|
17.4.2017. Šta vam može Kriza uverljivosti aktualnog režima neće opadati nego samo rasti i to rapidno. Jer, čega bi trebalo da se boje sve te devojke i momci? Da neće možda ostati bez stana u Beogradu na vodi ili posla u pogonu Mercedesa |
 |
Uskršnji praznici i te kako su na beogradskim ulicama umanjili broj učesnika protesta „Protiv diktature". Koliko li će ih biti prvog radnog dana, u utorak? Da li će se studenti i svi ostali okupiti, na primjer, ispred Skupštine u srijedu na prvom zasjednju poslije suspenzije? Ili će ovi protesti, poput šibice koja je na kratko osvjetlila tminu, utrnuti sami od sebe?
Na ovo posljednje tipuje premijer, izabrani predsjednik i sve ostalo u Republici Srbiji, Aleksandar Vučić. Zato onoliko i blista kada govori kako od protesta ima samo političku korist i da ga ispunjava ponosom da svatko u zemlji može na miran način izražavati svoje nezadovoljstvo. U tom izigravanju rođenog demokrate saslužuju mu dobro podmazane oklopno-desantne trupe sastavljene od režimskih medija, kvazianalitičara i ostalih ponosnih korisnika sinekura svih vrsta. Da njih pitaju, od svih tih „izdajnika", „zavedene omladine", „Soroševih i plaćenika stranih službi" ne bi ostala ni fleka na asfaltu, ali eto, Vučić je isuviše dobar na svoju štetu, sklon praštanju, tolerantan preko svake mjere... Svi oni se nadaju da će koliko od sutra moći nastaviti po svom planu i programu kao i do sada.
Varaju se.
Ako su protesti išta pokazali, onda je to da u Srbiji postoji javnost. Sistematski zatrpavani kombinacijom praznog hvalisanja, zastrašivanja i beskrupuloznog laganja kao ključnih elementa Vučićevog vlastodržačkog i opsesivnog one man show-a, građani su – prvenstveno mladi – pokazali da im je dosta svih tih splačina. Ova okupljanja i „šetnje", kako god da se završe, zato nisu kraj, već početak zahtjevanja odgovora na sva ona pitanja protjerana iz institicija, političkog i javnog životu. U tom kontekstu, ozbiljna kriza uvjerljivosti s kojom se suočava Vučićeva vlast neće opadati nego samo rasti i to rapidno. Sasvim je moguće i da se nešto od toga u doglednom vremenu nađe i na ekranima velikih nacionalnih televizija i dnevnih novina.
Druga – još važnija – karakteristika protesta jeste to što je njima napravljen prvi uspješan korak protiv atmosfere straha. Zaista, čega da se boje sve te djevojke i momci?Da neće možda ostati bez stana u Beogradu na vodi ili posla u pogonu Mercedesa? Kao da fotografija i razapinanje u režimskim tabloidima nisu postali javna potvrda građanske časti i poštenja? A što se tiče svih vrsta mogućeg protupravnog maltretmana, najbolji odgovor dale su dvije studentice. Naime, kada im je za vreme jedne „šetnje" izvjesna srednjovječna žena rekala da paze da ih ne slikaju jer da zbog učešća u protestu sutra možda neće moći dobiti posao, one su podigle kosu da im se bolje vidi lice i odvratile kako im u tom slučaju ionako ništa i ne treba od takve države.
U svakom slučaju, nagledaće se još Srbija Vučića, ali i on nje. Više nego što misli.