foto: milovan milenković

Uspomena – Lazar Stojanović (1944–2017) >

Zakleti borac za istinu

Filmski reditelj, publicista, pacifista, jedan od osnivača nedeljnika "Vreme", Lazar Stojanović, preminuo je 4. marta u Beogradu

Upravo u trenutku u kom je do mene sa umerenim zakašnjenjem, usled vikend bonace i previše vremena provedenog u autističnom mraku bioskopa, doprla vest da je preminuo Lazar Stojanović, bio sam zaglavljen negde na polovini novog romana Vladislava Bajca Hronika sumnje i razmišljao sam o nekim prelepim i dubokim rečenicama Ive Andrića koje se u njemu citiraju. Tamo, u knjizi, tumarajući Sokobanjom i okolinom, glavni junak se priseća šta je Andrić sve napisao slaveći lepotu jednog od svojih omiljenih pribežišta, a misao nad kojom sam zastao glasila je ovako: Samo da znatei ovde se umire, jer se svugde na svetu mora umreti. Ali, ovde je život lepši i valjda nešto duži...

Gospodina Stojanovića nisam, nažalost, nikada imao priliku da upoznam, ali sam ga oduvek izuzetno uvažavao i kao nepoćudnog umetnika i kao beskompromisno angažovanog komentatora naše turobne svakidašnjice, pa otud i nemam jasnu predstavu o tome šta je on mogao da misli o Andriću ili ovoj idiličnoj banji na istoku Srbije. Sada kada ga više nema to verovatno nije ni bitno, ali je neumoljiva izvesnost tih Andrićevih redaka nešto čime se – bar za mene – vrlo dobro može sumirati čitav životni vek i delo ovog fantastično hrabrog čoveka, jer danas sve ono što je on uradio ili je pokušavao da uradi deluje kao istovremeno trčanje u susret i panično bežanje unazad od pomenute poente našeg jedinog nobelovca.

Mereno površnim aršinima popularne kulture, Lazar Stojanović je igrom sudbine i istorije bio i ostao one-hit wonder. Nekada davno, u tobož zlatna vremena SFRJ, na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete godine prošlog veka, on se drznuo da još kao školarac (preciznije – apsolvent filmske režije na beogradskom FDU) načini po svoj prilici najkontroverznije ostvarenje u celokupnoj istoriji kinematografije te bespovratno nestale zemlje: Plastični Isus (1971). Njegovi ondašnji profesori predvođeni Aleksandrom Petrovićem su ovaj veoma moderni i zapaljivi kolaž igranog filma i arhivske građe vrednovali najvišim ocenama, ali je samo delo tada praktično ostalo daleko od očiju šire javnosti, s obzirom na to da – u uzavreloj društvenoj atmosferi razračunavanja sa različitim liberalizmima i nacionalizmima – nikada nije ni dobilo dozvolu za regularno prikazivanje.

Svako ko je odrastao i slobodoumno stasavao u dve preostale jugoslovenske decenije potom, na ovaj ili onaj način je brižljivo negovao u sebi mit o crnom filmu kao kratkotrajnom idealu umetnosti lišene svih stega, njegovim korifejima (Pavlović, Makavejev, Petrović, Žilnik itd.) i međašima (Kad budem mrtav i beo, W.R. Misterije organizma, Skupljači perja, Rani radovi itd.), ali su Stojanović i dotični diplomski rad sve do 1990. godine ostali legenda na koju su se svi rado pozivali, a koju je malo ko u suštini i iskusio. U međuvremenu, Stojanovićeva lična golgota (trogodišnji zatvor, onemogućavanje bilo kakvog profesionalnog rada, uskraćivanje pasoša, odlazak u inostranstvo) tu je legendu činila sve većom i daleko je prevazišla sve muke kroz koje su takođe prolazili njegovi savremenici i saborci, nakon čega je konačan i simboličan izlazak Plastičnog Isusa iz bunkera usred nezaustavljivog vrtloga ovdašnjeg građanskog rata (ratova?) došao kao svojevrstan antiklimaks.

SCENA IZ FILMA LAZARA STOJANOVIĆA: Plastični Isus

Za svet, naime, taj frenetični celuloidni miks uperen protiv svakog totalitarizma, otvorena bioskopska provokacija bačena pravo u lice sistemu, nije vremenom izgubila ni delić svog objektivnog, uznemirujućeg smisla i značaja, iako su je prohujale godine i epohe formalno i stilski nužno učinile pomalo anahronom i manje originalnom. Ovde, međutim, na tada već nedvosmisleno okrvavljenim ruševinama socijalističkog sistema, najzad oslobođeni Plastični Isus nije ni mogao da bude ništa drugo do usputna fusnota u strmoglavom raspadu sveukupne stvarnosti, fatalno obesmišljena ne samo okolnošću da za nju više niko nije imao ni pravog interesa, ni strpljenja, već i objektivnom činjenicom da je meta Stojanovićeve žestoke mladalačke kritike jednostavno izdahnula pred našim vlastitim očima.

Naravno, biografija i stvaralaštvo Lazara Stojanovića i pre (‘68, Student, Vidici, film Zdrav podmladak), a naročito nakon Plastičnog Isusa (iznuđeno globtroterstvo, zanimanja koja je bio prinuđen da menja kao čarape, Otvoreni univerzitet, Nova osećajnost, KPGT, Vreme, OEBS) deluju kao fantastičan materijal za neki spektakularan film ili još pre TV seriju, mada bi bilo apsolutno nepravedno tek tako preći preko užasavajuće otrežnjujućih dokumentaraca o ratnim zločinima koje je potpisao u novom milenijumu (Uspon i pad generala Mladića, Život i priključenije Radovana Karadžića, Škorpionispomenar), ponovo potpuno neopravdano izazivajući prezrenje, gnev i osudu ovdašnjeg nazovi demokratskog establišmenta, na i mimo vlasti.

Ukoliko se slučajno zapitate zašto je smrt ovog jedinstvenog čoveka u domaćim medijima propraćena samo šturo sklepanom agencijskom vešću koju je ekspresno preklopilo tekuće smeće, ili ako vas zaprepasti podatak da je u eri informatičke histerije prosto nemoguće pronaći dostupan izvor koji daje sveobuhvatan pregled filmografije ovog pobunjenog sineaste, sve će vam biti jasno kada pročitate nekoliko lucidnih rečenica koje je sam Stojanović izgovorio u intervjuu za "Vreme" (februar 2016) nastojeći da obrazloži sopstvenu sudbinu zakletog borca za istinu: "Ljudi koji se bore za ljudska prava nisu političari, oni ne ulažu napor prvenstveno u to da ih ljudi vole. Nego ste vi uzeli na sebe da ukazujete na neke činjenice i da dirate u neke stvari koje ljudi hoće da sakriju. I ljudi će vas zbog toga mrzeti. Zvaće vas izdajnikom, ali kroz to prosto morate ići. Ja ne mogu očekivati da ljudi u Srbiji moje filmove i mene drugačije primaju zato što nastojim da im ukažem na ono što svako društvo ima, a što neka prihvate da vide a neka ne – sopstveni fašizam i mitologizaciju istorije."

Andrić je, dakle, bio sasvim u pravu i sasvim u krivu. Bar kada je o Lazaru Stojanoviću reč. I ovde se, baš kao i bilo gde drugo na zemaljskoj kugli, jednom mora umreti, i to je izvesnost kojoj se ne može uteći. Ali, to da je ovde zato život lepši i valjda nešto duži običan je plod romantičarskog ushićenja i patriotska iluzija, a ne i iskustveno utemeljena perspektiva za ma koga ko je poput Stojanovića (pa, uostalom, i samog Andrića) možda uzaman potrošio sopstveni vek u plemenitoj borbi za emancipaciju sredine koja ga nikada nije zaista shvatila ili prihvatila.


 

(Po)hvala nevidljivom uredniku

Formalno, do našeg je susreta došlo desetak godina prekasno; suštinski, odigrao se taman na vreme ("suštinski" je uvek sve u pravo vreme, zar ne?). Bilo je neko radno poslepodne, verovatno je bio utorak, jedan od utoraka negde u osvit dvehiljaditih. Adresa je – a da koja bi druga? – Mišarska 12-14, redakcija "Vremena". Izašao sam iz lifta na četvrtom spratu i krenuo hodnikom ka "mojoj" sobi; u dovratku sobe preko puta moje, tamo kod Goranke Matić, stajao je sedobrad, markantan čovek. Kad sam mu prišao, pružio mi je ruku i osmeh, rekavši: "Pa gde si ti, saradniče? Ja sam ti objavio prve tekstove, a nismo se nikada ni upoznali." Prihvatio sam tu pruženu ruku i osmeh Lazara Stojanovića, zadovoljno osećajući kako se na pravi način zatvara jedan krug.

Flashback, desetak godina ranije. Strašno leto 1991, umiruća Jugoslavija između kopnećeg mira i nadirućeg rata, ja sve manje u Zagrebu a sve više u Beogradu. Razlozi za ono prvo već su mi dovoljno jasni, a za ovo drugo, pa, nisam siguran. Znam od kojeg zla se sklanjam, ali, nije li to zlo (pod drugim imenima i znamenjima) i ovde, štaviše, nije li odavde i krenulo? Zar bežati od kandže medveda u čeljusti vuka? Treba mi razlog da verujem da sam ipak postupio ispravno. Gde uopšte mogu da nađem taj razlog, ako ne u "Vremenu"?

Otkuckao sam nekakav tekst na svojoj narandžastoj pisaćoj mašini made in Bugojno, i krenuo s njim pod miškom u Narodnog fronta 45, u prve prostorije "Vremena", tražeći Lazara Stojanovića, urednika kulturne rubrike, da mu ga ponudim za objavljivanje, onako kako kod Krleže onaj "mladić nosi svoje prve pjesme na ogled", samo tačno šezdeset leta docnije. Niko me ne zna i nikoga ne znam na toj adresi. Kažem ko sam i zašto sam tu, a sedi gospodin u kojem prepoznajem Harija Štajnera kaže mi da Lazar nije tu, ali će doći, pa neka ga sačekam. Nema tada mobilnih telefona, mejlova, društvene mrežadi i drugih kerefeka: čovek ili je tu ili nije, a ako nije, isto ti je toliko dostupan kao da je mrtav, sve dok se ne ukaže. Čekao sam ga, verovatno se klackajući na jednoj od onih drvenih stolica pokupljenih iz starog Odeona, možda pola sata, možda i duže, ko zna; nije se pojavio. Ostavio sam tekst na njegovom stolu. Objavio ga je, bilo je to u "Vremenu" broj 39, od 22. jula 1991. Mogu da zaboravim broj svojih cipela, ali ne i taj broj.

Sledeće nedelje, opet sam u Beogradu, opet dolazim u "Vreme" s tekstom, opet čekam Lazu koji se ponovo ne pojavljuje, ostavljam mu tekst, i ovaj izlazi u broju 41. Posle sam mu poslao još nešto, objavio je, pa još nešto... A onda su mi jednom samo rekli da je Lazar otišao, da li beše u Meksiko ili ne znam više gde, naprosto je pokupio pinkle i započeo novu životnu epizodu.

Ko je išta znao o Lazaru Stojanoviću, znao je i to da "stojeći" posao novinskog urednika zapravo nije za njega, i da ga mesto neće (o)držati. Pa opet, i ne samo simbolički, važno je i dobro je da je baš on bio prvi urednik kulture u "Vremenu" (a bogme i autor prvog "Vremena uživanja", u broju 1!), da je tu rubriku utemeljio, oblikovao njene rane konture. Sigurno je bilo i praktično-tehnički potkovanijih za taj posao, ali ovakvom je listu, koji u osvit zlog doba objavljuje svoje postojanje i čiji ljudi žele reći nešto važno i sebi i o svetu koji ih okružuje, trebao jedan takav libertinski duh, da naseli te stranice i da se ugnjezdi među te zidove (i svake buduće zidove između kojih će se "Vreme" praviti), i da postavi standard ispod kojeg se neće i ne sme ići.

Posle su se urednici i urednice kulture nizali, kako to već u novinama biva, i svako je od njih bez izuzetka, kako je i normalno i dobro, ostavljao neki svoj pečat i pomalo joj menjao glavni tok, ali je rubrika, mada najčešće pravljena u nemogućim uslovima (pogotovo finansijskim), ostajala prostor kreativnosti i slobode, s tek vrlo retkim lutanjima i uzgrednim iskliznućima, samo onda kad bi na trenutak od ko zna kuda isplivala neka sasvim druga "agenda", Lazarovom libertinstvu dubinski suprotstavljena; no, kako bi isplivala, tako bi neminovno i potonula. Jer ne pripada duhu novina koje je utemeljio i Lazar Stojanović, tamničeni i proganjani čovek slobode i trajne pobune protiv energije smrti (komunističke ili nacionalističke, svejedno) i onih koji je emituju i propovedaju, pobune protiv zaplotnjaštva osumračenih duhova i ositnjenih duša, pa makar i skrivenih iza "parola što strašno zvuče". Ovo su i dalje te novine, a kad i ako postanu nešto drugo, prvi ću vam javiti, obećavam.

O reditelju Plastičnog Isusa "sve" se već zna; i o njegovom stradanju, i potonjoj radno-umetničkoj osujećenosti u jednoj vrsti tiranije, i o njegovom bezostatnom suprotstavljanju ubilačkom varvarstvu genocidnog rodoljublja koje je tiraniju nasledilo, a koje najbolje potvrđuju njegovi dokumentarci, ali i sve drugo što je radio u poslednjih četvrt veka. Kratko, ali utemeljiteljsko i usmeriteljsko urednikovanje u "Vremenu" neodvojivi je deo te žeđi za slobodom, tog dubinskog intelektualnog poštenja i ljudskog gospodstva Lazara Stojanovića.

Hvala ti, moj nevidljivi, neuhvatljivi Uredniče. I ne brigaj, sreli smo se na vreme, to je van sumnje.

Teofil Pančić


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST