|
28.11.2016. Može biti samo jedan Zašto Vučić nije u stranju da prihvati kohabitaciju? I kako bi izgledala njegova vlast u odnosu na predsjednika Srbije koji simbolizira povratak u normalnost |
 |
Premijer Aleksandar Vučić u intervjuu za zagrebački „Globus" kaže da će, ukoliko kandidat Srpske napredne stranke izgubi na predsjedničkim izborima, dati ostavku: „Neću da budem u takozvanoj kohabitaciji sa predsednikom koji bi samo sedeo i sa strane napadao Vladu Srbije".
Otkud ova pasivno-agresivna rekcija? Zbog čega predsjednik vlade sa ogromnom većinom u Skupštini i nedostižnim rejtingom u javnosti maše ostavkom? I što time želi postići?
Prvi razlog je taj što Vučić sve izbore od 2012 – one u mjesnim zajednicama, zabačenim općinama, parlamentarne i ove predstojeće, predsjedničke – doživljava kao plebiscit, glasanje isključivo za ili protiv njega. Nema tu kompromisa bez obzira na nadležnosti i konkretnu sredinu. Preko pobjede kandidata koga je on izabrao, premijer demonstrira da u Srbiji može biti samo jedan čovjek koji se za sve pita i čija je u svemu posljednja. Tolerancija, razmišljanje sopstvenom glavom i društveni dijalog u ovoj tehnologiji vlasti smatra se za slabost, teško ogrešenje i ravno je izdaji. Ako nekom nije jasno o čemu je riječ, neka pogleda zasjedanje Skupštine, pogotovo sednicu Administrativnog odbora pod predsjedanjem Aleksandra Martinovića, šefa naprednjačke parlamentarne grupe. Kako onda, u ovom kontekstu, predsjednik republike može postati netko drugačiji, van sistema ovih „vrednosti"?
Slijedi, zatim, glavno obilježje četverogodišnje Vučićeve vlasti. To su stalna pumpanje neobjavljenog vanrednog stanja, sezonsko smjenjivanje televizijskih i tabloidnih državnih udara, teatralna i šmirantska emotivnost, prenemaganja, stenjanje, brutalne i odvratne difamacije neistomišljenika, verbalno nasilje, buka, bijes. Pobrojano uveliko i odavno izgleda kao karikatura, neprestalna reprizira dosadnog i klišeiziranog vulgarnog rijalitija, a zamorena publikom ubjeđuje se svim sredstvima da ništa drugo ne postoji, niti ga može biti u političkoj ponudi. Ali, što ukoliko na predsjedničkim izborima pobjedi kandidat izvan vladajućih struktura, čovjek čija bi djela, riječi i istupi simbolizirale povratak normalnosti, pristojnosti, poštovanja različitosti, dijaloga, prava na javnu kritiku... Kako bi u tom slučaju izgledala aktualna vlast od Vučića pa naniže do njegovih ministra i poslanika, kumova i prijatelja, medijskih i ostalih trbuhozboraca, čitave bulumente jurišnika i otimača plijena. I da li bi to bio početak njihovog kraja?
Po svoj prilici, Vučiću je svjesan opasnosti. Zato podiže ulog, zastrašuje i mobilizira vlastito biračko tijelo – uveliko raspamećeno tabloidnim zavjerama i scenarijima krvoprolića – svojim povlačenjem. Bez njega, poručuje, sve što može uslijediti jesu potpuna propast i neizvjesnost. Dragoljub Žarković tu političko-medijsku taktiku naziva sidromom dječaka koji, ako se svi ne igraju onako kako on hoće, prijeti da će otići kući i odnijeti loptu pa neka vide šta će dalje...
Do sada je Vučiću uveliko uspjevalo da i na ovaj način učvrsti i proširi svoju ličnu vlast. Međutim, ništa ne traje vječno. Da li u Srbiji može biti samo jedan pokazaće „veliko okupljanje" na predsjedničkim izborima.