Kritika >

Istina koja parališe

Film Kozje uši, scenaristkinje Vladislave Vojnović i reditelja Marka Kostića; igraju Gorica Popović, Slobodan Ćustić, Nikola Kojo, Milica Spasojević, Pavle Marković, Sergej Trifunović, Goran Radaković, Anđelka Prpić, Bojan Dimitrijević, Vojislav Brajović i drugi

Tačno deset godina od samostalno produciranog, zanimljivog i beskrajno šarmantnog debija Princ od papira (2007), scenarističko-rediteljski tandem Vladislava Vojnović i Marko Kostić je konačno dočekao priliku da se pod približno istim uslovima vrati pred ovdašnju bioskopsku publiku i predstavi joj svoje novo ostvarenje Kozje uši. Iako se na prvi pogled čini kako ovim filmom ponavljaju ranije oprobanu formulu (roman prebačen na veliko platno), nijanse nedvosmisleno ukazuju kako je u njihovom novom delu sve naizgled slično, a ipak drastično i dramatično različito, pre svega zato što su – sasvim u skladu sa sveopštim društvenim sunovratom – u svojoj aktuelnoj pripovesti bili jednostavno prinuđeni da uspostavljeni i dokazani kreativni obrazac izokrenu naglavce.

Naime, ako je Princ od papira za pomenuti tandem bio prilika da sledeći najuspešnije uzore unutar odabranog žanra ponude savremenu i uzbudljivu dečiju avanturu u čijoj pozadini su nenametljivo raspakovali i niz ozbiljnih i važnih komentara na stvarnost i okruženje u kojima živimo, Kozje uši su na kraju zaokružene kao pronicljiva i ubojita analiza našeg zajedničkog, svakidašnjeg pakla koja tek donekle i samo povremeno koketira sa narativnom rekvizitom filmova namenjenih najmlađim gledaocima. Takav stvaralački obrt se srećom nije nimalo odrazio na komunikativnost, poetičnost i – što je svakako najvažnije – duhovitost gotovo kamerne mešavine drame i komedije kakvu Kozje uši predstavljaju, već je naprotiv samo istakao posebnost kinematografskog modela koji na tako malom prostoru i sa još manje sredstava Vojnovićeva i Kostić žele i uspevaju da afirmišu.

Srce i kičmu filma Kozje uši čini jedna potpuno neobična, moderna, samohrana baka Stojanka (izvanredna Gorica Popović!) koja sa dvoje unuka i nešto koza i prasića živi na skromnom i oronulom banatskom imanju, polako i izvesno gubeći bitku za golu egzistenciju. Ova odvažna, ponosna i prkosna žena (koja u mnogo čemu podseća na Vuletićevu Gospođu J), kiropraktičar i filozof, ima i trpi biografiju koja je slika sudbine građanske Srbije u malom: od obećavajućeg rođenja u osvit socijalizma, preko idealističkog stasavanja u mitskoj 68-oj, pune zrelosti u katastrofičnim 90-im, sve do nesigurne i jadne starosti koju deli sa svim svojim vršnjacima danas. Ali, uprkos svemu tome, a i uprkos katarakti i hipertenziji koje je polako lome, Stojanka je heroina koja ne posustaje i ne odustaje, koja nastoji da u takvom duhu vaspitava i svoje unuke, i koja nikada ne skida osmeh sa lica (Osmijeh zaboravljene zagrebačke Grupe 220 je zato i lajtmotiv koji se provlači kroz čitav ovaj film).

Strogo vodeći računa da se pod teretom svega toga Kozje uši ne pretvore u hermetičnu i monotonu ideološku raspravu, Vojnovićeva i Kostić su na zdrave karakterne temelje svoje glavne junakinje sa lakoćom dodavali raznorodne narativne elemente, što im je omogućilo da na površini dobiju pitku, komšijski prepoznatljivu i humorom isprepletanu priču u kojoj čak ni odveć bajkoliki hepiend nije višak, dok su u sveprisutnoj dubini umešno potegli niz gorućih pitanja i problema koji već decenijama tište naše društvo (siromaštvo, ekonomska emigracija, obezvređenost rada, korupcija, lažna demokratija, obespravljenost, klasna podeljenost, porodično nasilje, prikrivanje ratnih zločina, itd.), i dakle ušli u tematski krug o kojem srpski film ili mudro ćuti ili ga tek sporadično i stidljivo posećuje. Kozje uši iz naslova njihovog filma zato i nisu prosta, a ekskluzivna sramota nekakvog pravog ili izmišljenog hegemona, već pre veliki zbir svih naših zajedničkih, ljudskih mana, strahova i sumnji, odnosno istina koja nas parališe i koja jednom mora izaći na videlo.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST