Roman – Arzamas >

Smrt i grumen ljubavi

Priča Arzamasa duboko je ljudski potresna, no tu se kriju i neke recepcijske zamke oko ovog žanrovski hibridnog teksta

Može li se, ovde i sada – kad se već to nije učinilo ranije, dok je bilo vremena – čitati Arzamas Ivane Dimić (Laguna 2016), a kamoli još i pisati o njemu, mimo činjenice da je ova knjiga nagrađena NIN-ovom nagradom? Možda bi i moralo da se može, ali nisam siguran da može da se mora... I nije to po sebi ništa problematično, bar ako se ne ide odviše daleko u "sociokulturna" bajanja, nego se držite onoga što ovakva nagrada implicira, pa i nameće, u uže literarnom smislu, počevši od samog pitanja žanra.

Naime, da li je Arzamas "uopšte" roman? Davno su prošla vremena krutih i uštogljenih granica te vrste unutar proznih oblika i formi, ali i između njih i drugih oblika književnog stvaranja. I za takvim granicama niko razuman neće zaplakati. Pa ipak, koliko god zaobljene i omekšane, neke granice ili distinkcije ipak postoje, jer da nije tako, doslovno bi svaki tekst ukoričen u knjigu bio prihvaćen kao legitiman kandidat za nagradu za roman godine – a dobro znamo da se to ne dešava. Arzamas je, pak, tekst pretežno ispisan u dramskoj, dijaloškoj formi, iskombinovanoj s kratkim proznim fragmentima koji – i tu je isto nevolja – tek manjim delom čine zamajac i "meso" romaneskne radnje, a većinom su tek esejističke reminiscencije tragom života Emili Dikinson (čiji je život neka vrsta naratorkinog samotnog pribežišta, autorefleksivnog, kontemplativnog), približavajući se ponekad čak i pesmama u prozi. Veza između njih i osnovnog romanesknog toka (datog u dramskoj, a ne proznoj formi) krajnje je labava i neobavezno asocijativna, i čitaocu je (bar ovom) sasvim lako da zamisli ovaj tekst – šta god on bio – bez glavnine njih, a da zbog toga niko ne bude na ozbiljnom gubitku; knjiga ponajmanje. Tako da žanrovsko pitanje ostaje otvoreno: možda Arzamas i može da prođe kao roman, ali samo u pirandelovskom ključu: "tako je, ako vam se tako čini". Ili sviđa. Je li to dovoljno? Da ostanemo kod Pirandela: i o tome je moguće govoriti na jedan, nijedan ili sto hiljada načina. Po meni, najtačniji bi odgovor ipak dao dobar reditelj koji bi Arzamas postavio u pozorištu: dijalozi na scenu, početni i završni prozni tok (koji nam pomaže u karakterizaciji likova majke i ćerke, ali i da shvatimo razvoj majčine demencije) utkati u priču, a ostalo – napolje. Sve s Emili Dikinson. E sad, ako bi nekome to što ne bi "stalo" u predstavu uistinu nedostajalo, onda je Arzamas nesumnjivo roman...

Žanrovska pitanja na stranu, Arzamas je lirska, melanholična, potresna, autobiografski zasnovana priča o odnosu kćeri spisateljice i majke u dubokoj starosti, mušičave ali pune života, no sve više zahvaćene demencijom koja postepeno ali neumitno degradira duh i telo. Dve protagonistkinje žive u Beogradu u sadašnjici, pripadaju klasi "propalog starog građanstva" i dele – bar majka, je li – njene uobičajene klasne, kulturološke i slične predrasude; ćerka je uglavnom slobodna spisateljica, pretežno dekintirana, sa majčinog stanovišta uvek pomalo sumnjiva ako ne i promašena po pitanju ženskog i opšteljudskog samoostvarenja (eh, ima li nekoga da je stvarno zadovoljio roditelje?). Ćerka se o njoj, dakako, stara na svaki način – žive zajedno – mada to s vremenom postaje sve teže, jer je hirovitost starice koja ne shvata ili namerno prenebregava ograničenja sopstvenih godina i stanja sve iritantnija. Izvesnu, prelomnu promenu donosi zapravo tek spoznaja o neopozivosti, fatalnosti majčinog stanja: smrt (to je taj Arzamas...) koja se približava, i to kroz žalosnu degradaciju kojoj se ne može odupreti, niti ćerka može učiniti bilo šta da je predupredi, zapravo ima katarzično dejstvo, iz kojeg se izranja grumen čiste, bezuslovne, bezinteresne ljubavi. Ivana Dimić prikazuje taj odnos svedeno, a ipak toplo, neretko na samom rubu otklizavanja u sentimentalno. Sličan mučno-divan odnos, ali posve drugačije, mnogo više naturalistički intoniran, čitalac može prizvati u sećanje, recimo, iz memoarske knjige Aleksandra Tišme Sečaj se večkrat na Vali. Mada su ta dva spisateljska senzibiliteta, dakako, toliko udaljena da nikakve druge srodnosti ne može biti. I svoj svojoj "dramskosti" unatoč, Arzamas se završava moćnim poslednjim fragmentom, o samoći Nakon svega; da je takvih bilo više, ne bi bilo ni žanrovskih dvojbi, suvišnih ili ne.

Priča Arzamasa duboko je ljudski potresna, utoliko pre što čitalac ne može ne biti svestan da iza nje stoji stvarno spisateljičino iskustvo. Ovo je dvosekli mač, jer čitalac nužno dvoji hoće li u njegovoj recepciji knjige prevagnuti u osnovi vanknjiževni momenat empatije, a koliko sama snaga literarnog transponovanja egzistencijalnog iskustva. Nemam da ponudim ništa ni nalik na definitivan odgovor, ali vredelo je pitati se nad ovom knjigom, romanom ili ne, sa ili bez Nagrade.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST