Banana

Sunday morning
Brings the dawn in
It’s just a restless feeling
By my side

Early dawning
Sunday morning
It’s just the wasted years
So close behind


Ne izgleda kao banana, ne miriše tako, nema ni taj ukus; nije ni čudo: to je ploča, vinilna, gramofonska. I uopšte se ne zove tako, mada su je svi tako zvali i znali, dok je to još bilo važno, dok su postojale ploče, dok je bilo muzike kao nečega životno važnog. Banana joj je samo na omotu, Vorholova, eno je gde se žuti u svim monografijama o umetnosti XX veka. A ploča je u svim antologijama rokenrola, negde pri vrhu; rokenrol je nešto što je jednom postojalo, pa ga se rado sećamo, a i sebe u njemu. Postoji i sada muzika koja se tako zove, ali to je samo jedan odeljak u globalnom supermarketu. Nisam ljut zbog toga, to je sudbina, to jest način bezbolnog nestanka svake uspešne pobune: preuzme je mejnstrim ili, u boljem slučaju, ona preuzme mejnstrim. Na duži rok, izađe na isto.

Banana je nedavno proslavila pedeseti rođendan: objavljena je marta 1967; snimljena je prethodnog aprila u Njujorku, gde drugo? U studiju na Menhetnu, za samo četiri dana. Lou Reed, John Cale, Maureen Tucker, Sterling Morrison i s njima prohladna germanska boginja Nico: monumentalni hodajući raspadi, narkofilske zverine, dekadentni trubaduri, velegradski šljam, provincijalci i foliranti kojima je slučajno zapalo da budu genijalni, blazirani, iznutra razmontirani protopsihopank proleteri; i tri frtalja sata najmahnitije, najprljavije, najopasnije i najnežnije muzike koja je do tada snimljena na planeti, to je Velvet Underground & Nico, to je Banana. Kada sam, pred finale XX veka, dospeo u Njujork i bazao njegovim ulicama i avenijama, grad mi je zvučao baš kao oni, i kao Sonic Youth. Nijedan grad ne zvuči bolje.

Skoro da smo vršnjaci, Banana i ja: kad je snimana bio sam dete i manji od deteta, učio da govorim i hodam, u Skoplju, među paprikama i bostanom, tako južno a tako daleko od južnog voća.

Šesnaest, sedamnaest godina kasnije i osamsto kilometara severozapadnije, čeznuću za Bananom, ali će mi biti nedostižna. Umesto nje, imao sam audio-kasetu, sivkasto-zelenkastu BASF ferro super LH I od 90 minuta, a na njenoj A strani snimljenu celu Bananu, da li od nekog ko ju je imao ili capnutu s nekog radija, ko zna. Vrteo sam je besomučno, nosio je svugde sa sobom, gnjavio ljude na žurkama da je puštamo, i znao sam: tamo gde Banana ne naiđe na odobravanje, tamo nisu moji ljudi, nego neki drugi.

Banana je bila poslednje što sam čuo pred odlazak na voz koji će me otpeljati famoznih 400 kilometara nizvodno, na Topčider, da otplatim četiristodnevni (svaki dan – jedan kilometar?) dug Otadžbini, mada uopšte nisam osećao da sam joj baš to dužan (ali ona nije pristajala na neko drugo poravnanje). Kada je European son otišao u fade out, isključio sam crveni JVC radio-kasetofon i rekao sebi hajde, vrijeme je da se krene. Četiristo dana kasnije, doći ću kući, staviću kasetu nazad u kasetofon, pritisnuti play, začuti onaj milozvučni zvrk kojim počinje Sunday Morning, i uz njega uglavinjati u mračniju polovinu osamdesetih.

Banana je, u vinilnom izdanju i originalnom pakovanju, za mene ostala samo predmet čežnje. Nikada je nisam kupio niti dobio. Dok mi je bilo prevažno da je imam, bila mi je nedostupna. Posle, duboko u devedesetim, kupio sam je u CD izdanju, "bugarskom" piratskom, verovatno pred SKC-om, gde sam tih godina kupovao na metar i na kilo muziku ukradenu iz nekih srećnijih svetova, dovoljno udaljenih bilo u prostoru ili u vremenu. Ipak, omoti CD-ova, čak i originalnih, kamoli tugaljivih istočnoevropskih pirata, nisu imali ni delić magije omota ploče. Spržena bugarska Banana se žutela nekako otužno i lažno, kao ono plastično voće što je u vidu tzv. aranžmana stajalo po kombinovanim sobama naših dobrih babatetaka i dedastričeva iz duboke provincije. Tako da držim da Bananu nisam nikada ni imao. Sada bih je valjda mogao kupiti, ali šta će mi sada? Sve što mi je mogla dati, dala mi je, i niko mi to ne može uzeti, niti bih ja to mogao izbaciti iz sebe, sve i da hoću.

Malo je toga iz onog života što je još sa mnom. Ali ta kaseta je tu, uz mene, zakačila se kao čičak, prošli smo zajedno sve što se imalo za proći; izbledeo je moj mladićki rukopis, jedva se nazire ono Velvet Underground and Nico, a na B strani White Light, White Heat, ali i to je dovoljno. Omatoreli smo zajedno, Banana i ja; ona je sada već klasična muzika, a ja sam... pa šta znam, recimo ljubitelj klasične muzike, nije to kanda ni tako malo za jedan život.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST