Teofil Pancic

nuspojave >

Politička biseksualnost

Međusobno ideološki suprotstavljeni "pridržavači" Vučićevog monumenta udruženo prokazuju "neprincipijelnost" udruživanja njegovih protivnika

Da li je neko već u javnost lansirao kategoriju političkih biseksualaca, ili sam ja taj inovator? Kako god, Aleksandar Vučić po svemu mi deluje kao jedan baš takav egzemplar: namiguje i levo i desno, bez predrasuda, a i "ljubavne" ponude mu uredno stižu sa obeju strana. Štaviše, čak mu ni potencijalni partneri naizgled nespojivih provenijencija nisu u zavadi; u najgorem slučaju, trpeljivo se ignorišu.

Dobro, dosta je tobožnjih lascivnosti. Ova metafora je bila neophodna, a stvar je zapravo sasvim ozbiljna. Na stranu neposredni akteri, tj. neobično živopisne stranke koje s njim koaliraju: od kvazilevičara u nekoliko kolona, preko sparušenih Ravnogoraca i živopisnih malovaroških kleptokratskih barona, pa do interesne udruge jednog muftije. Ovde više ciljam na prononsirane "javne podržavaoce" Vučićeve politike: njih ima i među protokolisanim evro(atlanskim) fanaticima koliko i među zakletim putinofilima, koji bi bili najsrećniji da čuju da je Srbija osvanula kao najnovija gubernija kremaljskog carstva. Zanimljivo je kako i jedni i drugi nežno vole i ritualno slave Vučića i njegovu kamarilu, i kako iznalaze sve domišljatije načine da nas ubede da moramo čvrsto sa se držimo "vučićevskog puta" koji, eto, možda nije idealan, ali nam je jedina stvarna garancija da ćemo "ostati na evropskom putu", ili pak, naoborot, da ćemo "sačuvati suverenitet" i polako ali sigurno se iskrasti iz te grešne Jevrope i pasti u toplo naručje ruskome međedu.

Pa dobro, nije ni to retkost: da se razne neveste otimaju o istog đuvegiju. Ali se te neveste, iz razumljivih razloga, baš i ne vole, nego olajavaju jedna drugu na pasja preskakala, ne bi li ogadile konkurenciju kod onoga za koje njihovo srce kuca. Ovde, megjutoa, nema čak ni toga: kad ste čuli, evo čisto za primer, da Nebojša Krstić napada Željka Cvijanovića, ili da Anđelković Dragomir ritualno proklinje, šta znam, Nikolu Samardžića? Ma jok, nema šanse: mada po svemu suprotnih (geo)političkih nazora i preferencija, ti se dilberi čuvaju međusobnih konfrontacija, nego se umesto toga složno razračunavaju sa onima koje – s dobrim ili manje dobrim razlozima – smatraju potencijalno nezgodnim protivnicima aktuelne vlasti, kao pseudonima Aleksandra Vučića. Štaviše, najčešće svako od njih "duži" one koji bi mu nominalno trebali biti bliski, jer se bar u teoriji zalažu za nešto slično; ali bez Vučića ili čak protiv Vučića...

E sad, zašto mi je sve ovo važno za današnju priču? Recimo da je neposredan povod tekst Sande Rašković Ivić (NSPM) koja se eksplicitno zalaže za svaku ostvarivu formu zajedničkog opozicionog delovanja bez obzira na sve, u ponečemu nepremostive razlike, argumentujući – po meni, u toj stvari sasvim ispravno – da se ovde radi o odbrani elementarnog načela unutrašnje političke slobode u samoj Srbiji. Jer je bez nje i svaka druga politika, bilo kojeg predznaka, zapravo neostvariva. To jest, jedino što je ostvarivo bez slobodne štampe i debate i normalnih uslova odvijanja političkog i javnog života – ergo, svega čega pretežno ili uopšte nema u vučićizovanoj Srbiji – jeste bezrezervna poslušnost Vučić-gospodaru i njegovim hirovima. A on ni sam, to je bar dokazano, nikada ne zna hoće li osvanuti na istoj strani sveta na kojoj je zanoćio, i vice versa.

Strategija biseksualno raspoređenih "pridržavača" Vučićevog monumenta u prirodnoj veličini sastoji se od ukazivanja na neprincipijelnost, odatle i "nenormalnost", bilo kakvog zajedničkog delovanja protivnika sadašnje vlasti koji dolaze s različitih ideoloških polova. Okej, formalno gledano, to je zaista tako. Ali, ako je već tako, onda imam dva pitanja: prvo, zašto se vi tako ne ponašate? Drugo, i mnogo važnije: zašto se sve što se naziva opozicijom (ne samo političari i političke stranke) danas u Srbiji tako ponaša? Zato što su to neki zli, ili bar razmaženi, pokvareni, nedokazani ili naprosto glupi ljudi, koji ne razumeju o čemu se ovde radi? Pa, neće biti; biće da ih na to teraju okolnosti, a te okolnosti presudno kreira vlast, a vlast je samo pseudonim Aleksandra Vučića. Jednom smo se već penjali na to uže – u vreme Slobodana Miloševića. I on je stvarao i uporno održavao apsolutno nenormalnu društvenu atmosferu u Srbiji, nezdravu i neodrživu na duži rok, i ona je – posle kojekakvih lutanja – prirodno vodila ka pragmatičnom udruživanju njegovih političkih protivnika, bez obzira na nepremostive razlike koje su ih inače delile. Zahvaljujući tome, na kraju su uspeli da ga nadvladaju i sruše. S druge strane, zahvaljujući opet isto tome, ono što su stvorili nakon njega bilo je tako nesolidno, sapeto, u koječemu čak mrtvorođeno. I bilo je tako prokleto lako kritikovati ih zbog toga, zaboravljajući da je ta neprirodna situacija udruživanja kusog i repatog bila nametnuta nenormalnošću političko-društvenog ambijenta koju je presudno kreirao Milošević. E, zato se protiv njega konačno udružila sva opozicija (osim radikala, koji nisu ni bili opozicija, i to ne tek zato što su sedeli u vladi).

Danas Vučić u globalu ponavlja ono što je radio Milošević, radikali su i dalje ne-opozicija, a svi ostali polako ali sigurno bivaju saterani u neku formu ujedinjenja kao načina preživljavanja. Da, to nije "normalno". Ne, niko normalan to u osnovi ne želi. Ali da, nema drugog načina. Zašto je to tako i mora li tako da bude, neka bisex-pridržavaoci njegovog premijerskog veličanstva ne pitaju one s druge strane, nego svog poslodavca.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST