Intervju – Kris O’Kejn, Univerzitet u Portlandu >

Mračni dani belog besa

Političari bi trebalo da ukažu na lošu jednakost danas i bolju državu zamisle kao onu u kojoj ljudi mogu da budu različiti bez straha. Nametati da je crnac isto što i belac, premda očigledno nije, znači u tajnosti i dalje biti nepošten prema njemu

Kris O’Kejn je američki marksista i profesor na Univerzitetu u Portlandu. Bavi se teorijom kriza u kapitalizmu i svojim radom dovodi u pitanje kako pozicije najuticajnijih svetskih ekonomista tako i tradicionalne marksističke odgovore na ovu temu. Mišljenja je da nam je danas preko potreban "novi" marksizam kako bi se objasnila ekonomska kriza koja traje još od 2008, ali i kao teorijsko usmerenje novih levih pokreta i partija koji se sporadično javljaju širom sveta poslednjih godina. Pobeda Donalda Trampa na predsedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, zasluga je, kažu analize, tzv. belačkih "plavih kragni", odnosno radničke klase. Sa O’Kejnom razgovaramo o tome kako je bogataš sa Menhetna, rasista i šovinista, uspeo da privuče glasače koji bi, po prirodi stvari, trebalo da naginju levici.

"VREME": Kako tumačite činjenicu da se deo glasača koji bi inače glasali za Bernija Sandersa da je pobedio u primarnim izborima Demokratske partije, okrenuo Trampu, pogotovo u tzv. pojasu rđe?

KRIS O’KEJN: Nisam uspeo da nađem nikakve postizborne podatke koji govore koliko je tačno Sandersovih pristalica glasalo za Trampa. Zasad mi se čini da je reč o jako malom broju i da se zapravo desilo to da je Tramp u ovim predelima privukao one glasače koji prvi put glasaju, dok značajan broj onih koji bi inače glasali za demokratskog predsednika upravo u ovim državama nije izašao na glasanje. Uzevši to u obzir, moguće je da su ti novi glasači, zajedno sa Sandersovim pristalicama koje su glasale za Trampa, imali neki uticaj.

U svakom slučaju, ovo pitanje razumem pre kao pitanje o privlačnosti koju je Tramp imao za one glasače koji bi inače podržavali demokrate kada bi Demokratska partija bila partija organizovanog rada.

Smatram da se odgovor na pitanje delimično krije u samom pitanju. Ono što se misli pod pojasom rđe jeste posledica kretanja neoliberalizma, globalizacije i deindustrijalizacije. Reč je o promenama koje su masovno uništile standard života i životna očekivanja onih koji bi u suprotnom imali industrijske, sindikalno organizovane poslove u ovom delu zemlje.

Pretpostavljam da ljudi u takvim pozicijama osećaju nostalgiju prema vremenima pre ovih promena, udruženu sa nihilizmom i resentimanom prema društvu, kulturi i politici kakva je danas, tj. političkom sistemu koji ih je efektivno ostavio na cedilu.

Sandersova kampanja se svakako obraćala ovoj mizeriji i iskustvu iz progresivne perspektive. No tome se obraćao i sam Tramp. Neverovatno mi je u kojoj je meri on bio direktan i uporan o tome u koliko lošem stanju se nalazi Amerika. Čak je ukazao i na politike poput NAFTE i deindustrijalizaciju kao odgovorne za ovo stanje, obećavajući da će doneti poslove nazad i ponovo izgraditi američku infrastrukturu.

Koje su strategije tokom kampanje doprinele Trampovoj pobedi?

Tragedija je u tome kako je Tramp privukao ove glasače. Čini mi se da su se osiromašenje, bes i resentiman na koje je Tramp igrao ostvarili kroz ono što Džon Abromit, profesor iz Kalifornije, naziva zajedno s Adornom pseudo-konzervativizmom. Trampova platforma, naime, nije bila ukidanje globalnog kapitalizma, već demonizacija identiteta koji ga personifikuju i koji su stoga odgovorni za deindustrijalizaciju – u obliku migrantskih radnika, žena, jevrejskog finansijskog kapitala i crnih predsednika – praćena negovanjem politike identiteta belih muškaraca, koji poveravaju posao obnove svojih životnih uslova jednom biznismenu (zanemarujući da je i on sam aktivno izvozio poslove iz Amerike). Tramp se prikazao kao snažan efektivni vođa koji ne samo da razume, već ima i rešenje za njihove probleme, doduše shvaćene na potpuno pogrešan način i predlažući potpuno pogrešne opcije – poput politike njegovog navodnog infrastrukturnog projekta koji će zapravo dovesti do još manje visokoplaćenih poslova time što će stvoriti strukturu koja ne potražuje visokoobrazovanu radnu snagu, itd.

Tako da, na kraju, premda razumem ovu privlačnost, deluje mi da Tramp ne samo da neće rešiti problem, već će učiniti stvari gorim za ljude u pojasu rđe kao i za većinu drugih ljudi u svetu, a pogotovo onih koji su pretvoreni u Druge ili u personalizacije globalnog kapitala.

Kako komentarišete levu kritiku koja kaže: razlog za to što je Tramp završio na čelu "slobodnog sveta" leži u tome da ljudi vide neoliberalni koncept kao opasniji od raznih fašizama?

Ne mislim da Tramp može da se uklopi u tu strogu opoziciju. Pre mi se čini da je on primer onoga što G.A. Tamaš, mađarski filozof, zove "postfašizmom", koji je povratno u potpunosti uskladiv sa neoliberalizmom. Za Tamaša, postfašizam predstavlja moderan, i svuda preovlađujući fenomen sadržan u demokratski izabranim vođama koji koriste legalne državne aparate kako bi demonizovanim identitetima oduzeo status građana. To povratno dovodi to onoga što Tamaš naziva dvostrukim identitetom države. Prva je normativna država koja za većinu stanovništva osigurava pravo na pripadnost društvu, i druga država, koja vlada ne-građanima putem autoritarnih, premda legalnih dekreta, po kojima se interes građana ostvaruje kažnjavanjem ne-građana.

Dok je tačno da je Tramp kritikovao slobodnu trgovinu, sumnjam da će se to manifestovati kroz njeno smanjivanje. I zaista, deluje mi da su njegovi predlozi i politika uopšte potpuno uklopivi sa neoliberalizmom.

Čak se i odvratne politike o kojima je Tramp govorio – poput deportacije i zida – mogu videti kao rasistička i ksenofobna restauracija određene pervertirane ideje jednakosti i slobode na tržištu rada za oštećene američke radnike. U najmanju ruku, ne deluje mi da predložene politike protiv ne-građana prete da ugroze proces akumulacije kapitala, koliko predstavljaju predlog za promenu sastava viška stanovništva.

Čini mi se da Tramp i trampizam otelotvoruju ove neoliberalne postfašističke ideale. Deluje mi, međutim, i da se oni mogu ostvariti na nove i nepredvidive načine, što ovaj razvoj događaja čini jako užasavajućim i strašnim, posebno jer je u ovom trenutku opozicija razjedinjena i neusaglašena.

Da li mislite da se može reći da je Tramp neželjeno dete republikanaca budući da su dozvolili da im Čajanka kidnapuje partiju?

Da bi se dao odgovor na ovo pitanje, mislim da bismo morali da razumemo kakvu su ulogu skorašnje društvene dinamike odigrale u kontekstu specifičnosti američkog izbornog sistema.

Razlog zbog kojeg su Čajanka (i Tramp) postali toliko politički uticajni u vezi je sa američkim izbornim sistemom. Mnogi Amerikanci ne glasaju. Većina onih koji glasaju – glasa partijskom linijom (za demokrate ili za republikance). Dakle, stranke i stratezi se uvek fokusiraju na birače i pitanja koji će privući neodlučne, one koji glasaju prvi put ili neopredeljene.

Izgleda da su oštećeni birači koji su podržali Čajanku u svetlu finansijske krize 2008. bili upravo ti. Konzervativci koji nisu našli Obaminu poruku promene prijemčivom, ali koji su se takođe osetili otuđenim od republikanskog establišmenta, i stoga podržali Čajanku. To je navelo republikanski establišment da prihvati Čajanku, jer im je donosila više glasova i samim tim više snage, dok su paralelno pokušali da neutrališu populističke mere za koje se Čajanka zalagala, a koje su išle suprotno politici republikanskog establišmenta.

Trampova kandidatura, sa svoje strane, izgrađena je na retorici Čajanke. U početku su joj se Republikanci suprotstavljali, dok su se Hilarini stratezi istovremeno aktivno nadali Trampovoj pobedi jer su mislili da će ga lako nadmašiti. Budući da je, na kraju, Tramp ipak pobedio, deluje mi da ga republikanski establišment ponovo prihvata na isti način na koji je prihvatao Čajanku.

Da li je Amerika melting pot (kotao u kom se sve topi i sjedinjuje), kao što se dosad mislilo, ili je zapravo samo kotao u kojem nema mešanja i gde svi sastojci stoje odvojeni jedan od drugog?

Uprkos američkoj mitologiji, ne mislim da je američko društvo ikada bilo melting pot. Mislim da bi ga približnije opisala fleksibilna u grupi – van grupe dinamika, gde potonja vremenom postaje inkluzivnija spram formalno marginalizovanih identiteta, dok paralelno nastaju nove grupe koje će biti objekti van grupe demonizacije. Naravno da je, međutim, ova inkluzija uvek samo formalna i da odnosi opresije i eksploatacije postoje unutar i između obe grupe.

Nažalost, mislim da su liberali koji protestuju protiv Trampa u ime različitosti propustili ovaj momenat. Time, naravno, reprodukuju takvu dinamiku isključivanja jer odbacuju njega i njegove pristalice istovremeno ne radeći ništa kako bi poboljšali uslove marginalizovanih grupa osim što ih apstraktno prihvataju. Naravno, ne govorim da bi Trampa i njegove pristalice trebalo uključiti, već da je logika u temelju ovakvih ideja jako opasna.

Političari bi trebalo da ukažu na lošu jednakost danas i bolju državu zamisle kao onu u kojoj ljudi mogu da budu različiti bez straha. Nametati da je crnac isto što i belac, premda očigledno nije, znači u tajnosti i dalje biti nepošten prema njemu. Zagovornici jednoobrazne tolerancije su stoga uvek spremni da postanu netolerantni spram bilo koje grupe koja se nije do kraja integrisala u sistem: beskompromisan entuzijazam prema crncima ne isključuje izlive besa prema jevrejskoj "neotesanosti". Melting pot je osmišljen od strane neobuzdanog industrijskog kapitalizma. Želja da se bude ubačen u njega priziva mučeništvo, a ne demokratiju. Moja je nada da ćemo videti više suprotstavljanja mračnim danima belog besa koji su sigurno ispred nas.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST