Kada govorimo o poslovima u kojima bi mogli da nas zamene roboti, verovatno nam nakraj pameti nije da bi te mašine mogle da rade kao novinari na terenu ili učitelji. Nisam čuo da se neko sprema da u redakciju primi pravog robota, verovatno su skupi, ali s obzirom na pravac kojim je novinarstvo krenulo, to bi nam možda bio spas. Pod uslovom da robot u (stranoj) fabrici bude onemogućen da proizvodi lažne vesti i alternativnu istinu. Zato bi učionice uskoro mogle da dožive krupne promene, a neke od njih najavljene su na Bett konferenciji u Londonu, najvećem evropskom skupu o tehnologiji u obrazovanju. Ovaj skup je inspiracija konferenciji koja se održava od 9. do 11. februara u Beogradu.

Školski roboti su bili poseban hit ovogodišnjeg Betta. Najčešće su to mašine koje uče od dece, ideja je da deca usvajaju znanje obučavajući robote ili programirajući dronove koji lete učionicom. Britansko iskustvo pokazuje da današnja deca lakše uče uz neku tehnologiju nego kada se radi po modelu iz 19. veka koji podrazumeva tablu, kredu i sunđer. Čak ni digitalizovane varijante (elektronska tabla) nisu delotvornije ako istovremeno ne uvode drugačiji pristup, a ne samo da olovku ili kredu zamene tastatura i elektronska pisaljka. Što se pokazalo neefikasnim.

Ideja da dete uči učeći svog robota nije nova, mnoga deca su oduvek učila da čitaju čitajući lutkama i medama. Ono što je novo jeste da se robotu može testirati znanje, koliko dobro je "razumeo" ono što mu je dete "objašnjavalo", a da je pritom reagovao samo na glas ili rukopis deteta, dakle ne i roditelja ili drugih pomagača, uvek voljnih da se potrude za bolju ocenu.

Nije nerealno ni da robot zameni nastavnika, makar to delovalo nehumano. Zapravo, nehumanost bi u nekim slučajevima bila sasvim dobra. Za razliku od živog čoveka, robot ima neograničeno strpljenje i spreman je da ponavlja sve dok učenik ne usvoji lekciju, nema posebne simpatije to jest ne privileguje neke đake, dakle nema vađenja na "mrzi me profa". Ukoliko se iskombinuje sa softverom koji na osnovu izraza lica slušalaca utvrđuje da li su "prisutni" na predavanju, pa prema tome reguliše dinamičnost, robot bi mogao biti i efikasniji predavač. Naročito ako su predavanja tipska, kakva su većinom u današnjoj školi. Što će reći da od nastavnika ne zahtevaju kreativnost već uporno ponavljanje. Isto važi i za novinarska pitanja.

Ipak, danas je mnogo realnija kombinacija pravog nastavnika i virtuelne realnosti u koju bi đaci ulazili stavljajući VR naočare. Postoje već takvi uređaji posebno prilagođeni za školu (Majkrosoft je predstavio HoloLens varijantu), nevolja je što nisu baš jeftini, a ako jesu, baziraju se na mobilnom telefonu, a to opet znači da ne mogu predugo da se koriste. Prednost je apsolutna pažnja slušaoca, koji je potpuno koncentrisan na predavanje. To bi bilo idealno rešenje i za đake koji su iz bilo kog razloga odsutni iz škole budući da bi predavanjima mogli da prisustvuju iz daljine.

Ni novinari ni nastavnici za sada ne treba previše da se brinu, sve ovo o čemu pričamo je u ranoj eksperimentalnoj fazi, košta mnogo i ima sto mana i vrlo malo vrlina. Ali jeste alarm, jer ako žele da opstanu u svom poslu, moraće da nauče da ga dele sa robotima.

Koliko brzo? Ne znam, ali setite se koliko je sredinom osamdesetih bilo realno da će svaki đak u školu nositi mobilni telefon.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST