz predstave Sama je tražila

Predstave o nasilju >

Korektiv društva

Pokušaj pozorišta da odglumi ogledalo u kome će društvo ugledati sebe kako toleriše nasilje. I, možda se promeniti

Nekoliko predstava aktuelnog pozorišnog repertoara bavi se nasiljem. Cilj im je da utiču na svest javnosti koja ga toleriše i sprovodi, ne bi li se taj veliki društveni problem ublažio. Nemoguće je odrediti koliko su uspešne u tome, a i nepotrebno. Ove predstave preuzimaju odgovornost tamo gde društvo izbegava to da učini, što je više nego dovoljno.

Najnovija među njima je predstava "Pan teatra" Sama je tražila, u režiji Ksenije Krnajski, po tekstovima Milana Markovića, Jasne Žmak, Branislave Ilić, Danijele Kulezić-Vilson, Željka Hubača i Maje Pelević. Ova predstava se ne bavi samo fizičkim već i drugim oblicima nasilja nad ženama, često neočiglednim. Dugovečna predstava Beogradskog dramskog pozorišta Trpele, reditelja Slobodana Skerlića i dramaturškinje Milene Depolo, nastala je na osnovu dokumentarnog materijala Helsinškog odbora za ljudska prava o ženama koje su bile žrtve porodičnog nasilja i zbog toga ubile svoje partnere. Predstava Nasilje Omladinskog pozorišta "Dadov" Dimitrija Kokanova, u režiji Kokana Mladenovića, o vršnjačkom nasilju, deo je edukacije mladih. Ja ili neko drugi, po tekstu Maje Pelević, u režiji Jelene Bogavac i produkciji Mikser teatra, i predstava Crvena: samoubistvo nacije Bitef teatra, u režiji Vojkana Arsića, posredno se bave nasiljem pričajući o drugim pojavama. Sve ove predstave nastale su na osnovu istraživanja, u saradnji sa organizacijama koje se bave nasiljem, a neke od njih su deo većih projekata. Na primer, Sama je tražila je projekat koji, osim predstave i gostovanja, čine i tribine i radionice, dok autorski i glumački tim Trpelih u saradnji sa Koordinacionim telom za rodnu ravnopravnost i RTS-om, priprema istoimeni dugometražni film.

U predstavi Trpele zatvorenice koje su ubile svoje muževe ili partnere pričaju zašto su to učinile. One su i žrtve i počinioci. Ubile su ih zato što nisu mogle da se spasu nasilja. Prijavljivale su nasilje institucijama, obraćale se rodbini i prijateljima. Ubile su u odbrani. Jedna od njih, studentkinja književnosti, ubila je svog profesora sa kojim je bila u ljubavnom odnosu. U početku nije mogla da poveruje da je čovek kome se divi tuče, a potom je mislila da nasilje ne isključuje ljubav. Uvek mislimo da se nasilje ne dešava nama, dok nam se konačno ne desi – zaključila je.

Mogući odgovor na pitanje zašto su trpele je u scenskoj ispovesti junakinje sa sela koja "drži kuću na svojim plećima", koju muž, alkoholičar, maltretira. Kada je zatražila pomoć od roditelja, odgovorili su joj – to je sada tvoj brak, mi se tu ne mešamo. Kada se obratila svekrvi, rekla joj je – trpi.

Predstava Ja ili neko drugi je nastala po istinitom događaju iz Austrije o devojci Nataši Kampuš koja je osam godina bila kidnapovana. Predstava ima formu šou-programa. U glavnoj ulozi su roditelji kojima prija medijska pažnja. Devojka, iako je konačno na slobodi, u svetu podivljalih televizijskih voditelja i roditelja čijim emocijama ne veruje, usamljenija je nego ikada.

I predstava Nasilje, u "Dadovu", nastala je po istinitom događaju, po tragičnoj priči o dečaku Aleksi Jankoviću, koji se ubio zbog višegodišnjeg nasilja u školi. Predstava se obraća Aleksinim vršnjacima s namerom da pokaže pogubnost netrpeljivosti i nasilja, ali i društvu, ne bi li škole učinilo bezbednim. Da je ovo bio dobar repertoarski potez "Dadova", dokazuje puna sala na svakom prikazivanju Nasilja. Ovog meseca predstava gostuje u nekoliko gradova po Srbiji.

Crvena: samoubistvo nacije priča o ženi koja se odlučuje na abortus, njenu dramu zbog te odluke, uvećanu zbog odnosa institucija prema njoj i tabloida spremnih da nečiju privatnost učine javnom informacijom.

Sama je tražila je omnibus priča o različitim vrstama nasilja. Pričaju ih žene koje su žrtve tog nasilja. U priči čija je tema ekonomsko nasilje, veličanstveni luster je montiran u banket sali iako je osiguravajuće društvo procenilo da ga plafon neće izdržati. Stradalo je pet službenica. U jedinoj sceni o muško-ženskim odnosima, u naizgled idealnoj vezi, junakinja trpi psihičko nasilje koje je primetno samo u detaljima. Komentari njenog partnera – Dušo, ponovo si se ugojila; Opet si preskočila trening; Šta si htela da kažeš u onoj poruci – nagrizaju njeno samopouzdanje, ona se oseća kao da ništa nije u stanju da uradi kako treba, odnosno – onako kako on kaže. Da najčešće nismo ni svesni nasilja, poručuje priča u kojoj jedna junakinja zloupotrebljava poslušnost druge.

Ksenija Krnajski, rediteljka predstave Sama je tražila, ističe da nije želela da njihov projekat bude shvaćen kao "da se skupila grupa žena da se bore protiv modrica, a pritom su zaštićene kulisama i institucijom." Kaže da su obilazili sigurne kuće, i koristili policijske izveštaje o registrovanim ubistvima žena na teritoriji Srbije. "Predstava je potresna, ali nije patetična i govori o nasilju nad ženama u kontekstu koji je širi i dublji od patrijarhalnog bračnog šamaranja."

Slobodan Skerlić, reditelj predstave Trpele, na pitanje primećuje li posle nekoliko godina vrlo uspešnog izvođenja pomake u odnosu javnosti prema nasilju, i koliki je uopšte domet predstava koje se bave tom temom, kaže da veruje da umetnost ima tu moć da svet čini boljim, ili bar da uspori njegovo propadanje. "U ovom konkretnom slučaju, iako to ne može biti egzaktno dokazano, verujem da predstava Trpele pomaže publici da prepozna mehanizme kojima nasilje u porodici postaje normalno, kao i da identifikuje patrijarhalnu malograđansku osnovu koja stoji iza stavova da su male batine prihvatljive, da se ono što se događa iza zatvorenih vrata ne tiče društva, da su rodne uloge jednom za svagda podeljene, i tome slično." Po Skerliću, ne treba biti previše mudar pa videti kako se tabloidi odnose prema temi porodičnog nasilja, "kako gotovo da uživaju u čerečenju i žrtava i nasilnika, i kako temu pretvaraju u nekakvu pornografiju lažne empatije. Mi smo se u radu na predstavi dobro pazili da izbegnemo patetiku, uživanje u tragedijama tih žena, pa i u nasilju po sebi. Zanimao nas je vrtlog nasilja u koji one bivaju postepeno uvučene i cinično odbijanje društva da se uključi i pruži im ruku."

Da li je ovom predstavom pozorište preuzelo ulogu društva? "Ja pozorište i vidim kao deo društva, kao sagovornika, kao korektiv", kaže Skerlić. "Pozorište je u osnovi angažovano. Čim prestane da bude angažovano, prestaje da bude pozorište. I postaje oruđe za manipulaciju i zaglupljivanje, rakija i/ili bensedin koji služi tome da ošamuti i smiri publiku, estrada, kič, fašizam. Pozorište, nasuprot, ljude ima da uznemiri, da ih natera da se zamisle, preslišaju, da promene sebe i svoje okruženje. Jer, time menjaju svet."

Nedavno su u Radionici integracije počele probe komada Blekbird Dejvida Harovera u režiji Mikija Manojlovića. Tema je nasilje, a glavni lik je dvanaestogodišnja devojčica.Premijera je najavljena za dva meseca.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST