Knjiga >

O čekiću, nakovnju i sreći

David Albahari, Vladimir Tasić, Alen Badiju, 21 priča o sreći, Kulturtreger i Multimedijalni institut, Zagreb 2017.

Najpre je Alen Badiju napisao knjigu Metafizika realne sreće i u njoj ponudio 21 tezu o sreći. Onda je, na ideju zagrebačkog filozofa Petra Milata, David Albahari za svaku Badijuovu tezu napisao po jednu kratku priču. Zatim je Vladimir Tasić ispisao kratke beleške, fusnote, za oba teksta. Tako skockana ideja došla je u ruke umetničke grupe "Škart" koja ju je oblikovala, te smo, uz škartovski (dakle vrhunski) uređenu knjižicu Albaharijevih kratkih priča, dobili na posebnom papiru i Badijuove teze i Tasićeve fusnote. Ovi se tekstovi, dakle, čitaju tako što raširite papir nalik mapi na kojem se nalaze teze ispisane krupnim slovima, pročitate tezu – recimo petnaestu "Sva realna sreća je vernost" – potom pređete na petnaestu Albaharijevu priču i najzad se vratite Tasićevim fusnotama 15a i 15b. Sve je jasno obeleženo i čitalac se ne zamara traganjem za načinom čitanja, premda je, s druge strane, ovo samo jedan od mogućih čitalačkih pristupa. Kao i kod Kortasarovih Školica čitalac sam bira puteve čitanja.

Idemo sad ispočetka. Čitav projekat jedna je nevelika, duhovita igra u kojoj je francuski filozof potpuno ozbiljan (u trenutku kada je pisao knjigu o sreći nije mogao znati da će postati deo igre... a opet, sreća je moguća samo u igri), Albahari, u svojoj ozbiljnosti, savršeno neozbiljan, a Tasić, razapet između Badijuove ozbiljnosti i Albaharijeve razigranosti, čas ozbiljan, čas neozbiljan, čas govori kao pisac, čas kao teoretičar, a čitalac se igra i uživa u svemu tome. Ili se nervira i uživa u svemu tome.

I još jednom ispočetka. Ko voli Badijua verovatno će biti srećan čitajući i njegove teze o sreći. Verovatno će, takođe, poverovati da razume o čemu Badiju govori, naročito ako poznaje i knjigu Metafizika realne sreće (izdavač FMK, Beograd 2015, prevod Olja Petronić) iz koje su teze izdvojene, dok će čitalac koji ne poznaje Badijuovo delo, ili je, naprosto, suzdržaniji, naići na potpuno neproziran tekst. Bilo je u istoriji filozofije raznoraznih teza, a neke su, poput Marksovih o Fojerbahu, postale slavne i komentarisane. Voleli mi bradatog nemačkog filozofa ili ne, njegove su teze zaokružene u sebi samima, a kad se još oslone na velike Marksove spise dobijamo bogat i dinamičan materijal. Badijuove teze su, međutim, odveć šture da bi čak i intuitivno mogle da nam otkriju o čemu taj čovek govori, a čak i ako se pomognemo knjigom u kojoj se teze razvijaju susrećemo se s jednako neprohodnim štivom. Neku decu, kao što znamo, samo majke mogu da vole i ta su deca samo majkama lepa, tako da deo s ljubavlju i obožavanjem ostavljamo badijuovcima i onima kojima je Badiju, iz njima znanih razloga, lep, pametan i privlačan. Albahari, ako je suditi po njegovim pričama, ne spada u ovu poslednju grupu.

Idemo ispočetka. Na namrgođenu Badijuovu ozbiljnost (teza 10, na primer: "Hodati pod komandom jedne prave Ideje upućuje nas ka sreći". ‘Ajde!) pisac remek--dela Gec i Majer reaguje žovijalnom razigranošću. Dok filozof mrsi i umuje i prosipa mudrost, Albahari ga, da prostite, zajebava. I radi to majstorski, inteligentno, bez zlobe, koristeći mutni zamah koji mu pružaju teze. U priči "Dnevnički zapis", recimo, junak se upinje da napiše priču o sreći, ali slabo mu ide, ne može da odmakne dalje od naslova, pri čemu, doduše, ni naslov baš ne može da smisli, da li da se priča zove "Sreća u nesreći", ili "Nesreća u sreći" pitanje je sad, mučne li dileme, teškog li gliba i jarma mišljenja, dan prolazi a on ništa, postaje bezvoljan i nervozan, odlazi u krevet, ali mu san ne dolazi na oči, prevrće se i znoji, jedva zaspiva ("iscrpljen i od sreće i od nesreće"), dan je načisto propao, horror vacui, užas. Ipak, dodaje naš nesrećni pisac u naknadnoj refleksiji, na svu sreću je jutros imao redovnu stolicu, što mu je dan ipak učinilo dovoljno srećnim. Ova i ovakva priča reakcija je na petu Badijuovu tezu o sreći koja glasi: "Realna sreća je subjektivna figura Otvorenog" (mon dieux...). Na scenu sada stupa Vlada Tasić svojom fusnotom na Albaharijevu priču i reaguje potpuno genijalno: "Redovna stolica kao antimetafizička figura dovoljne sreće." Tačka.

Ispočetka, naravno.

Sjajan pisac i teoretičar, odličan poznavalac Badijuovog dela (videti njegovu knjigu Svetovi Alena Badijua), Vladimir Tasić se našao u nebranom grožđu, između nakovnja filozofa do koga visoko drži i čekića pisca do kojeg, čini se, drži još više. Ako je, dakle, Badiju sav važan i namrgođen, a Albahari sav u arlekinskom pokretu, Tasić je onaj koji se kreće od jednog do drugog pokušavajući, na svoj staloženi način, da ih pomiri. Što je, naravno, nemoguće. Zato su njegove beleške živa muka, duhovito poigravanje i filozofsko posredovanje, kao u slučaju navedenog proseva: "Redovna stolica kao antimetafizička figura dovoljne sreće." Sve je tu. Tasić ne može da odoli Albahariju (a ko bi mu odoleo) i prihvata njegovu lopticu, filozofski je ubrzava i precizno da ne može biti preciznije detektuje mesto spora: Albahari, pisac Opisa smrti, naprosto ne podnosi metafiziku i metafizičke tlaplje i koristi svaku priliku da ih dekonstruiše ironijom, da im doaka smehom, da ih, preokrećući njihovu mrgodnu ozbiljnost, otpremi tamo gde im je mesto, u ćošak, na gomilu sparušenih ideja. A opet, ne može Tasić da odoli ni Badijuu, pa ga, ne retko, spasava i od njega samog lepim paradoksima, finim i duhovitim logičkim igrama.*

Mali prilog filozofiji sreće (nenapisana teza 22): srećan je samo onaj ko ume da se igra. Albahari i Tasić to svakako znaju.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST