Vreme
Lisica i ždral

Otvoreno pismo Telekomu

Nosio sam se mišlju da sročim peticiju te da je jedno dve nedelje nudim na potpis svima koje sretnem, ali sam se opredelio za preteće pismo u svoje lično ime
Ljubomir Zivkov
piše:
Ljubomir
Živkov

1. Zahtevam od Pošte da vrati sanduče na ugao Baba Višnjine i Njegoševe (još na zidu stoje nosači!), ali i da ceo gl. grad ponovo ukrasi ovim korisnim izumom, starim ne znam ni koliko godina. 2. Zahtevam od Pošte da na određeni broj stanovnika (predlažem osamsto) obavezno bude jedno poštansko sanduče koje će se, kao večna vatra kod Heraklita, s merom paliti i s merom gasiti: puniće se shodno potrebama žitelja, a redovito će ga prazniti ovlašć. terenac cenj. Telekoma. 3. Rastojanje između najbližih poštanskih sandučića ne sme biti veće od 1km (ponegde su mojih osamsto adresanata raštrkani na ko zna koliko kvadr. km).

To što čovek mora otići do pošte da bi poslao pismo zar nije protivno samoj ideji pošte i zar nije šamar svima koju su ovu korisnu mrežu godinama gradili, čuvali i unapređivali!

Nekada, ako si i išao u poštu da kupiš marku i kovertu (koju smo mi u selu zvali "pismo"), mogao si pismo punonadežno odneti do najbližeg poštanskog sandučeta, u bilo koje doba dana, noći, ili godine, radnog dana ili baš kad je crveno slovo. Poštin čovek će u određeno vreme doći i pisma će odneti u poštu, ne beše li tako?



Mi koji pisma šaljemo iz pošte brojčano ćemo uskoro nadmašiti stolpotvorenie pred slavnim šalterima za uplatu i isplatu. A zašto?! Da se ne bi poštar pretrgao obilazeći pet ili deset sandučića u svom delokrugu! Ako pismonoša nije stvorenje pod zaštitom pošte, onda mora svakog rad. dana u određ. vreme da isprazni sandučiće, koji su zvanične i svečane ispostave pošte i njezina su još kako lepa reklama! Kad ne bih morao svaki put da čekam u redu pred šalterom, pisao bih više pisama nego što sada pišem, obradovao bih možda i dvadesetoro ljudi mesečno, jer nisu sva moja pisma preteća i tutorska kao ovo koje sad pišem, a pošta bi od te moje navade da se okušam u epistolarnoj književnosti imala vajdu.



Gde uopšte zapinje sa tim sandučićima? To najpre nije preskupo, drugo, isplatilo bi se, što sam maločas naučno i dokazao, a u samoj pošti bilo bi lakše i klijenteli i šalterskom radništvu. Ne bih da unosim razdor u redove pripadnika PTT-a, ali pismonoše ispadoše neka vrsta radnih profitera.

Za većinu nevoljnika koji dolaze po neuručene pošiljke i pakete potpisujem da inkrim. dana (kad se poštar ukazao u njihovoj zgradi) nisu bili u kafiću, ni u solarijumu; ako nisu bili u domu zdravlja, bili su kod kuće, ama im niko nije ni zvonio: raznosaču pošte zgodnije je da gurne cedulju u sanduče, nego da se penje na ne znam ti koji sprat (izvor koji neću da odam veli da Telekom zapošljava privremeno mladež i amatere koji ne smeju da posluju sa živim novcem, te da im je i zadatak da nikoga ne nađu u stanu, nego: "Pošto niste tad i tad bili kod kuće, dođite u poštu br.+*?=, u ulici #&&/" do "#h, ili u narednih pet dana dođite u poštu br.č u ulici /&%)."

Nikada nisam dobio besmisleniju poruku od one koju mi ostavi pismonoša: sve što je opšte i što se podrazumeva odštampano je, a sve što je srce obaveštenja napisano je neshvatljivo aljkavim, nehajnim i bezobraznim rukopisom. Da sam sačuvao sve cedulje nađene u sandučetu, da sam na poleđini beležio rešenja (do kojih sam dolazio tumarajući od pošte do pošte), mogao bih da objavim enigmu, zanimaciju kakvu ljud. rod od pojave pismenosti još nije video.



U pošti se, gde im mesto nije, izigrani adresati nikad ne bune: pa nisu im ovi na šalteru ništa nažao učinili, oni će, dapače, popraviti ono što je pošlo naopako, najzad, isuviše su umorni klijenti da se hvataju u koštac sa silama nemerljivim, a te su sile običan nehaj rođen iz duha monopola. ("Žali se upravi pošte!", zar se nije tako govorilo, i, evo, dođe vakat da to baš radim!).

Već sam pisao o američkom gradiću gde pismonoša, kad god donese poštu, pokupi sva pisma koja (sa odgovarajućim markama) stanari zadenu za drveni ram gde su njihovi sandučići: ne moraš u grad, nego si pismo pustio u svom rođenom haustoru i ono će stići kud treba.



Takođe zahtevam: da poštanske marke ne mogu nikada izgubiti ni delić svoje vrednosti! Ako sad kupim marke od 23 dinara (koje su za pismo standardnog formata i propisne težine, a za teritoriju naše države), hoću da ih sve iskoristim, da svako pismo gde sam zalepio tu marku bude uručeno, makar poslednje poslao 2029. godine. Kupio sam hartiju od vrednosti, platio sam uslugu koja neće ni tada biti teža za izvedbu nego što je danas, stoga moraće po toj ceni da bude obavljena kad meni bude zgodno, a ne da mi, kad god propadne koja država, ili kad god inflacija iskezi svoje gadno lice, propadne poštanskih maraka za brat bratu 20 eura.

U Beču sam na buvljaku zamalo kupio krasnu mesinganu poštansku vagu za pisma, da nju kojom srećom imam, znao bih koliko mi maraka treba za koje pismo, slao bih, kažem, više tih poslanica nego što šaljem, i ne bih u pošti pravio gužvu koje se onda sam ja prvi grozim.

Dakle: a) mreža sandučića po svim naselj. mestima; b) obuka i navikavanje stanovništva da unapred kupuje marke (koje neće nikad gubiti vrednost) te da pisma pušta nadomak kuće u svoje slob. vreme; c) povišica plate pismonošama: zarada Pošte će ubrzo po hitnom usvajanju ovog besplatnog zahteva skočiti toliko da će i sama veleuprava biti prijatno iznenađena.