Serija – Novine >

Slabašna vera za mizernu večeru

Odlično promišljena i besprekorno izvedena, serija reditelja Dalibora Matanića i scenariste Ivice Đikića, koncentrisana u paklenom međuprostoru novinarstva, biznisa, politike, crkve, policije i kriminala, sam je vrh celokupne post-YU produkcije u svom žanru

Sredinom januara Hrvatska radio-televizija (HRT) završiće s prikazivanjem serije Novine, scenariste Ivice Đikića i reditelja Dalibora Matanića, napravljene u koprodukciji HRT i kuće Drugi plan. Snimljeno je dvanaest epizoda od po pedesetak minuta, i jasno je da je serija urađena onako kako se danas prave iole ambiciozniji dramski TV serijali: po "sezonskom" principu, što će reći da bi trebalo da usledi i druga sezona, a u planu je i (bar) treća. Samo po sebi, sve je to rutinska stvar; ono što nije, to je činjenica da su Novine već kompetentno ocenjene kao najbolji rad u svom žanru od osamostaljenja Hrvatske do danas. Dolepotpisani je sklon da tu ocenu malo "proširi": nisu Novine najbolje samo u Hrvatskoj – to je najkvalitetniji proizvod ove vrste od raspada SFRJ u bilo kojoj od njenih nekadašnjih republika.

Serija je, naravno, smeštena u jednu novinsku redakciju; danas je to globalno jedan od gotovo stereotipnih miljea za ovu vrstu "društveno kritičke" televizijske dramaturgije, s najjačom tradicijom na severnoameričkom kontinentu, gde postoji već pozamašan broj antologijskih radova ove vrste, što u dramskom, što u komičkom (ili čak sitkomovskom) ključu. Novine (ili televizija) izgledaju danas kao idealan laboratorijski presek ili čvorište svakovrsnih političkih i materijalnih interesa, ljudskih drama i ambicija, izukrštanih motiva i loše prikrivanih niskih strasti. Čak i serija koja se bavi prevashodno svetom visoke profesionalne politike (danska Premijerka) ima svoj važan podzaplet u redakciji televizijske stanice...

Novine su, dakle, prirodno čedo te priče, ali uz sve tranzicijske, postjugoslovenske i novokapitalističke osobenosti i pikanterije. U redakciju dnevnog lista, "poslednjeg nezavisnog u zemlji", stiže (tačna) glasina da će postati vlasništvo lokalnog građevinskog tajkuna, besprizornog tipa vrlo dobro uvezanog s političarima, policijom, podzemljem, crkvom i uopšte, s kime god treba... Njemu će ih prodati rezignirani stari novinar koji je u procesu akcijske privatizacije postao većinski vlasnik; radi se, kako bi se reklo, o ponudi koja se ne može odbiti. Pošto šut ne može s rogatim, on procenjuje da mu je bolje da uzme lovu i beži, da provede starost krckajući pare uz viski... Novinari i urednici reaguju na to svako u skladu sa svojim temperamentom i osećanjem šta bi njemu ili njoj lično ta promena mogla doneti ili odneti – a tek onda i sa zdravim instinktom za očuvanje digniteta profesije, onoliko koliko ga uopšte može preostati. Što, naravno, nije mnogo. Matanić i Đikić tu odmah, od prve epizode, u vatru i na svakojaka iskušenja bacaju dosadašnjeg glodura Vidova (Zijad Gračić), novu, od novog vlasnika inaugurisanu urednicu Alenku, izjedenu ambicijom i željom za osvetom, što profesionalne što privatne naravi (izvrsna Olga Pakalović), istraživačku zvezdu i ženu-zmaja Dijanu (Branka Katić, "Marijana" ove serije), mudrog i rezigniranog novinskog vuka Nikolu (Trpimir Jurkić), mladog i nadobudnog novinara istraživača i uzgred redakcijskog zavodnika te Alenkinog muža u ostavci Andreja (Goran Marković; ne onaj beogradski) i ostale, izvanredno "hvatajući" tranzicijski novinarski bluz, frustrirajuću ako ne i kobnu zatečenost u raskoraku između podložnosti politici i kapitalu, te (ne)otpornosti tabloidizaciji i rasprodaji slabašne vere za mizernu večeru.

Paralelni dramski tok fokusira se na tajkuna Karduma (Aleksandar Cvjetković) i njegovo poslovno i porodično okruženje (Edita Karađole kao Kardumova majka, matrona pomalo nalik na skorojevićku varijantu živopisnih mafijaških mama) i njihove prljave male tajne koje bi ih gadno usosile ako se za njih sazna, na čemu (uzalud?) rade novinari, a u tome ih ometaju korumpirani policajci... No, što serija više odmiče, to se fokus glavnog negativca s Karduma premešta na (in)diskretno dijabolični lik gradonačelnika i wannabe predsednika države Tomaševića (Dragan Despot), uzornog domoljuba i katolika posvećenog "obiteljskim vrijednostima" čiji je ormar, međutim, prepun svakovrsnih kostura, ali i na tajnovitu i beskrajno gramzivu crkvenu strukturu, koja iz senke upravlja manje-više svime, i kojoj na poklonjenje (i na ruka-ruku-mije poslovne dogovore) idu i politika i biznis i jadno malo novinarstvo, dakako.

Ovo su samo glavni tokovi priče, no ima tu i bezbroj rukavaca koji joj daju pravi ukus. Privatni životi i porodice uglavnom u stanju permanentnog poluraspada, kao i javne i tajne veze svih sa svima, diskretan eho ratnog nasleđa koje nikada nije dovoljno daleko i dovoljno prošlo, niz glumačkih (mora se spomenuti bar maestralni veteran Ljubo Jelčić!) i scenarističkih medaljona i minijatura, koloritnih likova i briljantno izvajanih situacija, prštećih od bolne aktuelnosti koja istovremeno uspeva da očuva dovoljno potencijala univerzalnosti.

Scenarista serije Ivica Đikić iskusan je novinar i urednik, između ostalog je radio u riječkom Novom listu, neko je vreme bio i na čelu redakcije. Novi list je, gle, svojevremeno privatizovan preko akcija, a zatim su one sve više koncentrisane u malom broju ruku, sve dok list nije prodat jednom tamošnjem tajkunu (vrlo bliskom tadašnjem premijeru Sanaderu), a posle drugom. Te biografske okolnosti iz "stvarnog" sveta dovode vas već na neviđeno u iskušenje da pomislite da se radi o priči "s ključem", priči o Novom listu, no srećom nije tako. Srećom, zato što Đikić ume da razlikuje novinarstvo od scenarističkog, dakle ipak umetničkog, književnog rada. Utoliko, Novine do neke (zdrave) mere preuzimaju izvesne motive i modele iz stvarnosti, ali ih zatim slobodno kombinuju i transformišu po svome, stvarajući sinkretičku sliku društva, fokusirajući se na bitno i sistemsko, a ne na fenomenološko. Otuda je priča Novina zapravo "generička", lišena banalne prepoznatljivosti, ali nipošto nije na onaj loš način apstraktna: sve je tu i te kako stvarno, u onom strukturalnom smislu – stvarno je jer je ne samo moguće nego i uglavnom neizbežno. Jer sledi iz premisa na kojima je današnje "tranziciono" novinarstvo zasnovano; naročito ono štampano i televizijsko, jer su to glomazne i skupe igračke kojima gerilske strategije ne mogu mnogo da posluže. One, prosto rečeno, niti ostvaruju dubinski javni uticaj, niti plaćaju račune.

Još nešto o odnosu "konkretnog" i opšteg. Serija je snimana u Rijeci, Matanić je uslikao taj vizuelno fascinantan grad (ikonički po mnogo čemu "najgradskiji" grad cele SFRJ civilizacije!) na način koji nema presedana, izobilno koristeći dronove osvetlio je njegovu dnevnu i noćnu stranu i ostvario efekat takoreći potpune novine, jer Rijeka naprosto nije mnogo eksploatisana u relevantnoj filmskoj i TV produkciji ni tokom ni nakon Jugoslavije (za razliku od Splita, a o Zagrebu da se i ne govori), tako da se radi o očaravajućem otkriću. Istovremeno, lučko-solitersko-(post)industrijski grad ovog tipa sadrži dovoljno elemenata vizuelne opštosti, pa na neki način lako i jednostavno funkcioniše i kao "bilo koji grad na moru". Ovo je važno jer, kažem, Novine ni u kom smislu nisu ekskluzivno riječka priča, ta jedva i da su specifično hrvatska priča (osim možda po patološkoj raširenosti crkvenog uticaja), nego su postjugoslovensko-post-komunistička saga, lako zamisliva od Krakova ili Novosibirska do Ljubljane ili Novog Sada. I u tom je smislu bilo pametno ne locirati priču u Zagreb, nego u grad koji se ama nijednom ne spominje po imenu: slikom je to Rijeka jedan-kroz-jedan u svakom trenutku, a "zapravo" je naprosto bilo koji grad s kapacitetom za dnevne novine, te ozbiljnu politiku, lovu i mafiju. Uzgred, Rijeka je (uključujući i redakciju Novog lista, koja "glumi" redakciju Novina!), ekipi serije bila dobar domaćin i ova joj je uzvratila sjajnim portretiranjem grada u vrhunskoj seriji, mada je u sve to pomalo ugrađena i izvesna "nepravda" jer je ona stvarna Rijeka još i ponajmanje grad u kojem su mogući takvi gradonačelnici i ostala sumračna ekipa, ali dobro sad, ars longa, vita brevis...

Dolepotpisani je imao privilegiju da odgleda sve epizode pre njihovog emitovanja, ali neće vam, naravno, otkrivati "šta je bilo na kraju", no ovoliko se može reći. Neki su važni dramski tokovi prirodno zaokruženi i dobili su razrešenje u dvanaestoj epizodi, drugi pak nisu jer su suštinski nerazrešivi, jer priča još uveliko traje, ne samo u seriji koja vapi za novim sezonama pošto se još toliko toga može i mora reći kroz sudbine ovih likova nego i u stvarnosti u kojoj obitavamo, nastojeći da je preživimo – u novinama i izvan njih – ne sramoteći se baš mnogo.

Novine su do gotovo svakog detalja odlično promišljena i besprekorno izvedena produkcija, vizuelni užitak koliko i intelektualni odušak, revija solidne, dobre i bogami vrhunske televizijske glume, scenaristički rad koji zadivljuje ne samo izvesnim rešenjima nego još više umećem da izbegne silne zamke u koje je bilo lako i "logično" upasti baveći se ovom pipavom materijom, režija koja zavodi, a da ni trenutka ne šmira. Svaka je epizoda zaokružena odjavnim špicama s pesmama riječkih bendova, sasvim primereno. Ja već gorim od nestrpljenja čekajući drugu sezonu, ne bih li napokon saznao da li je... Ma, videćete i sami.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---