foto: imre szabo
PREMIJERE I GOSTOVANJE: Scene iz predstava Tramvaj zvani samoća,...

Pozorišni februar >

Divljaci, tramvajci, donžuanci, Amerikanci...

Beogradski pozorišni život u februaru ponudio je nekoliko očekivanih zgoditaka, ali i prijatnih osveženja i iznenađenja

Dve premijere, jedno gostovanje i jedna vožnja tramvajem: i nije tako loše za najkraći, mada ne i najokrutniji mesec. Razume se, bilo je toga još, ali nemoguće je sve ispratiti, a ovo je samo jedan em subjektivan em nepotpun pregled (hajde da se pravimo da bar teoretski mogu da postoje i drugačiji) beogradskog pozorišnog života(renja). I to hronološki.

Počnimo, dakle, od tramvaja, onog koji vozi na liniji broj 6, Tašmajdan-Ustanička; dakle, skoro celom dužinom Bulevara revolucije (koji se sada kanda nekako drugačije zove, neka pamti ko mora). E, u jednom se takvom vozilu, jednom od onih starinskih, uskih a podugačkih, odigrava ambijentalna predstava Tramvaj zvani samoća, u režiji Stevana Bodrože i produkciji UK Vuk Karadžić. Radi se o četiri labavo povezane dramske celine, čije su autorke četiri mlade dramaturškinje: Galina Maksimović, Mina Ćirić, Neda Gojković i Maša Radić.

Gledaoci ulaze u tramvaj jedno po jedno, producentkinja "Vuka" ih po nekom svom planu raspoređuje, ostavljajući praznim mesta koja će biti potrebna glumcima. Stajanja, dakako, nema; sve to ograničava brojnost publike na najviše tridesetak ljudi po izvođenju, ali drugačije ne bi išlo. Tramvaj kreće niz Bulevar, u njega uleću akteri prve priče, autorke Galine Maksimović, sredovečni otac i ćerka od dvadesetak godina koji uspaničeno traže dementnu majku tj. baku, a koja voli da se vrzma po tramvaju na ovoj liniji. Potraga za njom neće uroditi plodom, zapravo, u rediteljevoj eliptičnoj organizaciji predstave ona (baka) će nam se ukazati na samom kraju, nakon preostalih priča, zaokružujući svoj život i naše tramvajsko-gledalačko putovanje. Kako god, otac i kći imaju ozbiljan komunikacijski problem, a svako krije svoje mane i liže svoje rane negde po strani, ali ono drugo svejedno sve prozire: istine koje bacaju jedno drugom u lice pred nama, slučajnim tramvajskim saputnicima, istovremeno su i posve obične i tipične, nešto čemu i u "pravom" tramvaju možemo prisustvovati, i dovoljno dobro napisane da od Dejane i Mihajla čine punokrvne dramske likove, razvijene onoliko koliko je moguće u ovoj "skicoznoj", omnibus formi. Otac i kći su zajedno sami, i utoliko su tek prvi od parova u ovoj predstavi za koje se to može reći. Kada na jednoj od usputnih stanica izjure iz tramvaja tragajući dalje, među putnike ulaze Uroš i Brana, mladi bračni par, jedan od onih za koje se uzalud pitaš "koji li ih je udes povezao"; on je sportski novinar, ona je... pa, zapravo njegova žena, to je ovde jedino važno; jedna od onih koje se "udaju i to je to"... Posle, sve po redu... Eh, da, važno je napomenuti: prvi je januar uveče, polupraznim se tramvajem klatare ljudi još pomalo mamurni od tzv. novogodišnjeg slavlja, neki u potrazi za "reprizom". Uroš i Brana vuku neke kese iz prodavnice i ćeretaju; iz njihovog dijaloga autorka (Mina Ćirić) nam daje vešto, besprekorno dozirano, sve informacije koje su nam o njima potrebne. Onda u tramvaj ulazi Ljilja, simbolička suprotnost Uroševa: sama, slobodna, pomalo boemska figura; i da, Uroševa "bivša", jedna suštinski neostvarena životna mogućnost. Sledi jedan od onih susreta u kojem dvoje ne znaju kud bi od sebe, a trećem razložno izgleda da je suvišno u "kadru". Za trenutak se čini da će svi zajedno da odu na Ljiljinu žurku "sa starim društvom" (kojem samo Brana ne pripada), na kraju Brana "velikodušno" odlazi kući, Uroš i Ljilja ostaju sami (mislim, ako ne računamo nas, saputnike...), svakovrsne su iskre u vazduhu, ali se na koncu ne dogodi ništa, u svakom mogućem smislu, jer se Uroš zapravo još jednom slomi pod sopstvenim kukavičlukom. E, to ključno, a stalno "nedogađanje" Mina Ćirić hvata sjajno, kao što i inače uspeva da izbegne pretenciozne viškove u dijalozima, a glumci je odlično prate. U trećoj priči, koju je napisala Maša Radić, polusestra iz Splita dolazi kod polubrata u Beograd, na treće venčanje zajedničkog im oca, lovana nepoznate provenijencije. Priča je intrigantno postavljena, pa gledalac (i čitalac) nekako i zaboravi da je govoru ove Dalmatinke – i na papiru i u predstavi – potrebna ozbiljnija lektura da bi delovao autentično, ali se na kraju pomalo slupa u stereotipima, ne naposletku onim "nacionalnim" i mentalitetskim. Završna priča Nede Gojković zanimljiva je stilska vežba na temu generacijskih zjapova i nerazumevanja, granica između slobode, solidarnosti i samoće, one koja svemu prethodi i sledi, kao i u drugim trima pričama. Vezivna nit svih delova predstave je lik Jurodivog (odlični Željko Maksimović), tramvajskog poluklošara koji ulazi u interakciju sa svim akterima predstave, i funkcioniše kao neka vrsta rezonera ili hora, a pomalo i Vergilija ovog zanimljivog, osvežavajućeg eksperimenta koji najavljuje novi, obećavajući talas dramskog "ženskog pisma". Vredelo je otklackati se uz i niz Bulevar, pa još malo sa strane...

foto: igor mandić...Detroit,...

Detroit je vrlo zapažen komad (iz 2012.) američke autorke Lise D’ Amur, a u Ateljeu 212 postavio ga je Oleg Novković, kao svoju prvu pozorišnu režiju. Ovaj je grad postao jednim od simbola propasti industrijske Amerike, a kriza nakon 2008. sve je to još dodatno pogoršala. U jedan takav neighborhood koji pamti i bolje dane (scenografija Marije Jevtić je odlično rešenje koje nadilazi puku ilustrativnost) doseljava se bračni par (za)lečenih narkosa, likova sa društvene margine, a prve su im komšije (i vršnjaci) par koji je takoreći do malopre sanjao svoj srednjoklasni American dream, ali se u međuvremenu prilično sljuštio: jedan otkaz – i sve je otišlo niza stranu. Autorka ih sučeljava isprva lagano, neosetno, naposletku ogoljeno, gotovo brutalno; koprene iluzija o sebi i svetu padaju jedna po jedna, a "svet", uostalom, iz njihove vizure ne nudi mnogo materijala za nadu. Lisa D’ Amur dramaturški besprekorno "hvata" bluz generacija koje će, kako se to kaže, "prve biti siromašnije od svojih roditelja", tek diskretno lamentirajući nad svetom koji je ispao iz zgloba. Oleg Novković je postavlja bez mnogo rizika, ali i bez bitnih okliznuća, a mlada glumačka ekipa (Ivana Vuković, Uroš Jakovljević, Jovana Stojiljković i Dejan Dedić) već na premijeri pronalazi pravi ton. Ne znam koliki je "hit" potencijal ovakve predstave, ali ona svakako zaslužuje dobar i što duži scenski život.

...Divjak,...

Na istoj smo sceni Ateljea 212 ("maloj", podrumskoj) gledali gostovanje Teatra SiTi iz Ljubljane s uprizorenjem Divljaka Erlenda Lua (režija Aleksandra Popovskog, dramatizacija Simona Semenič i Milan Marković Matis), u čemu ćete verovatno odmah prepoznati, dakako, dragi nam lik Doplera, infantilnog koliko i neodoljivog begunca od građanskih i buržoaskih životnih konvencija i vaskolikih pritisaka ideologije "izvrsnosti" i tiranije "uspeha", na čijoj strani moramo biti, ali u čijem tobože radikalnom "odmetništvu od civilizacije" ima neke nepopravljive nesolidnosti... Popovski i dramaturzi su, pokazaće se, dobro znali šta rade kada su Doplera, tj. Divjaka (što znači "divljak", ali je u Sloveniji "domaće" prezime) iz okoline Osla prebacili u okolinu Ljubljane i, uopšte, poslovenčili ceo kontekst priče, a da je to ni na koji način nije "razdoplerisalo"... Lu je kod nas odavno kultni pisac, a Dopler njegov najdraži junak; upravo u Ateljeu, uostalom, igra se dramatizacija Volvo kamiona, koji su nastavak romana Dopler, pa je i ovo gostovanje bilo zgodno za poređenje. koje, ako ćemo već tako, svakako ide Ljubljančanima u korist jer se radi o urnebesno razigranoj predstavi, dobro promišljenoj i razgaljujuće izvedenoj lekciji iz upotrebe inteligentnog humora na savremenoj sceni, humora koji ne služi zanesvešćivanju prostote nego je dubinski komentar egzistencijalnih procepa koje nepodnošljivo lako prepoznajemo kao svoje sopstvene. I satiričnih žaoka koje i kad su duboko "lokalne; tj. uronjene u slovenački kontekst, imaju nedvosmislen univerzalizujući naboj. Glumački trio Uroš First, Primož Pirnat (kakav je to Bongo, bogo moj!) i Katarina Čas je briljantan i neodoljiv a da se ni na časak ne ulaguje publici onako kako je kod nas već postalo manir. Ko nije bio (a čini mi se da su bar pola publike činili beogradski Slovenci...), treba da se kaje!

Uzgred, iste je večeri u BDP-u gostovao Makedonski naroden teatar s Bergmanom, pa ko nije bio u Ateljeu, možda je bio tamo; eto, dva najrelevantnija februarska gostovanja – iste večeri, u istom terminu; bravo, majstori, izem vam "koordinaciju"! Valjda bi ona trebala da služi još nečemu osim preraspoređivanju vaših "kućnih" glumaca?!

foto: nenad petrović...Don Žuan

Na koncu: Molijer, Don Žuan, Gorčin Stojanović, Jugoslovensko dramsko pozorište. Pred premijeru sam, "posle sto godina", čitao Don Žuana i bio sam – priznajem svoj greh – skeptičan, pitajući se koliko ima smisla postavljati ovaj komad sada i ovde, strepnja mi je bila dublja od nade, naročito s obzirom na najave da nekog osobitog osavremenjivanja nije bilo. Sam se reditelj pozivao na famoznu Don Žuanovu pohvalu licemerju – u čijim bi delovima neki zlobnik savremenik uistinu imao šta i koga prepoznati... – kao na sasvim dovoljnu meru ovovremenosti jednog svevremenskog teksta i, uostalom, lika i motiva na kojem je nastala, jer je motiv Don Žuana i "donžuanizma", dakako, još mnogo stariji od Molijera...

Dobro pozorište je tu, između ostalog, i zato da (s)krši naša predubeđenja i da poništava našu – načelno sasvim opravdanu – ugrađenu odbojnost prema sigurnosti odviše dobro poznatog terena, u šta "skrupulozno" uprizorenje klasike može tako lako da sklizne. JDP-ov Don Žuan je, međutim, u svih svojih kabastih, a jedva "osećenih" dva sata i kusur, trijumf scenske igre i mašte, minuciozno prostudiranog teksta, do svake i poslednje "žilice" njegovoga značenja današnjem gledaocu, a uistinu bez bilo kakvog nazor i na silu osavremenjivanja tamo gde bi ono pre bilo samovoljno nasilje nad Molijerom nego išta teatarski produktivno. Da bi, pak, u čemu nema baš ničega paradoksalnog, bila dobro iskorišćena svaka mogućnost suvislog umetničkog poentiranja i koketiranja sa tzv. današnjicom, recimo, poput urnebesno domišljate i kontekstualno posve primerene upotrebe muzike, sve do Divljih jagoda i Azre.

A u isto vreme, rekoh li već, Don Žuan se u potpunosti izmiče iz bilo kakve "muzeološke" upotrebe, čisti se od svake moguće zagušljive prašnjavosti koja bi nastala usled nepostojeće ili nedovoljne svesti o kontekstu u kojem se postavlja. Na koncu, ta Molijerova lucidna igra s duplim dnom, ta površinska apologija "vrline" gotovo po uzusima kojima bi svaki biskup ili vladika u publici bili prezadovoljni, a koja je ispod kože zapravo nesmiljeni obračun upravo s takvim tartifstvom miljenika Vrline, taj nimalo plošni prikaz naslovnoga junaka koji je, osvetljen s jedne strane, bezdušnik, cinik, oholi predator i isprazna kreatura, a gledano s druge zapravo neko ko se licemerju i kanonizovanim konvencijama odvažno suprotstavlja ne pitajući za cenu (ali, doduše, ni za "kolateralnu štetu"), i koji rado i ponosno priznaje da veruje samo u to "da su dva i dva četiri a četiri i četiri osam", postavlja sva važna pitanja i ne nudi na tacni ni jedan od onih odgovora koji se u pozorištu, ili bar u ovakvom pozorištu, ni ne mogu naći. Najbolja Gorčinova predstava u matičnom mu pozorištu za dugo vremena, koja će, pretpostavljam, verujem i nadam se, imati dug život na sceni, a i zaslužena "rehabilitacija" Molijera posle onog preužasnog Uobraženog bolesnika. Don Žuan Vojina Ćetkovića stamen, samoljubiv kao paun, pomalo drven i voštan, baš kako i treba, dok se sve maske ne strgnu s lica, kada će imati šta da kaže prononsiranoj vrlini... Zganarel Sergeja Trifunovića, a šta drugo nego noseća, olujna snaga predstave, pokretni glumački praznik od prve do poslednje sekunde. Koga još izdvojiti iz odličnog ansambla, a ne ogrešiti se? Svakako Milicu Janevski kao Šarlotu, drusno erotičnu a iznutra krhku, i Gorana Daničića, njenoga izneverenog dragana Pjeroa, te Dubravka Jovanovića kao grotesknu "vitešku" figuru koja kao da je iz Don Kihota banula pred nas. O Sonji Vukićević i Katarini Jovanović, kojima je reditelj osmislio uloge koje su dodatna, snažna osobenost ove predstave, da se i ne govori.

Don Žuan osvaja i "ide dalje", to je srž njegove naravi. Ovaj Don Žuan je, rekao bih, osvojio publiku s namerom da ostane.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST