Dobro je da za digitalnu pismenost ne postoje PISA testovi jer ne možemo biti sigurni da bi se na njima naši đaci dobro snašli i gde bi bili u odnosu na vršnjake u svetu. Ali, jedino relevantno, lokalno istraživanje koje postoji na tu temu nije dalo ohrabrujuće rezultate.

Istraživanje je od Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu naručilo Ministarstvo prosvete, istraživači su bili Dobrinka Kuzmanović i Aleksandar Baucal. Cilj je bio da se proveri kako se učenici osmih razreda snalaze u korišćenju računara. Obavljeno je u maju prošle godine, istovremeno u 56 razreda, i obuhvatilo je 1014 učenika širom Srbije.

Moglo bi se reći da uzorak dobro odslikava Srbiju, broj dečaka i devojčica je gotovo jednak, socijalna slika učenika odgovara srpskom proseku. Zato su rezultati onespokojavajući.

Đaci su dobili 30 zadataka različitog nivoa težine i 45 minuta da ih reše, elektronski, svaki đak sa posebnom šifrom i svi u isto vreme (5. maja 2016) kako bi se izbegla mogućnost širenja zadataka po društvenim mrežama.

Zadaci su osmišljeni tako da provere znaju li đaci šta rade na računarima i internetu, ali i da otkriju njihove navike u tom svetu, nešto poput testova za vozački ispit. Dakle, nije se tražilo da objasne kako rade svećice već kako se i kada uključuje migavac, da pojasnim metaforu.

Nijedan đak nije tačno uradio svih 30 zadataka, maksimalno su uspeli da urade 27, a minimalno samo dva. Polovina đaka imala je manje od 40 odsto tačnih odgovora, a neslavne tri četvrtine đaka tačno je uradilo manje od 50 odsto zadataka. Pritom je među testiranima čak 78 odsto odličnih i vrlo dobrih.

Istraživanje pokazuje da sva deca koriste internet, a 82 odsto kaže da im internet koriste i oba roditelja. Četiri petine dece ima svoj pametni telefon, a od celog interneta najviše vremena provode na društvenim mrežama, uglavnom četujući.

Skoro polovina dece nikada kod kuće nije koristila nikakav program za učenje, misli se na učenje školskog gradiva. Većina kaže da su informatičko znanje sticali sami, vrlo malo od roditelja ili na specijalizovanoj nastavi. Naročito je porazno to što (kažu đaci) na časovima Tehničkog i informatičkog obrazovanja (TIO) malo šta rade na računarima.

Samopouzdanja im zato ne manjka. Dečaci uglavnom misle da o računarima znaju više od devojčica (test to potvrđuje, nažalost), mnogo njih veruje da zna više od svojih vršnjaka, ali i od roditelja i nastavnika. Test su bolje uradili bolji đaci, posebno oni koji imaju dobre ocene iz TIO, matematike, srpskog i engleskog. Takođe, bolji su oni koji poseduju više uređaja i provode više sati na internetu kod kuće. S druge strane, oni koji su naveli da više koriste računar u školi ili da o računarima uče na časovima TIO, test su uradili lošije. Oni koji misle da su dobri na računaru, dobri su bili i na testu.

Ako bi se u nekoliko reči komentarisalo ovo istraživanje (može se naći u celosti na sajtu Ministarstva), moglo bi se reći da se deca u Srbiji digitalno opismenjuju stihijski, bez razrađenog sistema, da se to znanje cepa po rodu i socijalnom statusu i da im je Fejsbuk najbliža religija. U smislu digitalne pismenosti, potpisuju se uglavnom palcem, i to sa oba palca, kojima kucaju poruke. Ostali prsti im miruju.

Nije baš dobra polazna osnova za ambiciozne planove države koji se odnose na IT sektor, ali je dobro imati iskreno ogledalo. Ne bi valjalo da ga razbijemo ili ignorišemo samo zato što nismo najlepši.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST