Neki su se zaprinuli, a neki su se obradovali kada je objavljena vest da će Srbija, po ugledu na mnoge zemlje u svetu, u Krivični zakon uneti član kojim se sankcioniše poricanje genocida i zločina protiv čovečnosti. Zabrinuli su se oni koji su pomislili da odsad više neće smeti da negiraju ili relativizuju genocid u Srebrenici, da se podsmevaju žrtvama i na fudbalske utakmice nose transparente „Nož žica Srebrenica". Obradovali su se oni, a takvih je na žalost bilo mnogo manje, koji su pomislili da je ovo početak kraja besramne revizije koja se ne odnosi samo na ratove iz devedesetih, nego i na Drugi svetski rat i ulogu nacista i njihovih saveznika na Balkanu.

Ova dihotomija je lepo ilustrovana debatom (ako se to tako može nazvati) koja je juče vođena u Narodnoj skupštini između lidera LDP Ćedomira Jovanovića i šefa radikala Vojislava Šešelja. Dok je Jovanović govorio o potrebi da se Srbija odredi prema zločincima odgovornim za Srebrenicu koje je nazvao „životinjama u ljudskom obliku", Šešelj uzvratio tezom da „postoji osnoivana sumnja da su u masovnim grobnicama u Srebrenici nađene životinjske kosti". Inače, tog dana je Šešelj, kao i svi ostali poslanici radikala, nosio bedž sa natpisom „U Srebrenici nije bilo genocida".

Ispostavilo se, ipak, da predlog zakona ne ostavlja nimalo mesta ni za strepnju ni za nadu. Njim su, naime, obuhvaćena samo dela genocida i drugih ratnih zločina koje su potvrdili domaći sudovi i Međunarodni krvični sud za ratne zločine (MKS) u Hagu. On, dakle ne obuhvata presude Međunarodnog suda pravde, koji je utvrdio da se u Srebrenici desio genocid i konstatovao da nema dovoljno dokaza da je Srbija direktno odgovorna, ali da nije ništa preduzela da ga spreči. Ignoriše se i Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji koji je već doneo niz osuđujućih presuda za srebrenički genocid; nema, kad smo već kod toga, ni Specijalnog suda za Ruandu, kao ni Specijalnog suda za zločine Oslobodilačke vojske Kosova koji uskoro treba da proradi, nema čak ni Nirnberškog suda. Priznaju se samo presude MKS.

Taj sud, koji je osnovan Rimskim statutom kome je u okviru bivše SR Jugoslavije pristupila i Srbija, dosad je doneo samo jednu pravosnažnu presudu, i to protiv kongoanskog ratnog zapovednika Tomasa Lubange, koji je osuđen na ćetrnaest godina zatvora. zato što je u svoju paravojnu jedinicu regrutovao decu. U toku je još desetak procesa, ali je neizvesno da li če biti dovršeni. Igrom sudbine, upravo u danu kada se o pomenutom zakonu raspravljalo, Rusija je odlučila da istupi iz MKS i tako dovela budućnost u pitanje.

Dakle, kad ovaj zakon stupi na snagu, onaj ko u zemlji Srbiji obuče majicu sa natpisom „Svi smo mi Lubanga" ili ustvrdi da pomenuti nije prisilno regrutovao dvanaestogodišnje dečake, drogirao ih i terao da vrše jezive zločine u Kongu, može da računa na kaznu zatvora do pet godina.

Sa druge strane, ovaj zakon se neće primenjivati na one koji kažu:
– da je Holokaust judeo-masonska izmišljotina
– da je Jasenovac za vreme NDH bio banja, a posle rata komunistički logor smrti
– da se u Ruandi 1994. nije dogodilo ništa zanimljivo
– da je Ratko Mladić heroj, a da su u Potočarima životinjske kosti, itd.

Ovde čovek ne može da ne pomisli da su oni koji su pisali ovaj zakon imali na umu scenu iz Oskarom nagrađenog filma „Ničija zemlja" u kome dva vojnika za vreme rata u Bosn sede u rovu, a jedan nađe neke stare novine pa kaže „Jooj, da vidiš sranje u Ruandi!"

E pa gospodo zakonodavci, imam par stvari da vam kažem. Pod jedan, izem vam zakon. Pod dva, Lubango Srbine! Pod tri, nož danga Lubanga!

Evo, spakovao sam ćebe i četkicu za zube, spreman sam da robijam.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST