Medijska zloupotreba žrtava nasilja >

Direktan prenos silovanja

Šta ovdašnji, dominantni obrazac izveštavanja poručuje žrtvama, nasilnicima i uopšte društvu

U julu prošle godine, učesnik rijalitija "Parovi" Nenad Marinković Gastoz je fizički nasrnuo na Zoricu Dukić i izneo je iz sobe, urlajući na nju dok joj je stiskao vilicu: "Ja ću da pričam za tebe! Ti si moja devojka! I ima da te uhvatim za glavu!" Prisutni takmičari su se ponašali kao da su u bioskopu, bezizražajno posmatrajući scenu i grickajući jabuke...

Sve je to prenošeno uživo na televiziji Hepi – koja inače ima nacionalnu frekvenciju – da bi potom urednik te televizije Milomir Marić izjavio: "Kako ju je napao kad je on njen muž? On je pokušao da je smiri, ta žena je izgubila živce. Nju su vređali i izvlačili svakakve detalje iz njene prošlosti, i ona je zbog toga doživela nervni slom, ali on je i dalje voli bez obzira na to šta ostali pričaju." Bahata i bezumna rečenica "kako ju je napao kada je on njen muž" može slobodno da uđe u udžbenike kada je reč o opravdavanju porodičnog i partnerskog nasilja u zemlji u kojoj na svakih deset dana jednu ženu ubije njen sadašnji ili bivši partner.

U međuvremenu je u emisiji "Parovi" viđeno nasilja i nasilja, zlostavljanja, psihičkog "pucanja", kopano je po životima učesnika i njihovih porodica, da bi se pre nekoliko dana ponovo pokazalo da je dno dublje nego što možemo i da zamislimo. Izvesni Nikola Strahinjić je seksualno nasrnuo na jednu od učesnica, dok se ona otimala i pokušavala da pobegne.

Mreža žena protiv nasilja izdala je saopštenje u kojem se kaže: "Na portalu nacionalne TV Happy danas je objavljen izveštaj o dešavanjima koja su obeležila sinoćni rijaliti program ‘Parovi’, u kome se prikriva moguće izvršenje krivičnog dela: silovanje. Naime, ova TV stanica je pokušaj silovanja jedne od učesnica okarakterisala kao ‘strasan odnos’, dok se iz priloženog videa koji je u međuvremenu uklonjen sa YouTube kanala ove emisije jasno vidi da se radi o pokušaju silovanja. (...) Tokom pokušaja silovanja učesnici niko ne pruža podršku, niti druge učesnice i učesnici, niti odgovorni za nastanak ove emisije (...) Tim povodom uputile smo tužbu Trećem osnovnom tužilaštvu u Beogradu. Dalje, uputićemo pritužbu i Regulatornom telu za elektronske medije, treću po redu povodom nasilja prema ženama u emisiji ‘Parovi’ na TV Happy, ne zato što očekujemo da će makar ovaj put reagovati, nego da bismo dokumentovale u kojoj meri ovo telo niti država u celini nemaju nikakav uticaj na elektronske medije kada je muško nasilje prema ženama u pitanju."

Kako izgleda živeti u zemlji u kojoj se pokušaj silovanja prenosi uživo? U kojoj mediji iznose najstrašnije detalje o nasilju koje se dogodilo, skoro se takmičeći u opisima brutalnosti? U kojoj se žrtve porodičnog i partnerskog nasilja fotografišu i jure po stepenicama i bolničkim sobama za izjavu, a porodice ubijenih snimaju na sahranama? U kojoj se žrtve incesta pozivaju u jutarnji program i od njih se traži da što "živopisnije" govore o tome šta im se događa, iako je jasno da žrtva nije izašla iz traume? U kojoj se nasilje opisuje kao "incident", "turbulentna ljubavna veza", "izraz napetosti", a ubistvo kao "čin neuzvraćene ljubavi" i "porodična tragedija"? U kojoj se u pojedinim medijskim kampanjama protiv nasilja nad ženama, žene prikazuju krvave u kavezima ili se neko seti da napravi aplikaciju gde se nudi maska koja čini "da kada uključite vašu prednju kameru dobijete izgled osobe koja je žrtva nasilja"?! U kojoj se potom svako malo spominje netačna tvrdnja kako, eto, ima mnogo lažnog prijavljivanja nasilja u porodici? U kojoj se u komentarima na vest o nasilju ili čak ubistvu krivica najčešće traži u žrtvi? I u kojoj se čak ni ubijene žene ne ostavljaju na miru, a reč femicid izaziva bes – jer neki smatraju da je to preterivanje?

I niko na vasceloj medijskoj sceni zbog toga ne snosi posledice.

Medijska zloupotreba žrtava nasilja je kompleksan fenomen o čijim slojevima i mogućim konsekvencama treba govoriti stalno. Jer čak i kada je ovakvo pisanje o nasilju potaknuto dobrim namerama novinara ili je jednostavno proizvod nečijeg neznanja, to ne menja činjenicu šta to izveštavanje može da prouzrokuje. Konačno, nije uvek reč o onome o čemu se piše, već i o onome o čemu se ne piše, a trebalo bi, kao što su neodgovorno ponašanje institucija, odsustvo i nesprovođenje sistemskih rešenja, pozivanje na odgovornost profesionalaca koji nisu reagovali kada je trebalo...

Kako psihoterpautkinja Biljana Slavković ističe u razgovoru za "Vreme", kada je reč o medijskom izveštavanju o žrtvama nasilja odmah u oči upada jezik koji se pri tome koristi. Kada, na primer, u medijima osvane naslov "porodična tragedija", to je način da se žrtva ućutka: "Stvara se situacija u kojoj se ne zna ko je žrtva, a ko je nasilnik. I pored tako visoke stope femicida u Srbiji, vrlo retko će se u izveštajima pojaviti reč ubistvo", kaže naša sagovornica, dodajući: "Mediji mogu da podrže žrtvu i da poštuju njen integritet, a mogu, s druge strane, da podstiču nasilje. Rekla bih da se mediji u Srbiji dobrim delom pre identifikuju sa nasiljem i nasilnicima... Mi, zapravo, kao društvo dubinski ne možemo da odlučimo da ne podržavamo nasilje i to se prelama na konkretnim žrtvama."

OPASNE PORUKE: Šta ovdašnji, dominantni obrazac izveštavanja poručuje drugim žrtvama, nasilnicima i uopšte društvu? Ovdašnje izveštavanje o žrtvama nasilja u prvi plan stavlja individualne priče, dok se mediji utrkuju sa što užasnijim, brutalnijim detaljima. Kako ističe psihološkinja Tanja Ignjatović, na taj se način samo spuštaju pragovi, nasilje se normalizuje, ljudi oguglaju i prestanu da obraćaju pažnju, a onda mediji teže sve brutalnijim opisima.

Jedna od pogrešnih i opasnih poruka koja se ovim šalje jeste i da se nasilje događa isključivo onda kada žena ne može da hoda od batina i da jedino tada može da dobije podršku.

MEDIJI SE ČEŠĆE IDENTIFIKUJU SA NASILNICIMA: Biljana Slavković

Zatim, ne poštuje se osnovno pravilo da se identitet žrtvene otkriva, ukoliko ona izričito ne traži suprotno. Čak i kada se ne napiše puno ime i prezime žrtve, opiše se kuća, zanimanje, porodična situacija, i vrlo je jasno, pogotovo kada je reč o malim mestima, o kome se radi te se žrtva i njena porodica neretko dodatno etiketiraju i stigmatizuju... Pritom smo toliko puta mogli da čitamo o ponašanju žrtve koje je isprovociralo nasilnika i na taj način veći deo javnosti u stvari nastavlja nasilje nad žrtvom i njenom porodicom. Kada žrtva ima doživljaj da je medijski zloupotrebljena, ističe Biljana Slavković, spirala nasilja se nastavlja: "A pisanje o žrtvi na neadekvatan način, iznošenje intimnih detalja, opisi povreda, dok javnost kao u areni sedi i posmatra, jesu nastavak traume čije posledice po psihički razvoj i kasniji život mogu biti vrlo ozbiljne, kako za žrtvu tako i za porodicu."

Kada je reč o pojavljivanju žrtava u medijima, stručnjaci upozoravaju da medijska izloženost najčešće produbljuje traumu. Vesna Brzev-Ćurčić, psihoanalitičarka i psihološkinja, objašnjava za "Vreme": "Rad sa traumatizovanima je vrlo zahtevan, traži vreme, empatiju, strpljenje, poverenje i iznad svega stručnost da se priđe problemu. Što je žrtva bila izložena većoj eksponiranosti, to oporavak teče sporije i komplikovanije." S tim se slaže i Biljana Slavković, koja dodaje da mediji počinju da se bave nekim slučajem onda kada je nasilje eskaliralo, obično nakon godina trpljenja: "Žrtva je tada u stanju intenzivnog šoka i postavljanje pitanja, fotografisanje, stalni fokus na nju, bilo da je u bolnici ili je kod kuće pa je izašla do prodavnice, ozbiljno ugrožavaju njenu psihičku stabilnost i dodatno je traumatizuju."

Argument da razgovor osnažuje žrtvu svakako ne bi mogao da se primeni u ovoj situaciji. Naime, kako psihološkinja Tanja Ignjatović kaže, žrtvama čije je traumatsko iskustvo još živo, koje ga nisu prevazišle, to pričanje ne pomaže: "Njima pomaže razgovor sa stručnjacima, što podrazumeva privatan, poverljiv odnos i stručno lice koje vodi razgovor, koje može da razume sve vrste emocija koje se javljaju."

Upravo razumevanje i složenost emocija koje ima žrtva nasilja jesu nešto što novinari mahom nisu obučeni da "isprate" i da se prema tome odnose kako bi trebalo, a od iste boljke boluje i šira javnost, pa zapravo, umesto podrške koju je očekivala, žena bude suočena sa osudom.

foto: m. milenkovićŽRTVI NE VERUJU AKO NE PLAČE: Tanja Ignjatović

Naime, kako objašnjava Tanja Ignjatović, postoje predrasuda i stereotipno mišljenje da žrtva ima određeno ponašanje i određena osećanja, da ona izgleda, govori i ponaša se na određeni način. Ako žena ne pokazuje takvo ponašanje i emociju, ne izgovara ono što se očekuje od žrtve, može da se stvori utisak da ona laže, da preteruje, da joj se to odista nije desilo. "To je osobito opasno kada se radi o onim vrstama nasilja koje su visoko tabuizirane i pogađaju intimnu sferu, svim vrstama seksualnih napada, uznemiravanja, uključujući i inceste, gde javnost ima ogromnu nelagodu i očekuje, pošto je reč o tako strašnoj stvari, da vidi ženu koja plače. Ako ne plače ili ako nije besna, to im nije dovoljno uverljivo", naglašava Ignjatović.

Koliko mora da je mučno i nepodnošljivo osećanje žene koja je trpela nasilje, koja se možda i sama obratila medijima tražeći pomoć, a umesto toga se još i sumnja u njen iskaz.

Konačno, osim produbljivanja traume, sagovornice "Vremena" ističu da medijsko izveštavanje može dovesti i do porasta opasnosti. Jer ako sistem ne funkcioniše, nasilnik dobija poruku da može da čini još više nasilja ili da kazni žrtvu što je obelodanila nasilje. Dešava se i da, recimo, muž pokrene postupak da bi lišio ženu roditeljskih prava jer je izložila decu medijima...

OČAJ I NEMOĆ: A šta ako se žrtva sama obratila medijima i želi da ispriča svoju priču?

Za početak, zašto bi se žrtve uopšte obraćale medijima? Naše sagovornice ističu da su glavni razlozi – očaj i nemoć. Biljana Slavković naglašava kako žrtve nemaju dovoljno zaštite i u velikom se broju ne sprovode zakonske mere, što žrtve tera da se obraćaju medijima verujući da će im ta vidljivost pomoći, kao i da se može raditi o raznim psihološkim mehanizmima i potrebama žrtve – za pravdom, osvetom, opraštanjem od nasilnika – koje samo poručuju da se nije izašlo iz traume nasilja.

Tanja Ignjatović prenosi iskustvo Autonomnog ženskog centra, gde se najveći broj žena koje se javljaju ili dolaze u AŽC već obraćao mnogim institucijama i nisu dobile odgovarajuću podršku. Takvo iskustvo neke od njih svakako tera da se obrate i medijima.

Ignjatović dodaje da žrtva najčešće ne zna šta je čeka kada se obrati medijima, ne zna šta može da se dogodi, ne zna kako će da bude vođen razgovor, šta će je i kako novinar pitati. Čak i kada žrtva želi da govori za medije, novinar mora da bude svestan da ona najverovatnije nema dovoljno informacija o tome šta može biti posledica njenog pojavljivanja i mora da vodi brigu da u tom razgovoru žrtva ne bude izložena više nego što treba, da ne insistira na detaljima, da ne postavlja pitanja koja će dodatno da joj naškode te da zna kako da završi razgovor.

Pitanje koje novinari ne bi smeli da postave, objašnjava Biljana Slavković, uključuje reč zašto jer to "zašto" u srpskom jeziku implicira krivicu i odgovornost. A suvišno je reći da je medijski prostor krcat tim pitanjem – zašto ga nije napustila; zašto mu se vratila; zašto je ostala s njim; zašto ga nije ranije prijavila... Nasilje se posmatra vulgarno pojednostavljeno, a krivica se time ponovo prebacuje na žrtvu.

Osećaj gubitka kontrole koje žrtve obično imaju neretko se nastavlja u medijskom prostoru. Osim što ne mogu da utiču na to šta će i kako mediji da objave, dodatni problem predstavlja i izloženost žrtve u virtuelnom svetu. Ono što je doživela neprestano postoji tamo. Biljana Slavković, govoreći o virtuelnom prostoru, kaže kako to samo pojačava osećaj žrtve da su stvari ionako nepromenljive i ireverzibilne. Žrtva više nema mesto gde bi se sakrila od toga što joj se dogodilo, naglašava Vesna Brzev-Ćurčić, dodajući da je to nekada razlog za duboku depresiju i ideju da život nije vredan. I porodica i žrtva (p)ostaju obeležene. Neki uspeju da se iz toga izdignu, kaže Brzev-Ćurčić, da od toga nešto učine i da svoju tugu i gnev pretvore u društveno korisnu aktivnost, a neki potonu.

U Srbiji su poznati slučajevi roditelja čija su deca ubijena, ali su oni smogli snage i koriste javni prostor da se zalažu za neku društvenu, zakonsku promenu.

KAKO BI MOGLO: Neretko u izveštajima žrtve govore o institucijama koje su ostale neme, o centrima za socijalni rad koji nisu činili ništa, o lekarima i policiji koja je slala žrtvu kući. Ili, u slučaju da se dogodilo ubistvo, porodica govori o tome kako je pomoć tražena mnogo puta, kako su nasilnika prijavljivali...

Tu se nalazi priča o kojoj bi mediji mogli da pišu.

Biljana Slavković primećuje da će najčešće medijskim pisanjem o zločinima, posebno onima koji su se završili smrtnim ishodom, otkriti koliko institucije nisu sprovodile zakon kako treba, ali mediji umesto toga prate život žrtve i njene porodice: "Mediji treba da pišu o fenomenu nasilja, da obrazuju javnost, da budu prevencija, da stalno podsećaju državne organe na njihove zakonske obaveze... "

Tanja Ignjatović dodaje da se vrlo često u novinama otvori čitav niz različitih tema u kojima se vidi da bi sistem morao da reaguje i da se to neće desiti: "Novinari pokrenu nešto što može da bude važno i umesto da to bude povod za dublje razmatranje, istraživanje, pritisak – mi čujemo priču te žene, a novinar ne pita dalje ko je trebalo da reaguje, šta može da se uradi, zašto je došlo do propusta, pa da se onda, kroz taj pritisak, popravi stanje institucionalnog, društvenog odgovora za sve druge žene."

Čak i kada je možda reč o sasvim dobroj nameri, novinari često ostaju na prvom koraku, na pojedinačnom slučaju. Šta se time menja na širem planu? Ništa.

Tanja Ignjatović dodaje da čak i ako se za tu žrtvu nešto promeni, ako novine i televizija uspeju da zaposle baš tu ženu, to ne rešava pitanje za 18.750 žrtava koje su registrovane u centrima za socijalni rad. Da li je poruka da žrtva neće dobiti podršku ako se ne pojavi u medijima, pita se Ignjatović. A ako se pojavi, niko baš sa sigurnošću ne zna šta može da se dogodi. Ako se pak nasilje pogorša posle toga, niko za to neće biti odgovoran.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Ispovest preživelih

Kada je dobro da žrtve govore o svom iskustvu? Kada ono može da pomogne? Biljana Slavković ističe: "Ako žrtva više nije ugrožena, ako je bezbedna i izašla je iz nasilja, ako se oporavila, ako je trauma prevaziđena i žrtva je nastavila život bez nasilja, ona možda ima potrebu da podeli iskustvo, pošalje poruku drugima." Kako objašnjava Tanja Ignjatović, žrtva je preradila svoje traumatsko iskustvo onda kada ima distancu u odnosu na ono što se desilo i razgovor o tome ne znači da ona ponovo preživljava istu traumu. U tom slučaju, njena poruka o tome šta je činila, kako se sa time izborila, kakva joj je podrška bila važna od sistema, prijatelja, sve to može da bude instruktivno za nekog drugog. "Drugi vide ženu koja je preživela, koja ima snage da se nosi s tim, da se bori i pored toga što se dešavalo izašla je kao pobednik. Onda je ona model", ističe Ignjatović, dodajući da ti naknadni uvidi mogu drugima da pomognu i kažu šta je lekovito i dobro i da pošalju sliku: ja sam dobro, bilo je teško, izborila sam se, možete i vi.

Preskupa cena novina

Preskupa cena novina

BRUTALNOST OPISA: Vesna Brzev-Ćurčić


Kako ističe Vesna Brzev-Ćurčić, svako medijsko izlaganje dece i mladih nosi u sebi rizik, čak i kada je reč o pozitivnim stvarima. Naime, pred njih se na taj način postavlja izvestan horizont očekivanjâ koja treba dalje da ispune: "Sjajno je kada se o mladima piše kao o dobitnicima međunarodnih i nacionalnih nagrada, ali se onda često postavlja nešto poput zadatka da to moraju da ostvaruju i dalje. Prevelik teret za nejaka pleća. Šta ako u tome ne uspeju? Zbog toga je dovoljno značajno pohvaliti uspehe, napor, postignuće, ali izostaviti šta se od njih očekuje. Mnogi stariji i poznatiji pokleknu pred teretom slave, a mi kao narod ne opraštamo čak ni najmanji neuspeh onih kojima smo se do juče divili." Naravno da je još veći problem medijska izloženost žrtava nasilja ili pak počiniocima koji su deca ili mladi.

Opisujući ovdašnju kulturu medijskog izveštavanja, Vesna Brzev-Ćurčić govori o brutalnosti opisa – nekada sa dozom sadizma u rečniku onoga ko opisuje – povreda koji su u medijima dati detaljnije nego u lekarskim izveštajima, kao i o nedopustivom nepoštovanju žrtve: "Novinari se često ‘kriju’ iza zahteva urednika koji traže senzacije koje će povećati tiraž. Pitanje je onda da li je i dostojanstvo deteta od samo nekoliko navršenih godina cena koju plaćamo kupujući novine ili gledajući izveštaje."

Zatim, kopanje po životu i porodici maloletne žrtve, koje čak i kada se koriste inicijali jasno otkriva o kome se radi, etiketira i celu porodicu do kraja života: "Sredina u kojoj živimo i dalje smatra da je žrtva ‘bar malčice’ doprinela onome što ju je snašlo. Znači, porodici nešto fali, zar ne? Kakva neistina!"

Još nešto ovde može biti problematično – medijska izloženost može da stvori iskrivljenu sliku o sebi. Ako je reč o maloletnom počiniocu, on, dok se piše o nasilju, dobija na značaju kod svojih vršnjaka: "Pa ako su suviše mladi, da li su mediji ti koji treba da im sude, prave reklamu ili rade već nešto treće?"

Sagovornica "Vremena" apeluje na novinare da ne pišu, ne prave emisije, ne koriste žrtve za povećanu čitanost ili gledanost. Čak i kada naročito mlade osobe žele da se nađu u medijima, potrebna je izuzetna pažnja. "Iskaz se uzima od maloletnika uvek u prisustvu psihologa. Ima li ga kad novinari krenu sa pitanjima?", ističe Brzev-Ćurčić. Odgovor nažalost znamo.

"Prijavite nasilje", a potom?

U nekoliko medijskih kampanja koje su za svoj cilj proglašavale borbu protiv nasilja, žene su neoprezno pozivane da prijave nasilje, kao da je time problem završen. Ne govori se o daljim koracima, o pripremi koja treba da se obavi da bi žena bezbedno izašla iz toga, o tome kome može i treba da se obrati... Situaciju dodatno otežava i određeni "trend" u izveštavanju gde se žene neprestano pozivaju da se ne plaše. Ma koliko ih taj poziv ohrabrio jer strah može da parališe, poziv "ne plašite se i prijavite nasilje" šalje pogrešnu poruku – kao da je problem prvenstveno u strahu i da će, kada se žena osmeli, sve biti rešeno, što opet pojednostavljuje sam proces. Naime, mediji bi morali da prate i izveštavaju o primeni zakona, o tome da li su žene zaista bezbedne kada prijave nasilje. Jer, kako objašnjava Tanja Ignjatović, a već je u "Vremenu" govorila o tome, kada žena odluči da prijavi nasilje, da ostavi nasilnika, ona je u najvećem bezbednosnom riziku: "Mi sa svakom ženom pravimo procenu bezbednosnih rizika, čega se ona najviše plaši, šta bi u najgorem slučaju moglo da se desi, šta ćemo u tom slučaju da radimo. Pravimo individualnu strategiju sigurnosti za svaku ženu i ona mora da ima bezbednosni plan i da zna tri koraka unapred šta će učiniti, ako nešto krene po zlu."