foto: reuters

Kiparsko pitanje >

Ujedinjenje ili dve države

Među Grcima postoji fraza koju koriste da prekinu svađu kada ne mogu u nečemu da se slože: "Ajde, ionako nećemo rešiti kiparsko pitanje!" Posle više od šezdeset godina upravo to pokušavaju da urade zavađene strane na konferenciji u Ženevi

Za "Vreme" iz Soluna

Putujući kroz vinograde i maslinjake, kraj peščanih plaža i živopisnih sela, penjući se ka skijalištu na planini Trodos ili pijući kafu u kosmopolitskoj luci Limasol, brojni turisti koji posećuju Afroditino ostrvo lako zaborave da je ovo blagosloveno mesto, gde i "bogovi idu na odmor" i gde možeš da se kupaš u moru i u novembru, brutalno podeljeno, da živi svoju tragediju koju ne može i neće da zaboravi.

Ko god ostavi vruće plaže juga i krene ka unutrašnjosti ostrva suočiće se sa realnošću Kipra. Pored luksuznih hotela i šoping-molova Nikozije nalaze se drumske barikade, bodljikave žice, vojnici UN i zidovi koji dele ostrvo na dva sektora: kiparskih Grka i kiparskih Turaka.

Polovinu grada Famaguste stanovnici su napustili pre 42 godine, pa tako liči na grad duhova. Na padinama planine Pentadaktilos na severu vijori se velika crveno-bela zastava koja se vidi skoro sa celog ostrva, a u Ginisovoj knjizi rekorda zabeležena je kao najveća zastava na svetu. Od 1974. takozvana zelena linija deli ostrvo na južni, grčki deo i severni koji je protivpravno zauzela turska vojska u operaciji "Atila" 1974. Zauzevši više od jedne trećine Kipra i sprovodeći prvo etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata, na severu Kipra je trajno nastanjeno 40.000 turskih vojnika i desetine hiljada doseljenika. Proglašenjem svoje države na severu Kipra, Turska je na sirov način pokazala da je rešila da ostane na Kipru, ne toliko da bi pomogla turskoj manjini, nego iz geostrateških razloga.

STRATEŠKA DUBINA: Ti razlozi su očigledni. Kipar je "nepotopivi nosač aviona" usidren u istočnom Mediteranu, Ahilova peta za Tursku. Ko kontroliše Kipar, njemu su u dometu proizvođači nafte Persijskog zaliva, taj geostrateški povezuje Izrael sa Zapadnim odbrambenim sistemom i drži prst na obaraču što se tiče pomorskog saobraćaja u Sueckom kanalu.

Ovo ostrvo, na kome živi 80 odsto pravoslavnih Grka i 20 odsto muslimanskih Turaka, predstavlja klasičan primer žrtve svoje geostrateške pozicije. Na istoj je udaljenosti od Evrope, Azije i Afrike; na samoj osi vodenih puteva i tačno preko puta Sueckog kanala. U svojoj knjizi Strateška dubina akademik i bivši premijer Turske Ahmet Davutoglu ističe veliki geostrateški značaj Kipra za Tursku, rekavši da "čak kad bi tamo bio i samo jedan turski musliman, Turska bi trebalo da zadrži kiparsko pitanje kakvo jeste".

Kada je Mustafa Akintzi, vođa okupiranog dela Kipra, u aprilu 2015. stupio na vlast, izjavio je kako je došlo vreme da se kiparski Turci oslobode zagrljaja "majke Turske", favorizujući iskrene i otvorene pregovore sa kiparskim Grcima o ponovnom ujedinjenju ostrva. Izgleda, međutim, da Turska tako nešto ne želi, uprkos ceni od 400 miliona evra godišnje, koliko iznosi pomoć kiparskim Turcima. Procenjuje se da je prisustvo Turske na severnom Kipru koštalo Ankaru od 1974. do danas oko 100 milijardi evra. Zato turski predsednik Redžep Tajip Erdogan insistira na tome da je Turska došla na Kipar da bi tu i ostala.

EVROPSKI PROBLEM: Kipar je od 2004. članica Evropske unije, Kiparska Republika pod kontrolom kiparskih Grka ima pravo veta na prijem novih članova. Svojim prisustvom na severnom Kipru, kojim krši međunarodno i evropsko pravo, Turska sebi zatvara vrata EU. Kiparski problem nije samo sukob dveju nacija, niti samo grčko-turski problem, on je postao evro-turski problem.

Sa druge strane, Kipar je isuviše malo mesto da bi na njemu mogla da opstane tolika mržnja. Podeljeno ostrvo je paradoksalna i retka pojava. Nikozija je poslednji evropski glavni grad koji je podeljen zidom i barikadama, kao nekakav "hladnoratovski Berlin" na Mediteranu. Srazmerno veličini i broju stanovnika, Kipar je jedno od najmilitarizovanijih područja na svetu.

Da li su zvezde konačno naklonjene rešenju Kiparskog pitanja? U okruženju u kojem se stalno pojavljuju nova žarišta i ratovi, dobro bi došla i jedna "uspešna priča" kao rešenje Kiparskog pitanja, koje bi konačno stabilizovalo odnose između Kipra, Grčke, Turske i Izraela, a pritom bi bila i dobar primer za ostale zemlje sa sličnim problemima. SAD i EU se zalažu za rešenje, naravno i zbog nalazišta nafte južno od Kipra.

SASTANAK U ŽENEVI: Trenutno vlada umereni optimizam za ponovno ujedinjenje ostrva i za uspostavljanje jedinstvene "bikomunalne i bizonalne" federacije u okvirima Evropske unije. Na sastanku u Ženevi 11. januara dve strane su po prvi put podnele svoje mape za regulisanje teritorijalnog pitanja, koje predviđaju da 71,2 odsto teritorije bude pod upravom kiparskih Grka, a 28,8 odsto pod kontrolom kiparskih Turaka. Po prvi put su na pregovorima oko Kipra bila prisutna i tri garanta – Grčka, Turska i Velika Britanija. Svi su se složili oko toga da se nastave pregovori sa ciljem da se pronađe pravedno, održivo i funkcionalno rešenje bez pobednika i poraženih, jer u suprotnom neće proći na referendumu koji bi morao da potvrdi rešenje.

Kiparski Grci smatraju da su već mnogo dali i da nemaju prostora za nove ustupke. Oni ukazuju na to da većina od 80 odsto ne može da se izjednači sa manjinom od 20 odsto. Uostalom, okupaciona sila na Kipru je Turska, a ne Grčka. Turska je izvršila invaziju, povredila kiparsku nezavisnost i teritorijalni integritet, prekršivši međunarodno pravo i Povelju UN. Takođe, Grčka i predsednik kiparskih Grka Anastasijadis tvrde da tzv. Ugovor o garanciji potpisan 1959. godine predstavlja anahronu instituciju, atavizam iz doba kolonijalizma, i da ga treba ukinuti. Oni preporučuju da bude zamenjen trojnim sporazumom između Turske, Grčke i Kipra i predlažu prelazni period u kome će na Kipru biti prisutne multietničke policijske snage.

Turska još nije otvorila svoje karte. Ako Ankara i dalje bude insistirala na prisustvu turskih trupa na ostrvu, opet neće doći do rešenja. Do sada Turska nije donela ništa novo na pregovore u Ženevu, osim svojih već poznatih pozicija. Osamnaestog januara dve strane će se ponovo sastati u Ženevi.

PLAN B: Ako ne uspeju pregovori o ujedinjenju Kipra, uzima se u obzir stvaranje dve zasebne države – grčko-kiparske i tursko-kiparske – sa teritorijalnim prilagođavanjima i uzajamnim popuštanjima u nekim pitanjima. Ovo rešenje bi imalo neke pozitivne elemente za grčku i evropsku stranu jer bi nalazišta gasa i nafte pripala grčkoj strani, Turska ne bi više mogla da se meša u unutrašnju politiku EU, koristeći kiparske Turke kao Trojanskog konja. Ali bi imalo i barem jednu ozbiljnu manu: legitimisanje stalnog prisustva Turske na Kipru, što bi dovelo i do nepovratne demografske promene ostrva. Kipar bi, u tom slučaju, i dalje ostao izvor nestabilnosti, žarište koje bi moglo da bukne u svakom trenutku. Kao što kaže jedna stara kiparska poslovica: "Kad ludak baci stenu u more, sto mudraca ne mogu da je izvade!"


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

GRAD DUHOVA NA NIČIJOJ ZEMLJI: Famagusta, severni Kipar<br><br>foto: reuters

Istorija kiparskog pitanja

Kipar je treće najveće ostrvo Sredozemlja, udaljeno svega 69 km od turske obale, 103 km od Sirije, 350 km od Sueca i 400 km od najistočnijeg grčkog ostrva Rodosa. Godine 1878. Britanska imperija je kupila Kipar od Otomanskog carstva na zalasku, želeći da od njega napravi trgovačku i pomorsku bazu preko puta Sueckog kanala. Početkom pedesetih godina prošlog veka, kiparski Grci, koji su činili 78 odsto stanovnika ostrva, započeli su antikolonijalnu borbu protiv britanske vlasti pod nazivom "Jedinstvo" (Enosis), podrazumevajući jedinstvo sa Grčkom. Muslimanska, turska manjina na Kipru (18 odsto) podržala je Britaniju i tako je stvoren prvi rascep između ove dve zajednice. Godine 1960. Kipar je konačno postao nezavisan, predsednik je bio kiparski Grk, a potpredsednik kiparski Turčin. Garancije su dali Grčka, Turska i Velika Britanija, koja je zadržala dve vojne baze na južnim obalama ostrva.

Posle proglašenja nezavisnosti usledili su sukobi između grčke i turske zajednice, a 1974. došlo je do puča grčke vojne hunte protiv kiparskog predsednika Makariosa, koji je bio aktivan član Pokreta nesvrstanih i Titov prijatelj. Makarios nije zbačen, ali je Turska iskoristila priliku i zauzela severni deo ostrva. Hunta u Grčkoj je pala. U turskoj invaziji izginule su hiljade ljudi, oko 162.000 kiparskih Grka su bili prinuđeni da napuste svoje domove i postanu izbeglice na jugu Kipra, a oko 50.000 kiparskih Turaka su na isti način s juga otišli na severnu stranu ostrva koju je okupirala Turska. Godine 1983. proglašena je Turska Republika Severni Kipar, koju je priznala samo Turska.

Od tada ove dve nacionalne zajednice žive odvojeno, jedna pored druge. Jedina međunarodno priznata država na ostrvu je Republika Kipar, koja je od 1974. pod isključivom kontrolom kiparskih Grka. Šezdeset odsto teritorije pripada Republici Kipar, koja je od 2004. godine članica Evropske unije, a od 2008. i evrozone.

Takozvana "mrtva zona" čini 2,6 odsto teritorije i razdvaja kiparske Turke od kiparskih Grka i pod upravom je UN, a 2,7 odsto teritorije pripada dvema britanskim bazama na južnim obalama ostrva. Danas Kipar ima oko 1.200.000 stanovnika.

Na jugu Kipra životni standard je među najvišima na svetu, sa BDP-om po glavi stanovnika četiri puta većim nego na turskom delu ostrva. Grci na Kipru govore engleski jednako kao i grčki, ekonomija im se bazira na uslugama, uglavnom berzanskim i trgovačkim, imaju veoma niske poreze i minimalnu birokratiju. Kipar posećuje oko četiri miliona turista godišnje, pod njegovom zastavom plovi bar 1000 velikih brodova, a u moru pored njegovih južnih obala poslednjih godina su otkrivena ogromna nalazišta nafte i gasa.

Još 1974. i pod patronatom UN, koje su iznele čitav niz optužbi na račun Turske, započeli su pregovori o ponovnom ujedinjenju ostrva. Ovi pregovori su se približili rešenju sa "Anan planom" 2004. koji su, međutim, na referendumu odbacili kiparski Grci sa 74 odsto protiv, a sa kojim su se složili Turci Kiprani sa 67 odsto. Deset godina kasnije pregovori su ponovo počeli. Kiparski Grci se koncentrišu na povratak što više teritorija i izbeglica pod njihovu upravu i na primenu svih zakona i prava Evropske unije i ne priznaju režim i prisustvo turske vojske na ostrvu. Takođe žele jedinstvenu federalnu državu, odbacuju scenario konfederacije. Turski Kiprani zalažu za što labaviju federaciju sa naizmeničnom vladavinom grčkog i turskog predsednika. Takođe žele da i sačuvaju interventno pravo Turske i jednog dela njene vojske. Pregovaračka distanca između ove dve strane je ogromna.