Ljubomir Zivkov

lisicaiždral >

Utjehu, dajte im utjehu

"Utjehu, dajte mi utjehu" zavapio je rani Š. Šaulić krajem šezdesetih: zbog duše slomljene, zbog rane na srcu obratio se široj javnosti, isto to čine neutešnici danas, jedni zbog ukradenog jezika, drugi zbog prirodnog podraštaja

Ko god danas ima neki gorki neizdrž, a ne snima ploče, tu mu je "Politika", samo što žalba ne može biti na primer za mlados, unapred obeleženu žigom prolaznosti, nego se ima oplakati nešto uzvišeno, što će reći srpsko.

U autorskoj pesmi je reč o preljubi, pojavi ocrnjenoj i u Bibliji i u pozit. pravu, ali opet u neku ruku i privatnoj, najpre intimnoj, pa tek onda društvenoj (ako se stvar obelodani i štaviše raščuje), doklen u listu najstarijem utjeha se traži iz razloga koji nisu sitnosopstvenički, dapače, i tužbeni postupak, da ga tako nazovem, okrenut je naglavačke: dok mladi pevač traži od čovečanstva (ili barem od njegovog dela koji nema jezičku barijeru) da mu se ovo kako god zna nađe u njegovom inokosnom košmaru, dobrovoljci u "Politici" polaze od onoga što je vascelom našem rodu večno i sveto. I kao što je svetski bol svojevremeno pritiskao pesnike, tako srpski bol nalazi savesne i dalekovide pojedince: vidimo mi ko srpskom jeziku radi o glavi; vidimo mi naše dobrojutro, po svemu što smo vekovima zidali, malterisali, krečili i molovali, šepuriće se i uknjižiće se neko ko zacelo neće biti Srbin.



Mislio sam da su i vrhuška "Politike" i Ministarstvo koje rasipa pare na isterivanje duhova digli ruke od zaštite srpskog jezika, ukazao sam, hiljaditi put, da je borba za opstanak jezika nepotrebna, nesvrsishodna i nemoguća, sve i da je finansira UNESCO, ne vredi, jednom kad se raja digne na ustanak, nema natrag! Pretpostavljam da "Politika" saradnicima ne mora ni da plaća, te bi mogla iz jezičkog NOP-a da ispliva sa izvesnom dobiti; jezikobranitelji (eto, imamo i mi svoje branitelje! mogli bi da spreče koncert nekog iz Hrvatske ili Bosne, jer će na bini biti prodavana kradena roba tj. srpski jezik) iskreno veruju da su nam bivša braća okrnjila jezičku supstancu: odlaziš iz Jugoslavije, idi, začepi gubicu i ćuti u svojoj državi dok tamo ne izmislite svoj vlastiti jezik, koji nikakve veze ne sme imati sa srpskim, jer ste mu, kao i Jugoslaviji, okrenuli leđa!

Ne. Verolomnici su učinili onako kako je njima zgodnije, uzeli su srpski jezik, promenili mu prelepo i prečisto ime u hrvatski, bošnjački, pa na kraju i u crnogorski. Ali ih je lingvista Aničić (u dalj. tekstu: Anićije) pohvatao na delu: svi ste uzeli srpsku gramatiku! Srbi su vam dosadni, nepotrebni, nekima bez sumnje i mrski, ali od srpske gramatike nema bolje! Zaista, neka nam vrate našu gramatiku, dajte nam natrag našu sintaksu, naše padeže, vremena, priloge, vratite sve reči koje nisu vaši lokalni i bapski varvarizmi, pa ćete videti šta će vam ostati, šaka jada i šuplje ime: hrvatski jezik, bošnjački jezik! Da! Dok nisu ušli u Jugoslaviju svi su ti narodi ćutali i sporazumevali se pantomimom, a kad su ovladali srpskim, kad smo ih naučili da govore i da pišu, čak smo im donedavno dozvoljavali i latinicu, daleko joj lepa kuća, fino su se otcepili i sad imaju gospoda svoje vlastite jezike!

Ako Srbija ne uspe da povrati svoju gramatiku, biće to još jedno Kosovo, ništa manje od ovoga koje joj se već izmaklo. Da je pravde i istine, okolni narodi bi Srbima barem morali plaćati licencu. Proizvođač automobila ne bi mogao tek tako da ugradi rols-rojsov motor u neku šklopociju, a srpska gramatika je na izvolte svakom tuđinu. Drugo, kad bi kupio dozvolu da ugrađuje tuđ i slavan motor, fabrikant bi se na sva usta hvalio onim što ima pod haubom – kradljivci jezika i gramatike se prave ludi, kao da im je jezik od oca ostao i kao da Srbiji, Srbima i srpskom jeziku ništa živo ne duguju.

Akademik pa Kovačević ne može da prežali što će Srbi u Srbiji za sto godina postati nacionalna manjina, zasluzhennyi artist prigrlio je jezik političara i novinara, radi slikovitosti izražava se u ljudskim nastambama kao mernim jedinicama, svake godine iščezne grad od pedeset hiljada duša, uskoro će nestati grad od pola miliona ljudi, šteta što nemamo baš toliki grad, pa da kaže: sa lica zemlje, sa lica srpske zemlje, nestaće bez traga Novi Sad – ali zar Srbi, dok su većina, ne bi mogli stvoriti državu u kojoj će im, i kad budu manjina, biti potaman?

Mogli bi, ali zar nije tužno kad se katastar tako burno menja, kad narod najstariji tako naglo posustane, kad se pogrbi i takoreći zbaba, džaba nam prirodne lepote, rudna bogatstva, černozem, rečni slivovi, ako nema stanovništva... Istinabog, biće nekakvog življa, to misli i akad. Kovačević, ali to zacelo neće biti Srbi!

Pa šta?!

Ne bi mi bilo pravo da nas neko iskorenjuje, ali ako se samoiskorenimo, bože moj! Priroda će tu nastaniti nova živa bića, čitava istorija šta je nego premeštanje stanovništva, prekrajanje međa, uknjižba novih stanara. U kući mojih predaka, koju još opravljam i obilazim, teško da će živeti moji potomci, ne živim već ni ja; jednog lepog dana neko će je srušiti, i neka služba će odneti šut, na gumnu gde su živela nebrojena pokolenja nas Krstinih, biće možda jedna vetrenjača, sa velikim znakom mercedesa, mada bi vetar okretao i vitla u obliku ocila, šta se tu može, ko mi je kriv, i treba li da pomenem to u pristupnoj besedi ako uđem u SANU?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST