foto: e-stock

Uspomena – Miodrag Miki Jevremović (1941 – 2017) >

Estetika patetika

Odlazak Miodraga Mikija Jevremovića podseća na pitanje – zašto je ta masovno popularna, serijski proizvođena i štedro prepakivana vrsta muzike izumrla, čak mnogo pre većine svojih glavnih protagonista

Na jednom od najkvalitetnijih prošlogodišnjih albuma napravljenih u Srbiji, ujedno na autorski verovatno najzanimljivijem – Zemlja snova (Odličan hrčak) Kralja Čačka – u neobičnoj mešavini uticaja prepoznaje se i uvrnuti odjek jugoslovenske zabavne muzike. I to je otprilike sve što je od te muzike ostalo živo, van staklene bašte YU-nostalgije.

Nekad/nikad je nisu dovodili u pitanje, da li je zabavna za razliku od neke druge, dosadne; da li nasuprot narodnoj postoji i nenarodna muzika. Tek, jedva da je nadživela sopstvenu ideološku postojbinu, Science Fiction Republiku Jugoslaviju.

MIKI, MIKI VELIKI: Životopis M.M. Jevremovića je po mnogo čemu tipičan ne samo za ovu zabavljačku scenu, nego i za kulturu Titove Juge. Dobar momak iz malog grada, posle igranki i amaterskih takmičenja, s punoletstvom dolazi u prestonicu da studira ‘nešto konkretno’, ali prirodni talenat spontano naleće na priliku, i naivno ulazi na estradu. Solidan, mlad i naočit pevač pravi je materijal za to vreme, radijski proboj bio je odskočna daska za uspinjuću diskografsku delatnost, pa je valjevski ‘Krušik’ namensku proizvodnju morao da nastavi bez ovog stipendiste. I Miodrag je svojski doprineo, kad ga je zagrebački ‘Jugoton’ preoteo poslovično kilavom beogradskom ‘monopolisti’ PGP: 1962. prva od desetina singl-ploča (one male, s velikom rupom u sredini, za 45 obrtaja u minutu) započela je niz naslova od stranih ženskih imena (manuele, linde, korine...lore, i prva od Marija), da bi Miki brzo našao svoju tematsku specijalizaciju – mame, tate, porodične drame.

Opšta društvena modernizacija i emancipacija dopuštala je i razvode pa i predbračne veze, te je Miki Jevremović ‘64. svoj prvi veliki hit (i dvostruki zlatni tiraž, 200.000 prodatih primeraka) postigao singlicom na kojoj je udarna 18 žutih ruža, srceparajuća mutacija još svežeg prekookenskog uspeha Eighteen Yellow Roses Bobija Darina. Licentia patetica stigla je u sigurne ruke. No jednako je značajno da se na toj ploči među 4 pesme našla i Kuća izlazećeg sunca, prepev još vrućeg, prevratničkog folk-rok hita House Of The Rising Sun grupe Animals. Zvučnu sliku kompletiraju saradnici, vokalni kvartet džez-trubača Predraga Ivanovića, i jedan od ovde prvih električarskih bendova, VIS Zlatni dečaci. Prvo gostovanje van Juge je u Ist. Nemačkoj, zvezda od honorara kupuje ‘Ford Taunus’, i kreće na svoju prvu turneju po SSSR. Toliko o dobu nevinosti.

Pogrešan, ili bar manje dobar izbor na račvanju puteva koštaće kasnije. Jer, Miki se odvezao od prerađivanja zapadnjačkog pop-roka i kantrija s primesama folka, džeza, kabarea... a domaća zabavna muzika, pokazaće se, izgubila je korene kojima bi ikad mogla da se vrati. Bagatelno je trampila sve to da postane deo etabliranog šlagerskog kiča, rvući se grčko-rimskim stilom i dobijajući materijalne protivnaknade. Mikisti i Đokisti gradili su rivalitet gotovo kao Beatles/Stones, mada su M. Jevremović i Đorđe Marjanović odranije sarađivali. A ‘San Remo’ je bio samo pristojan izgovor za vladavinu festivala, otud hitovi Ja te volim, Marija (‘65.), pa u prvoj polovini ‘70ih Ako jednom vidiš Mariju, U zagrljaj ti žurim, S kim si sada kad je tužno vreme, Narcisi plaču, ljubavi, Muzika nek svira samo za nju, Volim te više od muzike, Kad bih znao da je sama, Kako ti je ime, devojčice, Mali beli pas i ja...

KAD MIKI KAŽE DA SE BOJI: Jugoslovenski san bio je dublji čak i od američkog, preteklo ga i za izvoz. Celo to razdoblje Jevremovićeve karijere ispresecano je brojnim i dugim turnejama po SSSR, u paketu s drugim YU-izvođačima, pa i solo. Glavni uspesi kod kuće bili su mu na odlično smišljenom, putujućem festivalu ‘Pesma leta’, gde je trijumfovao čak 4 puta. Premijerno ‘67, kad se on the road i venčao, a mega-hit Pijem ne da je prebacio cenzus, nego pobedio, pošto su Miki i mlada mu otkrili malverzacije s glasačkim kutijama. (Kakva preteča, za posmatrače izbora vs. RIK!). No, Miodrag J. je dotle već zvučao toliko grčki da ga je dopisnik ‘Politike’ iz Atine provalio: Pijem previše liči na hit poznatog G. Zambetasa, ali se srećom afera od plagijata smirila do kumstva. (Bregović npr. nije izvukao pouku iz toga.) I pre i posle Miki je snimao i poneku sopstvenu pesmu, no bez sličnih skandala i uspeha.

Sredinom ‘70-ih festivalski ‘ispadi’ bili su mu najredovniji na ‘Splitu’, i nije malo onih koje je iritiralo što – u zemlji svakojakih ravnopravnosti – on tamo piva pisme; uvlakački. Vremena su počela ozbiljnije da se menjaju, stig’o Čola i podigao lestvicu. I Miki je snimao albume, ali kao i mnoge mu kolege – nije se baš snašao u tom formatu. Glumio je i šansonjera (LP Crni kofer i gitara, ‘77, pa razlaz s Jugotonom), oprobao se sa starogradskim i ponarodnjačenim, ali već je bio na nizbrdici. Davno zanemareni rokenrol uzimao je neslućeni danak, pa se g. Jevremović postepeno povlačio, jedno vreme aktivirajući se kao predsednik esnafskog udruženja, ne baš raspoložen prema mlađim snagama. Njegov muzički izraz odlazio je u arhivu, vrhunci postajali tek ilustracija bolje prošlosti, i sve zajedno muljalo se za prepakivanje u YU-nostalgiju. Razlaganje Titove zemlje razlamalo je i jednom značajno tržište, Miki se kod kuće vezao za nesposobni PGP RTB, i kao što ovde estrada nikad nije postala šou-biznis (jer je premalo biznis), tako je propala i tzv. diskografska industrija.

Retko ko iz te plejade stvarnih socijalističkih zvezda nastavio je da u Srbiji radi ono po čemu su bili najpoznatiji. Pojedinačni, prigodni nastupi potvrđivali su reputaciju Dragana Stojnića, u glumi su utočište našli svestraniji kao Duško Jakšić i Zafir Hadžimanov, iz revival-paketa džez-štihom odskakao radijski čovek Tihomir Petrović, ali se nikada nisu vratile dive kao Nada Knežević i Lola Novaković. Obnavljanja poput ‘Beogradskog proleća’ sve su kraćeg daha, uglavnom radi ćara nekadašnjih hitmejkera a la Vojkan Borisavljević... Nekim čudom je Bisera Veletanlić, neprilagodljiva i potcenjivana, najzad uspela da ispliva makar na zadovoljstvo užih krugova ljubitelja džeza.

Tabloidi su premladi da bi primetili, ako je neko na Mikijevo počivalište položio 18 žutih ruža. To nam više nije važno, pogleda zvanično ustremljenog ka nedostižnom krugu nešto brojnijih žutih zvezdica na plavoj zastavi...


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST