foto: ap
BEZNAĐE I STRAH: Grupa izbeglica pristigla na Samos;...

Izbeglička kriza – Traumatizovana deca >

Nevidljive i vidljive rane

Deca izbeglice i migranti nose se sa teškim psihološkim posledicama zbog iskustava kroz koja su prošla i situacije u kojoj se nalaze. Humanitarna organizacija Save the Children dokumentovala je stanje u zatvorenim kampovima na ostrvima u Grčkoj. Zaključak je dramatičan: kod dece su u porastu depresija, nasilno ponašanje, upotreba alkohola i droge, samopovređivanje i pokušaji samoubistva

"Svaki dan mi je isti. Ne znam kada ću moći da nastavim. Ne znam hoću li moći da nastavim", kaže mi Ulfat, šesnaestogodišnji Avganistanac, koji već nekoliko meseci boravi u prihvatnom centru za izbeglice u Preševu. Pokazuje mi podlaktice u ožiljcima. "Pre neko veče sam uzeo brijač i posekao se po rukama. Već neko vreme gledam druge kako to rade. Uvek sam im govorio da prestanu, da to nije u redu. A onda jedno veče nisam znao šta da radim sa sobom i uradio sam isto." Sa Ulfatom sam razgovarala pre dva meseca. Govorio mi je o svojoj školi u Avganistanu, o tome kako jedva čeka da ponovo ide u školu u Nemačkoj, gde mu živi brat, o tome kako je putovanje do Srbije, iako opasno, bilo velika životna škola. Vidno neispavan i bezvoljan, sada govori o tome kako ne vidi perspektivu i kako ništa više nema smisla.

Ulfat je jedno od oko 900 dece bez pratnje među 8000 izbeglica i migranata koji su zaglavljeni u Srbiji čekajući na mogućnost da se prebace u neku od zemalja Evropske unije. Na desetine ih i dalje stiže svakoga dana u Srbiju rutom koja je zvanično zatvorena nakon sporazuma Evropska unija–Turska. Ovde im sve nade padaju u vodu kada shvate da ne mogu da nastave putovanje.

Prva godišnjica sporazuma između Evropske unije i Turske obeležena je 20. marta. Cilj sporazuma bio je da stavi tačku na ogromni talas izbeglica sa Bliskog istoka koji se valjao ka Evropi. Petnaestog marta obeležena je i šestogodišnjica početka građanskog rata u Siriji koji još traje. Traju i sukobi u Iraku, a ljudi i dalje masovno napuštaju Avganistan, zemlju u kojoj je tokom prošle godine dnevno život izgubilo u proseku troje dece, a procenjuje se da će ove godine čak 1100 dece dnevno napustiti školovanje zbog rastuće nestabilnosti. Među onima koji putuju u potrazi za sigurnošću i budućnošću i dalje je veliki broj dece koja su izložena životnim opasnostima i nasilju, koja se prilagođavaju novim okolnostima. Na "sigurnom", daleko od ratova od kojih su pobegli, njihovo mentalno zdravlje i razvoj, pa i život, i dalje su ugroženi.

foto: ap...izbeglički kamp na Lezbosu

U KAVEZU: Povodom godišnjice sporazuma EU–Turska humanitarna organizacija Save the Children objavila je izveštaj koji se bavi posledicama boravka u pritvoru na grčkim ostrvima na mentalno zdravlje dece izbeglica i migranata. Izveštaj "Plima samopovređivanja i depresije" (A Tide of self-harm and depression) pokazuje da deca u kampovima trpe ozbiljne posledice boravka u pritvoru, u lošim uslovima i pod stalnom policijskom prismotrom. Osim što ilustruje zabrinjavajuće posledice primene sporazuma EU–Turska u Grčkoj, ovaj izveštaj je upozorenje na moguće posledice ukoliko bi zatvaranje dece postalo praksa i u drugim zemljama, kao što predviđa novi zakon o tražiocima azila u Mađarskoj, ili ako se isti model primeni u zemljama severne Afrike.

Sporazum EU–Turska predviđa da sve izbeglice pridošle na grčka ostrva tamo i ostanu, bez mogućnosti da legalno pređu na kopno dok njihov zahtev za azil ne bude procesuiran. Svi kojima bi azil bio odbijen trebalo bi da budu vraćeni u Tursku, a sporazum je uveo i pravilo koje propisuje da za svakog državljanina Sirije koji bude vraćen u Tursku jedan državljanin Sirije bude relociran iz Turske u EU. Čim je sporazum stupio na snagu, centri za prihvat izbeglica i migranata na grčkim ostrvima okruženi su visokim zidovima sa žicom i obezbeđeni vojnim i policijskim patrolama. Tokom vremena, ljudima je dozvoljeno da napuštaju centre, ali cela ostrva postala su pritvorske jedinice.

"Nema ničeg lepog ovde tako da nema ničeg lepog ni u mom danu. Ovo je mesto kao zatvor. Ne želim da budem ovde", opisala je osmogodišnja Mina utočište koje je njenu porodicu izbeglu iz Iraka dočekalo na grčkom ostrvu Kios. U takvim uslovima, u prepunim, zatvorenim izbegličkim kampovima na Kiosu i ostrvima Lezbos, Samos, Leros i Kos, živi 13.200 izbeglica i migranata, od kojih je 5000 dece.

Na lekara, tuširanje ili na pranje veša čeka se satima, ljudi spavaju u kontejnerima i šatorima, a protesti, požari i nasilje postali su svakodnevica u okruženju u kome su resursi oskudni i niko ne zna šta donosi sutra. "Ranije, kada su centri bili otvoreni, deca su bila slobodna. Crtala su optimistične, maštovite i živopisne scene: kuće, cveće, nebo, ptice. Sada su mnogi motivi ograničeni, crtaju kaveze, linije, ljude sa negativnim emocijama na licu; sve je sivo ili u tamnim bojama...", stoji u izveštaju. Kako razgovori sa humanitarnim timovima sa stanovnicima kampova pokazuju, godinu dana nakon početka primene sporazuma EU–Turska kod dece na ostrvima u porastu su depresija, nasilno ponašanje, upotreba alkohola i droge, pokušaji samoubistava i samopovređivanje – slučaji samopovređivanja čak su zabeleženi i kod mlađe dece.

TARIK JE GOTOV: Mnoga deca su u proteklih godinu dana u kampovima preživela požare i videla leševe, ili bila umešana u proteste i tuče koje su česte u kampovima. "Šestogodišnji Tarik stradao je u požaru koji je zahvatio kamp u novembru", kaže jedan od članova tima Save the Children. "Sledećeg dana, pojavila se njegov najbolja drugarica koja je dolazila u naš kutak sa njim i celog dana nije rekla ništa osim Tarik je gotov. To je bilo sve: Tarik je gotov. Tarik je gotov. Tarik je gotov, ponavljala je bez izraza na licu. Mogli ste da osetite da to ne govori dete."

Čekajući u pritvoru da se njihov status reši, deca nemaju šta da rade, ništa ne kreiraju, ništa ih ne inspiriše. Njihovo iskustvo je ograničeno na svakodnevne scene nasilja. Nakon dužeg boravka u kampu deca počinju da pokazuju simptome iznurenosti, depresije i anksioznosti. Neka od njih reaguju tako što mokre u krevet, imaju noćne more, a njihovi crteži pokazuju uznemirujuće prizore. Postaju nezainteresovana za bilo kakve aktivnosti i teško ih je motivisati da učestvuju u bilo čemu.

U kampovima su se, navodi se u izveštaju, na otvorenom dešavali čak i pokušaji samoubistva odraslih osoba, što neku decu navodi da pokušaju isto. Neizvesnost, strah i nedostatak strukture navode ih da pribegnu negativnim mehanizmima kako bi osetila da imaju bar nekakvu kontrolu nad sobom i svojim telom, te sve veći broj njih nanosi sebi povrede. Kako izveštaj pokazuje, samopovređivanje je postalo sveprisutno i uobičajeno. Mnogo dece to čini i kako bi skrenulo pažnju na sebe, a mlađa deca imitiraju stariju. Jedno dete od dvanaest godina je snimilo svoj pokušaj samoubistva jer je videlo ostale da rade slično, a jedna majka je, kupajući svog sina, videla na njegovim rukama tragove samopovređivanja. Dečak, koji ima samo devet godina, objasnio je da to svi rade, pa što ne bi i on.

foto: ana pantelija, »Save the Children«DALEKO JE NEMAČKA: Dvoje dece na ostrvu Lezbos

DA LI JE OVO EVROPA: U ovakvim okolnostima mnogi očajnički pokušavaju da napuste ostrva sa krijumčarima, što sa sobom nosi veliki rizik. Posebno su ugrožena deca koja putuju sama, ali često ne vide drugo rešenje. "Proveo sam četiri i po meseca u kampu u šatoru. Hrana je bila loša, a situacija tamo nije dobra. Bio sam preplašen sve vreme. Kada bi me neko nešto pitao, samo bih odmahivao glavom", kaže dečak bez pratnje koji je boravio na Samosu. Oni koji uspeju da odu sa ostrva i nastave dalje, zabrinuti su za sudbinu onih koje ostavljaju za sobom. "Srećni su ljudi koji su uspeli da napuste kampove u Grčkoj. To nisu kampovi – to su zatvori. Ljudi tamo žive groznim životom. Bojim se da će svi poludeti i uraditi nešto strašno. Bojim se da će tamo vrlo brzo da se dogodi nešto jako loše", rekla nam je porodica iz Sirije koja je, plativši krijumčarima, uspela da dođe do Beograda.

Kako se osećaju oni koji ostanu, opisuje citat oca čija je porodica iz Sirije stigla na Lezbos: "Znamo da ovo nije legalno. Ali imamo pravo da nađemo sigurnost u Evropi, to je međunarodni zakon. Stalno mislim: da li je ovo Evropa? Zaista? Da li je ovo zaista Evropa? Trebalo je da umrem u Siriji."


 

Deca iz Sirije

"Osećam se odsutno i kao da sam u nekom drugom svetu. Kada se probudim, shvatim da sam još uvek ovde, i onda ne mogu da pomerim telo", kaže Muhamed, tinejdžer iz sirijske regije Istočna Guta. Muhamed je jedno od miliona dece koja već šest godina žive pod bombama, gladujući i strahujući za svoj život i živote svojih bližnjih. Povodom šestogodišnjice rata u Siriji organizacija Save the Children obavila je najopširnije istraživanje o mentalnom zdravlju dece iz Sirije i psihološkim posledicama koje je dugotrajni konflikt ostavio na njih. Rezultati objavljeni u izveštaju Invisible Wounds pokazuju široko rasprostranjene posledice nezdravog, "toksičnog" stresa i poremećaja u mentalnom zdravlju dece. Dok se određeni nivo stresa smatra normalnim, kako bi se telo upozorilo na neposrednu opasnost, "toksični" stres sprečava povezivanje ćelija u mozgu – što ostavlja značajne i dugoročne posledice na kognitivni, socijalni i fizički razvoj dece.

Dvoje umetnika, nagrađivani fotograf Nik Balon i konceptualna umetnica Alma Haser, radili su zajedno sa Save the Children i decom izbeglicama koja trenutno žive u Turskoj, blizu granice sa Sirijom, da kroz portrete ispričaju priču o njihovoj borbi sa psihološkim posledicama teških iskustava koja su preživeli.

Ahmed

Ahmed

Ahmed ima devet godina. Otac mu je preminuo tokom bombardovanja kada je imao sedam godina. On i sestra nisu govorili ništa nekoliko dana nakon što su videli njegov leš. Razdvojen od majke tokom jednog napada, Ahmed je sa drugom porodicom završio na teritoriji pod kontrolom ISIS-a gde je video odsecanje glava i druge nasilne incidente. Nakon godinu dana u izbegličkom kampu u Turskoj, gde mu timovi koje vodi Save the Children pružaju psihološku podršku, oseća se bolje, više ne muca i ne mokri u krevet, ali i dalje ima jake napade nekontrolisanog besa. Ne spava dobro i svega se plaši.

"Ne volim avione, bombe i mine. Neke od njih nalaze se pod zemljom, pa možeš hodajući da naletiš na nju i onda umreš. Sećam se svog oca. Išli smo zajedno u vinograd da navodnjavamo biljke. Imali smo biber, patlidžane i sve ostalo. Ovde sam došao iz Sirije i bio sam srećan. Sada imam nove prijatelje sa kojima se igram, ali sam jako tužan kada sam sâm."

Nasrin

Nasrin

Devetogodišnja Nasrin pobegla je sa porodicom i petoro braće i sestara iz Idleba u Tursku pre tri meseca. Pre nego što su otišli, njihovo mesto je bilo bombardovano i deca nisu mogla da spavaju. Mnogi od njihovih prijatelja i rođaka poginuli su u eksplozijama. Dok su bežali za Tursku, četvorogodišnje dete iz porodice sa kojom su putovali izdahnulo je na rukama svoga oca pred njihovim očima, nakon što je pogođeno u glavu. Uprkos svemu što su preživeli, Nasrin i njena braća i sestre pokazuju izuzetnu otpornost i optimizam u pogledu budućnosti.

"Kada nije bilo aviona u Siriji, to je bilo divno mesto. Onda su došli avioni i pretvorili sve u ruševine. Mislila sam da ću i ja umreti jer su svi ostali umrli, niko nije ostao. Nadam se da će neko čuti moj glas kada se molim da u Siriji opet bude mir. Ne želim ništa više osim toga."

Adira

Adira

Adira je izbegla iz Sirije sa mužem i dvoje dece. Sedmogodišnji Abas pati od cerebralne paralize i epilepsije i potrebna mu je svakodnevna nega. Porodica je najpre boravila u Jordanu, ali kada je izbeglički kamp stradao od napada bombaša samoubice, bili su prinuđeni da peške pređu put do Turske, sve vreme noseći Abasa na leđima. "Sve što sam želela je da moj sin dobije medicinsku negu. Ne znam šta se dešava u njegovoj glavi, ali znam da se boji kada čuje bombe... Nosili smo ga dovde na leđima i ramenima. I ja osećam mnogo bola, i fizički i psihički, ali sve što želim je pomoć za moga sina. To je jedino o čemu razmišljam."

fotografije: Nik Balon i Alma Haser, Save the Children


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST