Teofil Pancic

nuspojave >

Nadelitiste li elitu?

Čemu zapravo služi "Vučićev spisak", osim utukovanja "Jankovićevom spisku"? Manje praktičnim svrhama, više pokušaju zalečenja jedne nezatomljive sujete

Otvorim ja tako Politiku pre neki dan, a kako ne spadam među one frajere, šmekere i mangaše koji čitaju novine od poslednje strane, nego među štrebere koji ih čitaju od prve strane, odmah se suočim sa nečim neobičnim: preko cele druge i treće strane razbaškario se neki ogroman Spisak! Uf, opet neka nagradna igra, pomislim ja, ta zar je korporativna tiranija zlog neoliberalnog kapitalizma došla već dotle da oglasi sa imenima srećnih dobitnika super secka i kosmodiska zaposednu udarne strane nacionalnih novina?!

I tako ja nastavih s prelistavanjem i zaludnim bistrenjem sve mutnije Politike, ali mi nešto ne dade mira, kanda neki predosećaj čudnosti, pa se ipak vratim na drugu stranu, pogledam bolje i imam šta videti: nije to spisak dobitnika nagradne igre nego manje-više javnih i manje-više uglednih ličnosti koje podržavaju našeg Pantokratora u nameri da ozvaniči svoje pantokratorstvo koliko već drugog, a najkasnije šesnaestog aprila! Na polzu otadžbini, dakako. A ne njima lično, sačuvaj bože, njima ništa ne treba, dovoljna im je nagrada što mogu da pripomognu opštenarodnoj stvari. E sad, ako ih se posle baš sete – sete, šta da se radi.

Čemu zapravo služi ovaj "Vučićev spisak", osim utukovanju "Jankovićevom spisku"? Hoće li on dodatno nabildovati Vučićev rejting, učiniti sigurnijim prelazak famoznih pedeset odsto glasova? Možda, ali nije mnogo verovatno. Praktična korist od ovog Spiska za samog je Vučića krajnje dubiozna (o praktičnim koristima za dobar deo potpisnika ne bih sad, manje je važno). Nije li on i sam koliko pre neki dan primetio da "ni Tramp nije imao podršku selebritija, pa je pobedio"? Doduše, to što Tramp vaistinu "nije imao podršku selebritija" nikako ne znači da je nije želeo – nego samo to da nije mogao da je dobije. A bogme nije mogao ni da je kupi, što je za Donalda Trampa sasvim novo i traumatično egzistencijalno iskustvo: da postoji nešto što se ne može kupiti. Dakako, budimo realni, kada ste poznati, ugledni i vrlo dobro materijalno situirani – a u Americi se bez toga ne biva "selebritijem" – onda vam je i nekako lakše da oglasite da vaša podrška nije na licitaciji. Megjutoa, u zemlji Srbiji ima "selebritija" raznih fela koji nisu ni približno sigurni da će sutra ujutru imati kinte za burek i jogurt, a to mnogima prilično razlabavljuje standarde javnog ponašanja. Naročito ako su daleko najizgledniji i najizdašniji izvori bureka i jogurta tvrdo koncentrisani u jednoj (sve čvršćoj) ruci...

Ali opet, rekoh, nije mi ovaj aspekt stvari u fokusu, nego onaj, hm, unutrašnje-motivacijski, da ga tako nazovem. Ne mogu to da dokažem, ali mi četvrt veka nevoljnog proučavanja lika i dela prilično pouzdano garantuju da ovaj Spisak manje ima praktično-predizbornu svrhu, a više je u službi zalečenja večito nezadovoljene Pantokratorove sujete; nju, naime, ni sama pobeda, čak ni u prvom krugu, ne bi zadovoljila. Tu će mu pobedu doneti proli koje rado koristi, ali ih nimalo ne ceni (osim kao svojevrsnu "sirovinsku bazu"), a podrška i divljenje za kojima uistinu žudi nalaze se negde drugde, i dugo se činilo da su mu nedostupni kao i kolegi Trampu. Kvantitet podrške mu, naime, niko ionako ne odriče, ali šta je s kvalitetom?! To je ona bolna tačka. Kako može bilo ko u Srbiji ko nije Vučić Aleksandar da ima veću podršku "elite", umetničke, naučne, medijske, možda čak i sportske? Okej, kao palijativna mera poslužio je i Vučićev stručni nalaz da je ono što je podržalo Jankovića (ili, uostalom, bilo kojeg Ne-Vučića) ionako samo "kvazielita", ali zna Vučić i bolje od nas koliko to ne može trajnije da (mu) pomogne, jer je naprosto šupljije od šupljeg zuba. E, zato se moralo mobilisati sve što se ikako mobilisati dalo (gazeći po svakoj mogućoj ljudskoj slabosti i iskušenju), zato je ovaj Spisak bio tako neophodan: pogledajte dobro – ne ti, Narode (lako meni za tebe), nego ti, Kvazielito! – moj Spisak je mnogo duži od vašeg, a moja je elita još mnogo elitnija od vas! Ko kaže? Pa, ja kažem, a evo i Neša i Krle se slažu, oni bi mi sigurno rekli da grešim.

Svu šegu na stranu, na koncu je sve to ispalo dosta traljavo, taj je pokušaj možda mogao da impresionira neupućene – a to nije bio primaran cilj – ali je doživeo dirljiv neuspeh u pogledu nadelićivanja "neprijateljskih" elita. Ima na tom spisku uistinu uglednih ljudi bogatih i čistih biografija, ali ima i mnogo, baš previše, bašibozluka i polusveta iz devedesetih koji se prirodno vuče za Vučićem i sličnima jer nigde drugde i ne može da se udene, ima i omanje brdo radioaktivnog estradnog šodera na čelu s Kraljicom istog, a najbrojniji su ipak oni za koje, iskreno rečeno, ni vi ni ja nismo nikada čuli, što po sebi nije ni naša ni njihova krivica: nije da smo mi neznaveni, a nije ni da su oni nužno niko i ništa, nego naprosto nisu ljudi u javnom fokusu, ali predstavljaju nešto u svojim radnim i profesionalnim sredinama.

Šta li će ti potonji tamo, pitate se vi, šta im to treba? Kod nekih se sigurno radi o iskrenom uverenju, kod većine o banalnom, neslanom oportunizmu i klijentelizmu koji ovde još nikoga nije trajnije izopštio iz "boljeg društva" pa neće, kontaju, ni njih, čak i ako bi nešto pošlo "po zlu", a neće, bar za sada. A ima i onih trećih, koji uopšte nisu na Spisku, ali jeste neko ko se zove isto kao i oni, pa osećaju potrebu da javno saopšte da To Tamo nisu oni, nego samo neko ko se tako zove. Ako mene pitate, oni su jedini izvor nade, jer dokazuju da Stid još postoji.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST