Saša Radulović je postigao zanimljiv jezički sklad s Aleksandrom Vučićem: obojica upotrebljavaju termine povezane s Petim oktobrom kao negativne asocijacije

Kad bi poslodavac raznih papa, patrijarha, imama i sličnih preprodavaca Ničega zaista postojao, samo bi On (ona, ono?) znao koliko mi je teško da ovo napišem, ali ipak moram: ni Vučić nije uvek u krivu. Evo, recimo, u slučaju Radulović Saše izgleda da je naposletku postupio sasvim racionalno, shvativši ključnu stvar u vezi s njim: jedino gore od toga da ti Radulović bude protivnik jeste da ti bude saradnik i saveznik! Tada si ga, prikane, načisto ugasio... I tako se Vučić ratosiljao bede i vešto je uvalio suparničkoj strani.

A sada baš sasvim ozbiljno. Serijski iščitavam ovih dana Radulovićeve (pre)opširne detonacije, i što ih više čitam, to manje verujem da tu ima bilo kakve političke supstance, osim ako tako ne definišete puku, golu glad i žeđ za političkom moći. A ja odbijam da političku supstancu tako tumačim, jer bi u protivnom i kod jednog Vučića bilo relevantne političke sadržine koliko hoćeš.

Pa dobro, nije da me to "po sebi" mnogo iznenađuje. Pokret DJB je naprosto tek popunio jednu upražnjenu nišu na političkom tržištu. Pratio sam, kroz nekoliko prethodnih izbornih ciklusa, strukturu glasača DJB u mojoj široj okolini, i to se mahom svodilo na wannabe "tehnokratske" likove i na one večite naše filistarske joj-što-se-gadim-na-politiku karaktere iz "boljeg društva" koji, naravno, ne mogu da budu za zli "stari režim", a ovi iz pedeset nijansi Žutog što su došli posle njih su ih "mnogo razočarali" (a mi se, jeeebote, toliko našetali za njih, eej!), pa bi oni, eto, da probaju nešto novo, ali onako, da zvuči baš ljuto kompetentno... Desetak godina ranije, takvi bi glasali za G 17 plus iz one idilične Labus faze, znate ono, "mi nismo stranka, fuj, prljava politika, mi smo Stručnjaci, važna je samo ekonomija" etc.). Znamo kako se to završilo. Ovo sada će se, čini mi se, završiti još gore, ako to uopšte možete da zamislite.

U redu, uostalom, nije da me je briga. Ne bih na to trošio karaktere da je na tome ostalo. Megjutoa, u seriji aktuelnih javnih ispada, pardon, istupa, Radulović vrlo promišljeno i namerno čini nešto što smatram vrlo ozbiljnim ogrešenjem o istinu, činjenice (koje nisu "alternativne"!), javni interes, kulturu sećanja i standarde javnog govora o važnim pitanjima naše savremene istorije, a i sadašnjosti, uostalom. I u tome je, gle, savršeno dobro iskoordinisan s Vučićem i njegovim trbuhozborcima.

O čemu se ovde radi? Ne (tek) tome da se DJB vrlo poletno sprema da sapliće relevantne opozicione kandidate na predsedničkim izborima; o toj temi "sve" je već rečeno, neću to ovde da variram. I to jeste gadno, ali politička stranka u svom samopozicioniranju ima pravo i na to, a na glasačima je da joj pokažu šta o tome misle. Ovde vam pažnju skrećem na Radulovićevu signifikantnu jezičku usklađenost s našim Pantokratorom, koji o Jankoviću i Jeremiću tako rado govori kao o "dosovskim kandidatima", nakon što je njegova propagandna mašinerija učinila sve što je mogla – a mogla je mnogo – da pojam "DOS" asocijativno poveže s propadanjem, a ne s oporavkom Srbije, što je savršen primer rada "alternativnih činjenica". Naime, u stvarnosti je bilo obrnuto: Srbija je rapidno propadala do oktobra 2000, dakle, baš u vreme prve vladavine Vučića, Nikolića, Dačića etc., sve s Miloševićem i Šešeljem, a oporavljala se (ma koliko presporo, nedovoljno, nedosledno...) u sledećih dvanaest godina, u vreme započeto pobedom famoznog DOS-a. Šta, pak, radi Radulović? On samo u jednom intervjuu (u "Danasu") četiri ili pet puta – kao kakav refren koji ima da nam svima utuvi u glave – spominje "propale Petooktobarske stranke" koje će on i njegov slavni Pokret da zbrišu s istorijskog lica zemlje. Kakav sad Peti oktobar, kakvi bakrači?! To nema nikakvog političkog smisla, osim ako cilj nije ovaj: da se – samo prilazeći s druge strane – učini isto što već radi Vučić: da se sve što je politički neposredno asocirano s tim periodom oblati, unizi i proglasi negativnim ili, u najmanju ruku, prevaziđenim. I da se onda konfiskuje taj upražnjeni prostor.

Upozoravajuće je kako Radulović tu svoju ambiciju "projektuje": tako što vidi buduću srpsku političku scenu "pročišćenu" od petooktobarskih stranaka, u kojoj će njemu i DJB pripasti sav tzv. centar, nekima drugima levi i desni centar, i to je otprilike to. Ovo je autoritarna (auto)projekcija par exellence, i dosta govori ne tek o jednoj psihološkoj strukturi, nego o pravoj naravi "nepolitičke politike" koju ovakvi mutnjikavi strankopokreti provode, i koja se naposletku svodi na nešto suptilnije upakovani populizam: na populizam za onaj deo (malo)građanstva koji neopravdano misli da je "iznad" populizma, a zapravo grca u njegovim floskulama.

Ako nisam bio dovoljno jasan: ostrvljivanjem na "petooktobarske" stranke kao negativno asociran termin, Radulović se pridružuje direktnoj kolaboraciji s najpoganijim istorijskim revizionizmom koji radi na tome da značaj i karakter Devedesetih i Dvehiljaditih u Srbiji zamene mesta, direktno se rugajući činjenicama, pamćenju, realnim istorijskim tokovima. Sitne izborne sebičluke, podlosti i kvarnosti mogao bih halaliti svakome, ali ovo – nikome. Tu se priča završava, što se mene tiče. Raduloviću, "autuj" se bez zazora, kandiduj tog svog genija i slobodno furajte svoj fazon; a s Vučićem ćete se sresti u nekom budućem filmu, i biće vam lepo, temelj obnovljene ljubavi već ste položili.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST